Koje savjete dobijamo iz života Habsburgovaca u turbulentnom vremenu

Trenutna globalna nestabilnost, u posljednjih nekoliko sedmica povećana zbog dešavanja na Bliskom istoku, nepredvidive ekonomske promjene koje takve situacije donose i povećana percepcija političke polarizacije samo su neki od glavnih razloga što je u porastu osjećaj anksioznosti i nesigurnosti.

Nije potrebno biti ekspert za politički diskurs da bi se razumjelo da živimo u dosta nestabilnom svijetu i da trenutna događanja uveliko utječu na odnose među ljudima, kao i da postoji osjećaj nemoćnosti da na to utječemo.

Eduard Habsburg-Lothringen u svojoj knjizi The Habsburg Way: Seven Rules for Turbulent Times, koju je objavila izdavačka kuća Sophia Institute Press, nudi savjete kako sa izboriti s izazovima tokom perioda nestabilnosti. Ova interesantna i intrigantna, ali i djelimično jednostrana knjiga, daje uvid u svijet porodice koja je obilježila svjetsku historiju, i uveliko našu regiju, a autor na 158 stranica objašnjava kako je, i je li uopće moguće, živjeti po pravilima Habsburgovaca tokom turbulentnih vremena. Evo šta možemo naučiti od Habsburgovaca o ponašanju u izazovnim vremenima...

Alternativni pogled na svijet 

Sama knjiga podijeljena je u sedam glavnih poglavlja, gdje je svaki segment cjelina za sebe, što omogućava čitaocu da bira redoslijed kojim bi čitao bez bojazni da će propustiti suštinu. Prema autoru, sve je prilično jednostavno. Prvo pravilo je "Vjenčajte se (i imajte puno djece)". Drugo dolazi s uzvičnikom koji podvlači autorovu strast: "Budite katolik! (i prakticirajte svoju vjeru)". Neka pravila djeluju dostižno, kao broj pet koji nalaže  – "Znajte ko ste", dok druga djeluju manje prilagođena nama, "običnom svijetu" – na primjer treće pravilo nalaže da "vjerujemo u carstvo i decentralizaciju", a četvrto nam kaže da se "zalažemo za zakon i pravdu, i svoje podanike". Šesto pravilo nalaže da "budemo hrabri u bici (ili da imamo velikog generala)", a sedmo pravilo da "umremo dobro (i imamo nezaboravnu sahranu)". 

Autor na samom početku napominje da nije historičar, niti teži da kritički analizira ono što zna i doživljava kao član Habsburške dinastije, ali njegov pogled na svijet i odnos ka njemu je obilježen pripadnošću porodičnoj lozi, po nekima omraženoj, a za neke modelu pravičnosti. Taj stav knjizi daje jednostran ton koji je, očekivano, naišao i na dosta kritike.

A, kako neki od tih savjeta djeluju u praksi.

Vjenčajte se (i imajte puno djece)

Brakovi su omogućili Habsburg lozi da se proširi po Evropi | Depositphotos

Autor napominje da je brak za njega osnovni i glavni element društva, ali i jedan od najvećih izvora radosti. Brak, kao društvena institucija, postoji hiljadama godina. Ipak, prema posljednjim statističkim podacima Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj, u mnogim zemljama, stope sklapanja brakova opadaju iz godine u godinu, naročito u Evropi i Sjevernoj Americi, ali sve više i u Africi. 

Autor vjeruje da odrastanje u porodici u kojoj se brak i djeca doživljavaju kao nešto pozitivno znači da odrastate vjerujući da je brak veoma dobar. Ipak, postulat dobrog braka u knjizi se napominje i kao "politika braka", viševjekovna praksa Habsburg porodice, gdje je brak između vodećih porodica različitih zemalja težio stvaranju mnogo bližih veza kroz političke sporazume. Dodatno, za njih je brak s mnogo djece težio tome da se osigura politički kontinuitet. 

