Nedostatak gnojiva gura inflaciju hrane naviše, BiH potpuno zavisi od uvoza

Mineralna gnojiva ključna su karika u prijenosu energetskih šokova na cijene hrane i inflaciju. Njihova osnovna funkcija je povećanje prinosa i stabilizacija kvaliteta usjeva. Iako se pojmovi mineralna i umjetna gnojiva često koriste kao sinonimi, prvi označava hemijski sastav, dok drugi naglašava način proizvodnje. Mineralna gnojiva, temeljena na dušiku, fosforu i kaliju (NPK), ključna su za prinose u modernoj poljoprivredi. Najvažnija su kod ratarskih kultura poput pšenice, kukuruza i uljarica, ali i u voćarstvu i povrtlarstvu.

Ključna sirovina velikog dijela mineralnih gnojiva je amonijak, a njegova proizvodnja je energetski vrlo intenzivna. Cijena plina ostaje presudan troškovni faktor za industriju gnojiva i razlog zbog čega je Bliski istok ključna regija za proizvodnju, posebno dušičnih gnojiva poput uree, dok se sumpor koristi u proizvodnji fosfornih i složenih mineralnih gnojiva.

Eskalacija sukoba na Bliskom istoku zato ima dalekosežne posljedice na inflaciju preko lanca: energija – mineralna gnojiva – hrana – inflacija. Cijene uree i sumpora s Bliskog istoka udvostručile su se od kraja drugog mjeseca, dok je cijena amonijaka porasla oko 50 posto i to upravo u rano proljeće, za vrijeme sjetve kada poljoprivrednici intenzivno primjenjuju mineralna gnojiva.

U Adria regiji samo Srbija i Hrvatska proizvode mineralna gnojiva u značajnijim količinama, no nijedna od tih zemalja ne zadovoljava u potpunosti domaće potrebe te i dalje ostaje ovisna o uvozu. Srbija godišnje proizvede oko 600 hiljada tona mineralnih gnojiva, dok se ukupna potrošnja procjenjuje na približno milion tona.

U Hrvatskoj ključni proizvođač ostaje Petrokemija, industrijski gigant iz razdoblja bivše Jugoslavije. Kompanija je bila izlistana na berzi, no 2023. godine većinski državni udio prodan je turskom industrijskom konglomeratu Yildirim Grupi zbog problema s opskrbom plinom i visokih troškova proizvodnje, nakon čega je dionica povučena s tržišta kapitala. Početkom pandemije Petrokemija je proizvodila više od milion tona mineralnih gnojiva godišnje, dok su domaće potrebe iznosile oko pola miliona tona. Radi konteksta, Rusija kao najveći svjetski izvoznik mineralnih gnojiva izvezla je oko 45 milijuna tona u 2025. godini. Danas Petrokemija proizvodi oko 200 hiljada tona godišnje.

Početkom ove godine u Evropskoj uniji započela je primjena CBAM-a (Carbon Border Adjustment Mechanism), mehanizma kojim se uvodi porez na ugljik kod uvoza određenih proizvoda iz zemalja izvan EU, s ciljem izjednačavanja troška emisija CO₂ između domaćih i stranih proizvođača. Uvoznici mineralnih gnojiva moraju kupovati CBAM certifikate, što povećava cijenu uvoza i ukupne troškove nabave. U očekivanju rasta troškova, uvoznici su tokom 2025. unaprijed povećali nabavu mineralnih gnojiva, što je dovelo do akumulacije zaliha. Kao rezultat toga, u prva tri mjeseca 2026. zabilježen je pad uvoza na godišnjem nivou, na oko 4 miliona tona, u usporedbi sa 6–8 miliona tona u istom razdoblju prethodnih godina.

Povišene zalihe početkom godine vjerovatno su ublažile utjecaj rasta cijena i poremećaja u opskrbi, budući da evropski poljoprivrednici nisu bili direktno ovisni o tekućem uvozu, već su koristili zalihe iz prethodne godine. Struktura uvoza dodatno smanjuje direktnu izloženost Bliskom istoku. Uvoz iz zemalja Perzijskog zaljeva čini tek oko jedan posto ukupnog uvoza, dok najveći dobavljači ostaju Rusija (23 posto), Egipat (16 posto), Maroko (13 posto), Alžir (8 posto) i Kina (6 posto).

Evropski poljoprivrednici stoga su ograničeno direktno izloženi poremećajima opskrbe s Bliskog istoka, ali ostaju izloženi kretanjima cijena na globalnom tržištu. Mineralna gnojiva čine u prosjeku oko 16 posto ukupnih troškova poljoprivredne proizvodnje u EU. U Hrvatskoj taj udio doseže oko 24 posto, dok je u Sloveniji bliži 12 posto. Među većim poljoprivrednim proizvođačima, Poljska i Španija također imaju visok udio troška gnojiva, oko 30 posto, odnosno 20 posto.

Inflacija u Adria regiji u velikoj je mjeri determinirana kretanjem cijena hrane. Razlog je visok udio hrane u potrošačkoj košarici te niži nivo dohotka u odnosu na prosjek Evropske unije, zbog čega domaćinstva troše veći dio prihoda na prehrambene proizvode. Dok u Evropskoj uniji udio hrane u potrošačkoj korpi u prosjeku iznosi oko 15 posto, u Sloveniji i Hrvatskoj bliži je 20 posto, u Srbiji oko 30 posto, a u Sjevernoj Makedoniji doseže gotovo 40 posto.

Na tržištima poljoprivredne robe u Evropskoj uniji već su vidljivi određeni pomaci. Cijene pšenice i kukuruza nakon rasta početkom eskalacije sukoba na Bliskom istoku, djelomično su se stabilizirale, pri čemu je pšenica oko dva posto, a kukuruz oko osam posto iznad nivoa s početka godine.

Cijene mineralnih gnojiva s Bliskog istoka znatno su porasle od početka sukoba. Ipak, zbog visokih zaliha i niske direktne ovisnosti o toj regiji, poremećaji u opskrbi zasad ne bi trebali imati značajan utjecaj na evropske poljoprivrednike, niti na cijene hrane u drugoj polovici godine. Međutim, s obzirom na to da mineralna gnojiva čine značajan dio ukupnih troškova proizvodnje, trajno povišene cijene na globalnom tržištu, osobito iz ključnih uvoznih regija mogle bi se u jesenskoj sjetvi preliti na više cijene hrane i posljedično na višu inflaciju.