Dr Stefan Jerotić: “Čovjeku nije potrebno da bude savršeno ‘podešen’, već da raste”

Razgovori sa terapeutima i dalje su opterećeni brojnim predrasudama. Odlazak na terapiju često se pogrešno doživljava kao znak slabosti ili ličnog poraza, dok se stručna pomoć najčešće traži tek kada problemi postanu duboko ukorijenjeni i kompleksni. Takav društveni okvir dodatno učvršćuje stigmu, uslijed čega dio ljudi odlaže ili u potpunosti izbjegava traženje podrške, uprkos mogućim dugoročnim posljedicama po mentalno zdravlje i kvalitet života.

U takvom ambijentu, pojedini lakše pronalaze oslonac u pisanoj riječi nego u direktnom razgovoru. Knjige tada postaju posredan prostor razumijevanja - način da se sopstvena iskustva sagledaju kroz tuđe priče.

Postoje knjige koje kada ih pročitate shvatite da su nešto u vama redefinisale i pokrenule - shvatite da se vaš pogled na svijet promijenio, obogatio, produbio. Knjiga Dr Stefana Jerotića "Niko nije rekao da će biti lako: razgovori koji liječe dušu", objavljena 2026. godine u izdanju Lagune, je baš takva knjiga.

Autor je psihijatar i psihoterapeut Klinike za psihijatriju Univerzitetskog Kliničkog Centra Srbije i asistent na Katedri za psihijatriju Medicinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Njegov rad obuhvata klinički i naučni fokus na anksiozne i depresivne poremećaje, bipolarni spektar, psihoze, kao i fenomenološki pristup psihijatriji, na granici medicine i filozofije.

Dr Stefan Jerotić se usavršavao u Velikoj Britaniji (Univerzitet Oxford) i SAD (New York - Cold Spring Harbor Laboratory) | Lična arhiva

Iz tog profesionalnog iskustva nastala je knjiga koja donosi petnaest priča zasnovanih na kliničkoj praksi, kroz koje se prate različite ljudske sudbine i psihološki obrasci - od usamljenosti i anksioznosti, do porodičnih trauma o kojima se dugo ćutalo i dugotrajnih unutrašnjih konflikata i oboljenja. Svaka priča je strukturirana oko terapijskog razgovora, kao prostora u kojem se lična iskustva ne samo artikulišu, već i postepeno transformišu.

Bez insistiranja na senzacionalizmu, knjiga se bavi onim što se najčešće odvija iza zatvorenih vrata ordinacije: načinom na koji se formiraju psihološki obrasci, kako utiču na svakodnevni život i kako se kroz odnos povjerenja između terapeuta i pacijenta otvara mogućnost promjene.

Dr Jerotić pritom ne izostavlja ni sopstvenu ulogu u terapijskom procesu, uključujući izazove održavanja profesionalne distance. Ipak, u prvom planu ostaju empatija, saosjećanje i odnos povjerenja koji se gradi sa pacijentima kao ključne osnove svake terapijske promjene.

Kroz susrete sa različitim sudbinama, knjiga otvara prostor i za ličnu refleksiju čitaoca. Ona ne nudi konačne odgovore, već perspektivu u kojoj su ranjivost i promjena dio istog procesa, a osjećaj usamljenosti nešto što se u dijalogu može ublažiti.

U razgovoru za Bloomberg Adria, dr Jerotić govori o razlozima zbog kojih je odlučio da ova iskustva pretoči u književnu formu, te kako i zašto razgovori liječe dušu. 

 

Zašto ste se odlučili da napišete iskustva iz prakse?

SJ: Odlučio sam da napišem ovu knjigu zato što su me razgovori sa raznim ljudima duboko dirnuli i čini mi se, obavezao da neka iskustva pretočim u priče. Vjerovao sam da takve priče sadrže nešto važno i da su primjenjive za svakog čovjeka. Isto tako, nastojao sam da budem sasvim iskren i prikažem ono što sam i ja proživljavao u takvim razgovorima. Stoga, knjiga ima i ispovjedni ton.

U knjizi ste prikazali petnaest vrlo snažnih i upečatljivih slučajeva, gdje svaki od njih počinje nekom vrstom patnje. Zašto ste odabrali baš te primjere?
SJ: Želio sam da prikažem što širi raspon ljudskih teškoća, od straha i depresije do poremećaja ishrane, stanja suženja svijesti i drugih oblika patnje. Važno mi je bilo da čitalac može da se prepozna, makar djelimično, u nekoj od tih priča. Čak i kada neko nije lično prošao kroz panični napad, anoreksiju ili major depresiju, vjerujem da može da prepozna osjećanje bespomoćnosti, straha, stida ili gubitka kontrole. Upravo to je bio kriterijum: da priče budu različite po sadržaju, ali zajedničke po istini koju nose. 

Koje je Vaše mišljenje o povećanom prisustvu pominjanja terapije i psihologije na našim prostorima u posljednjih nekoliko godina; da li ono pozitivno ili negativno utiče na stigmu oko traženja profesionalne pomoći?