U to ime, autor navodi neke od najznačajnijih "sklopljenih" brakova koji su omogućili Habsburg lozi da se proširi po Evropi, navodeći primjer Marije Terezije, carice Austrije, kao najupečatljiviji.  Marija Terezija rodila je 16-ero djece (11 kćerki i pet sinova), od koji je 13-ero preživjelo do odrasle dobi. Od preživjele djece, dva sina su postala carevi Svetog Rima (Joseph II i Leopold II), jedan sin postao je nadvojvoda od Austrije–Este (Ferdinand Karl), jedan sin postao je nadbiskup-izbornik Kelna (Maximilian Francis), jedna kćerka je postala kraljica Napulja i Sicilije (Maria Carolina), i, vjerovatno najpoznatija iz porodice, Marija Antoaneta postala je kraljica Francuske. 

Statua na Maria-Theresien-Platz u Beču | Depositphotos

 

Maria Terezija je direktno obilježila i sudbinu dijela moje porodice i njihovo preseljenje iz Bavarske, jer je značajno utjecala na migracije unutar Habsburške monarhije, prvenstveno kroz državne inicijative za preuređivanje raspodjele stanovništva radi ekonomske i vojne snage. Njene politike su podsticale kolonizaciju slabo naseljenih regija, mobilnost radne snage radi industrijskog rasta i organizirano kretanje određenih etničkih ili vjerskih grupa, posebno u Mađarskoj i njenim udaljenim oblastima. 

Pitanje je koliko bi te politike danas bile uspješne, ali ono što mnoge studije psihologije potvrđuju je da odrastanje u bračnim domaćinstvima generalno pozitivno utječe na život djeteta, uključujući poboljšano emocionalno zdravlje i pozitivan dugoročni utjecaj na njihove životne puteve.

 

Marija Antoaneta | Depositphotos

Prakticirajte vjeru

Autor je vjernik, uz ponosno napominjanje da je katolik, koji ne traži odobrenje ni razumijevanje za tu konstataciju. Vjera je dio njegove porodice, njegovog ličnog uvjerenja i identiteta. To je potpuno razumljivo kada se sagleda autorov životni put. 

Eduard je studirao filozofiju i historiju na Katoličkom univerzitetu u Eichstätt-Ingolstadu u Njemačkoj, gdje postaje očaran likom i djelom Thomasa Aquinasa, kojeg Rimokatolička crkva priznaje kao svog najistaknutijeg zapadnog filozofa i teologa. Svoje studije nastavlja na Univerzitetu Fribourg u Švicarskoj, odakle njegova porodica vuče korijene još iz 950. godine. Tokom studija je intervjuirao mnoge zagovornike tradicionalne crkve, uključujući tadašnjeg kardinala Josepha Ratzingera, koji je postao papa Benedict XVI.

Od 2015. godine služio je kao ambasador Mađarske pri Svetoj stolici i Suverenom Malteškom vojnom redu. Svoju misiju pri Svetoj stolici završio je u novembru 2025. godine. 

Zato ne čudi da je stav autora da je današnja ideja da religija mora biti odvojena od države postala zapadna dogma, tako da mnogi ljudi misle da svako ispoljavanje vjerskih afiniteta mora biti strogo ograničeno. Taj detalj mu je značajan jer on misli da ako bi znao vjerska uvjerenja bilo kojeg političkog lidera, to bi mu pomoglo da bolje zna šta da očekuje od te osobe. 

Možda vjerska (ne)uvjerenja nisu uvijek vrijednosti po kojima treba suditi ljude, već kroz sagledavanje njihovog karaktera i ophođenja u interakcijama u kojima ne pokušavanju ili ne moraju impresionirati druge. 

Vjerujte u carstvo (i decentralizaciju)

Autor misli da su imperije u posljednje vrijeme dobile lošu reputaciju, i za to krivi Georgea Lucasa, iako je i sam strastveni obožavalac Ratova zvijezda. Ipak, on navodi model Austro-Ugarskog carstva kao primjer demokratičnosti upravljanja, koje je decentralizaciju, za njega izuzetno važan koncept pravične primjene moći, sprovelo na najmoralniji način.  