SJ: Mislim da je učestalije pominjanje terapije i psihologije u javnosti, u načelu, dobro, jer doprinosi tome da se stigma smanjuje. Danas je prihvatljivije nego ranije reći da neko ide na psihoterapiju, iako odlazak kod psihijatra i dalje kod mnogih izaziva neopravdanu nelagodu. 

Ipak, veliko prisustvo u javnosti ima i svoje naličje: psihoterapija ponekad postaje dio mode, pa se pomoć traži deklarativno, dok stvarna spremnost na promjenu izostaje. Dakle, rekao bih da je uticaj pretežno pozitivan, ali da je važno razlikovati istinsku otvorenost za rad na sebi od pukog usvajanja jezika psihologije. 

Živimo kompleksnije nego ikada, a pronalaženje vremena za sebe uvijek je nekako na drugom mjestu. Kada se ljudi napokon odluče da traže pomoć, često je dolazak u ordinaciju izazov. Da li postoji razlika u radu sa pacijentima uživo ili online?
SJ: Online psihoterapija može biti veoma dragocjena kada su okolnosti takve da čovjek inače ne bi mogao da dođe. Ipak, postoji razlika. Susret uživo ima posebnu težinu: zajednički prostor, tjelesno prisustvo, tišina, način na koji neko ulazi – sve to čini važan dio terapijskog susreta. S druge strane, online format nekim ljudima olakšava prvi korak, naročito ako su preopterećeni, udaljeni ili im je dolazak logistički težak. Zato ne bih pravio strogu podjelu na bolji i lošiji oblik rada. Važnije je procijeniti kome u kom trenutku koji format više odgovara, uz svijest da je odnos uživo obično puniji i bogatiji.

Moderne tehnologije i digitalizacija su nam donijele mnogo toga pozitivnog, međutim one sa sobom donose razne izazove kada je u pitanju mentalno zdravlje, naročito zbog toga kako utiču na emocionalni i socijalni razvoj djece i mladih, mada to može da se primjeni na sva godišta. Koji je Vaš stav na tu temu, i da li se to odražava na vrstu slučajeva sa kojima se suočavate u radu?

SJ: Moderne tehnologije same po sebi nisu ni dobre ni loše; pitanje je kako ih koristimo. One svakako mijenjaju način na koji usredsređujemo pažnju, koliko se poredimo sa drugima, kako podnosimo dosadu, samoću i frustraciju. Kod djece i mladih kod kojih se emocionalni i društveni razvoj tek oblikuju, to biti naročito važno. Smatram da boravak u eri ''digitalnih profila'' može da donese značajnu rastresenost, teškoće u regulaciji emocija, i najvažnije – siromašenje neposrednog kontakta. Tehnologija ne stvara sama po sebi poremećaj, ali može pojačati postojeće ranjivosti i dati im nov oblik. 

"Čovjeku nije potrebno da bude savršeno "podešen", već da živi u uslovima koji mu omogućavaju da raste" | Depositphotos

To se nadovezuje i na jedno važno upozorenje: mentalno zdravlje ne treba svoditi na digitalne pokazatelje, grafikone i ideju neprekidne "optimizacije sebe". Danas živimo u vremenu u kojem nam razni uređaji mjere san, puls, nivo stresa, broj koraka, vrijeme provedeno pred ekranom, pa lako počnemo da vjerujemo da se naše psihičko stanje može obuhvatiti tim brojkama. Međutim, čovjekov unutarnji život ne može se doslijedno opisati bilo kakvim podacima. Nisu sve važne stvari mjerljive, niti je sve što je mjerljivo zaista i suštinski važno. Problem nastaje kada izgubimo dodir sa sopstvenim iskustvom i počnemo više da vjerujemo aplikaciji nego sebi. Tada mentalno zdravlje prestaje da bude pitanje odnosa prema sebi, drugima, životu i postaje projekat samonadzora. A čovjeku nije potrebno da bude savršeno "podešen", već da živi u uslovima koji mu omogućavaju da raste, da se oporavlja i da podnosi ono što život neminovno nosi.

Koliko moderne tehnologije utiču na stav prema psihologiji, naročito u moru life-coacheva i samozvanih internet doktora za dušu?

SJ: Tehnologije i internet su učinili da psihološke teme budu vidljivije, što može biti korisno. Ljudi danas lakše dolaze do informacija, lakše prepoznaju da nešto nije u redu i lakše načine prvi korak ka traženju pomoći. Ali postoji i ozbiljan problem: internet često nudi privid znanja bez stvarne kliničke dubine. Opisi su sugestivni, ljudi lako sebe ili druge ''prepoznaju'' u raznim dijagnozama, a gubi se iz vida da dijagnoza nije lista simptoma, već ozbiljna procjena – čovjekove ličnosti, životnog konteksta, trajanja tegoba, njihovog intenziteta, funkcionisanja i životne istorije. U tom smislu, internet može biti dobar početni orijentir, ali ne može da zamijeni stručni razgovor i kliničko iskustvo. 

U proteklih 30-tak godina se desilo dosta negativnih stvari na našim prostorima koje su obilježile generacije - od ratova do značajnih migracija, što mora da je ostavilo posljedice na mentalno zdravlje i transgeneracijsku traumu. Koliko je to vidljivo u Vašem poslu?

SJ: Psihičke smetnje nikada ne nastaju iz jednog jedinog uzroka, ali društveni i istorijski kontekst imaju veliki značaj. Na našem podneblju, na žalost, bili su prisutni ratovi, veliki gubici, raseljavanja, siromaštvo, porodični lomovi i dugotrajna nesigurnost. Takve pojave ne mogu da ne ostave trag. Traumatična iskustva u ordinaciji se ne moraju pojaviti samo u "čistom" obliku, nego i kroz različite posljedice: hronični strah, nepovjerenje, doživljaj nestabilnosti, teškoće u vezivanju, porodične obrasce ćutanja, stida ili pretjerane kontrole. 

Koja je uloga porodice u nečijem (iz)lječenju; da li je porodica barijera ili važan dio procesa nečijeg liječenja?
SJ: Porodica može biti važan oslonac, mjesto sigurnosti, razumijevanja i njegovanja. Ali može biti i prostor u kome se problem održava, produbljuje ili negira. Rani odnosi sa roditeljima i njegovateljima duboko nas oblikuju. Ojsećaj da smo viđeni, voljeni i prihvaćeni je najveći dar koji roditelj ili njegovatelj može da pruži djetetu. Ipak, važno je reći da se psihoterapija ne  svodi samo na traganje za uzrocima u djetinjstvu. Često je presudno da razumijemo mehanizme koji danas održavaju patnju. U tom smislu, porodica nije nešto što unaprijed treba idealizovati ni optuživati, već prostor u kome su se izgradili najraniji odnosi, koji je potrebno pažljivo razumjeti. 

Koji slučaj je za Vas bio najizazovniji tokom Vaše karijere? Šta za Vas znači 'težak klijent' i da li ste ikada odbili da sa nekim radite, i ako jeste, zašto?

SJ: Jedan od najpotresnijih i najizazovnijih slučajeva za mene bio je onaj koji je kasnije pretočen u priču "Vatra", o čovjeku koji je, nakon strahovitih životnih izazova i doživljaja da ga je društvo napustilo, učinio nešto stravično. Taj slučaj je za mene bio snažan podsjetnik da izražena ljudska patnja ne može da se uvijek svrsta u neku dijagnostičku kategoriju i da niko od nas ne smije da izgubi iz vida neposredni uticaj društva na veliko ljudsko stradanje. A što se tiče "teškog klijenta", taj izraz ne volim previše. Težak nije čovjek, nego odnos ponekad postane težak: kada nedostaje povjerenja, kada postoji snažan otpor, kada su očekivanja previsoka ili kada okolnosti prevazilaze ono što određeni terapeut u tom trenutku može odgovorno da ponudi. 

Kako se vi nosite sa teretima priča koje slušate na poslu; kako sebe štitite?

SJ: Rad sa ljudima koji pate je ponekad zahtjevan, ali ga ne doživljavam samo kao izloženost tuđem bolu. Kada sa nekim istrajavate rame uz rame u zajedničkom naporu da razumijete i izađe iz patnje, tada se stvara naročita povezanost koja je i ljekovita i zaštitna. Mislim da je to vrlo blisko, ako ne i jednako, sa silom dobra ili ljubavi. Taj doživljaj me čuva od iscrpljivanja. Naravno, važna je i svijest o sopstvenim granicama: pojedinac mora da zna da ne može uvijek da odgovori na svaki izazov, niti može da zamijeni sistem, porodicu ili nečiju prošlost. Psihoterapeut mora da ima prostor za preispitivanje, superviziju ličnu psihoterapiju. Zato nije slučajno što sam knjigu završio razgovorom sa svojom psihoterapeutkinjom. 

Koliko je važna mentalna higijena i koji bi bio Vaš opšti savjet za sve čitaoce?

SJ: Mentalna higijena je veoma važna, ali bih bio oprezan sa razumijevanjem ovog pojma kao nečega što stalno treba da optimizujemo. Pomenuo sam da mentalno zdravlje nije uređaj koji treba servisirati do idealnog stanja, niti komoditet kojim se upravlja pomoću aplikacija i brojki. Više volim da o njemu mislim kao o brizi o biljci: u kojim uslovima ona raste i razvija se, a u kojim vene. Moj opšti savjet bio bi da ljudi ne čekaju da potpuno potonu da bi potražili pomoć. Važno je imati hrabrost i reći: "ovo me boli", "ovo ne mogu sam", "potreban mi je razgovor". Stupati odvažno u životu znači, ponekad, dozvoliti sopstvenu ranjivost i obratiti se drugome.