Moram priznati da sam tokom čitanja ovog poglavlja u glavi imala viziju cara Palpatina koji me kroz lik autora pokušava uvjeriti da se "…nešto opasno sprema u našem malom kutku Vanjskog oboda…." i da je biti dio carstva, naročito Austro-Ugarskog, najbolja opcija za opstanak i budući prosperitet. 

Pitanje je da li bi suverene nacije, naročito one koje su vodile duge borbe da se osamostale, pristale kompromitirati stečenu slobodu nauštrb nečije pristrasne vizije pravičnosti, i to prema carstvu čiji je najjasniji cilj bio moć, i koje je koristilo narod zarad opstanka sopstvene vladavine.

Carska palata Hofburg u Beču |  Depositphotos

 

Znajte ko ste 

"Oni koji ne znaju odakle dolaze, ne znaju kuda idu – jer ne znaju na čemu su." Citat Otta von Habsburga u knjizi nije samo stav o historiji i njenom tumačenju današnjice, već dublja maksima koja se odnosi na pojedince i njihovo poimanje sebe. Ono što iznenađuje u današnje vrijeme je koliko ljudi zapravo ne poznaje sebe, ili imaju manjak emocionalne inteligencije - sklop nekognitivnih sposobnosti, kompetencija i vještina koje su zaslužne za sposobnost izlaženja na kraj s pritiscima i zahtjevima koje nam nameće okolina.

U samoj osnovi, emocionalna inteligencija je sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i upravljanja sopstvenim emocijama, kao i prepoznavanja i empatije prema osjećanjima drugih ljudi. Sam pojam su definirali psiholozi Peter Salovey i John Mayer, ali ga je popularizirao psiholog Daniel Goleman 1995. godine u knjizi Emotional Intelligence: Why it Can Matter More Than IQ, koja je postala jedna od najprodavanijih knjiga o poslovnoj psihologiji svih vremena gdje Goleman ističe: "Emocionalna inteligencija se odnosi na drugačiji način da budete pametni. Nije riječ o vašem koeficijentu inteligencije, već o tome kako upravljate sobom i svojim odnosima s drugima."

Depositphotos

To djeluje kao logičan nastavak onoga na čemu je Sokrat insistirao - "Upoznaj samog sebe" – poziv na duboku samorefleksiju da bi se razumjela sopstvena ograničenja, vrline i motivi bez bojazni od onoga što možete pronaći.

Zanimljivo je da emocionalna inteligencija postaje sve prepoznatljivija kao ključna odrednica mentalnog zdravlja i životnog zadovoljstva, ali i jedna od važnih stavki za svakog lidera ili vođu. Zato ne čudi da je u ponudi sve više programa o ovoj temi. Nauke o liderstvu pomažu da se izgrade tehnike i strategije da se (p)ostane odlučan i emocionalno stabilan kada pritisak raste, ili u situacijama koje zahtijevaju jasnoću i pribranost.  

Pitanje je da li bi sudbina Austro-Ugarskog carstva bila drugačija da su neki od njenih lidera imali razvijeniju emocionalnu inteligenciju i više fleksibilnosti kada je riječ o tradiciji kojoj su se podređivali.

Ključna poruka

Autor misli da bi naš svijet danas bio bolje mjesto kada bismo svi mi, naša društva i političari prostudirali, a zatim i slijedili predloženih sedam pravila za turbulentna vremena. 

Međutim, ova knjiga nudi više od pravila - ona djelimično ukazuje i na alternativni pogled na mogući politički život. U tom "zamišljenom" društvu, narod je pasivni podanik koji oponaša vrline tihe monarhijske poslušnosti umjesto bilo kakve samouprave. Da bi taj svijet učinio što privlačnijim, autor koristi šaljiv i šarmantan ton kojim pokušava objasniti da je životni pravac porodice Habsburg obilježio osjećaj istinske skromnosti i odgovornosti aristokratskog načina života. 

Nisam sigurna da je taj svijet prava alternativa za ova turbulentna vremena, ali svakako jeste zanimljiv uvid u život jedne od najutjecajnijih evropskih porodica koja je direktno i indirektno obilježila naše sudbine.