Ako biste prosječnog fana čuvenog majstora horora Stephena Kinga, pitali koliko je imao godina kada se prvi put susreo sa njegovim djelom, bio bih spreman da se kladim da bi odgovor bio negdje između 12 i 17 godina. Upravo su godine osnovne i srednje škole period kada površinski sloj privlačnosti Kingovog rada - uzbuđenje, strah i mnogo seksa djeluje najjače. Čak i ako nisu nastavili da čitaju Kinga u odraslom dobu, velike su šanse da će ih određeni "kingovski" motivi progoniti zauvijek: "Redrum" iz knjige Isijavanje, frižider iz knjige To ili bauk iz priče The Boogeyman ( prevedena kao "Bauk").
King napisao 70 romana i preko 200 kratkih priča prevedenih na 52 jezika, sa preko stotinu filmskih i televizijskih adaptacija | Depositphotos
Ova posljednja ostavila je poseban utisak na Caroline Bicks, eskpertkinju za Shakespeare i autorku knjiga "Spoznaja i djevojaštvo u Shakespeareovom svijetu" i "Oblikovanje književnih likova u Shakespeareovoj Engleskoj" .'The Boogeyman' mi je uradio upravo ono što velika horor priča u stilu Kinga radi najbolje: 'Odigra svoj ples do centra vašeg života i pronađe tajna vrata sobe za koju ste vjerovali da niko osim vas ne zna da postoji'", piše ona u svojoj novoj knjizi "Monstrumi iz arhive: Moja godina straha sa Stivenom Kingom".
Kako je jedna autorka obuzeta najvećim klasičnim piscem, prešla sa pisanja knjiga o djevojčicama u vrijeme Barda na istraživanje Kingovih ranih radova za širu publiku? Objašnjenje gotovo zvuči kao priča o jednom od Kingovih protagonista, često su to pisci koji stignu na novo mjesto i otkriju neki opskuran projekat koji ih potpuno obuzme. Godine 2017, Bicks je prihvatila inauguralnu Stephen E. King katedru za književnost na Univerzitetu Maine, Kingovom alma mater univerzitetu. Zaposlena je kao stručnjak za renesansu, ali nakon što je upoznala Kinga, zaronila je u njegove lične arhive kako bi istražila temu o kojoj je razmišljala decenijama: kako je stvorio horor priče koje su je toliko uznemirile dok je bila djevojčica.
Nastavak djela "Isijavanje" po kojem je snimljen i istoimeni film 1980. godine sa Jack Nicholsonom u glavnoj ulozi | Depositphotos
Knjiga analizira proces pisanja i prepravljanja pet njegovih ranih djela: Groblje kućnih ljubimaca, Isijavanje, Noćna smjena, Salem’s Lot i Keri oslanjajući se na nikada ranije objavljene rane nacrte tekstova, razgovore između Kinga i njegovih urednika, kao i Kingove bilješke, koje su dio ove arhive. U svakoj knjizi Bicks se fokusira na jedan centralni književni element koji je King razvijao kroz nacrte i koji ih čini toliko zastrašujućim i efektivnim za nju i milione drugih čitalaca. Tako, na primjer, ističe istraživanje specifične psihologije djetinjstva u Salem’s Lot, kao i način na koji King obrađuje sopstveno odrastanje kroz priče u Noćnoj smjeni.
Bicks takođe konstantno povlači paralele između Kinga i Shakespearea. Ukazuje na Kingovu majstorsku upotrebu zvuka riječi kako bi stvorio emotivni efekat kao u knjizi Groblje kućnih ljubimaca posebno kroz ponavljanje riječi "surov" i "šljunak" sugerišući da njegova upotreba rime mnogo drugačija od petostopnog Shakespeareovog stiha. Ona istražuje i uticaj Hamleta na Isijavanje, poredeći lik Jack Torrancea sa Hamletom, a Wendy sa Ofelijom. Takođe prepoznaje Kingovu namjernu upotrebu šekspirovske tragedije kao motiva za strukturisanje knjige, koja je u ranijim nacrtima bila podijeljena na pet činova.
Bicks posebno uživa u sličnostima između Magbeta i Keri, fokusirajući se na koncept o kojem je pisala u svojoj prvoj knjizi: "Istraživala sam vjerovanja iz Shakespeareovog vremena o kogniciji i pronalazila mnogo dokaza koji sugerišu da su ljudi tada vjerovali da se nešto posebno dešava sa mozgovima djevojaka kada uđu u pubertet: njihova mašta, pamćenje i intelekt širili su se i izoštravali na načine koji su ih razlikovali od dječaka, muškaraca i žena."
Magbet (Macbeth) je najkraća i jedna od najpoznatijih tragedija Williama Shakespearea, napisana oko 1606. godine, koja istražuje razorne psihološke i političke posljedice ambicije. Radnja prati škotskog vojskovođu koji, podstaknut proročanstvom vještica i nagovaranjem supruge (Ledi Magbet), ubija kralja kako bi preuzeo prijesto, što vodi u krvoproliće i ludilo | Depositphotos
Nije iznenađujuće što je Bicks pronašla elemente Shakespearea u Kingu, s obzirom na njenu profesionalnu specijalizaciju. Ali do kraja knjige Monstrumi iz arhive, koja pominje Barda na 29 različitih stranica, nisam mogao da se oslobodim utiska da ona zapravo pokreće jednu širu ideju, onu koju nikada eksplicitno ne izgovara, ali koja prožima cijelu knjigu: Shakespeare i King imaju nešto fundamentalno zajedničko, kvalitet koji dijele, a koji malo koji drugi pisci posjeduju. Pitanje je: šta?
King je bio enormno popularan pisac još od objavljivanja romana Keri 1974. godine, jedom od najprodavanijih sa preko 400 miliona primjeraka prodatih širom svijeta. Kritičko priznanje stiglo je kasnije, učvršćeno Medaljom za izuzetan doprinos američkoj književnosti koju mu je 2003. godine dodijelila Nacionalna Književna Fondacija. Godinu ranije dobitnik je bio Philip Roth, manje-više platonski ideal kritički slavljenog pisca druge polovine 20. vijeka. Od tada, King se smatra ne samo jednim od najpopularnijih američkih pisaca, već i jednim od najboljih.
Ipak, ne misle svi tako. Nagrada iz 2003. bila je kontroverzna, a kritičar Harold Bloom, inače veliki zagovornik Shakespearea napisao je u Los Angeles Times da je nagrada "izuzetna, još jedan pad u šokantnom procesu zaglupljivanja naše kulturne scene. U prošlosti sam Kinga opisivao kao pisca jeftinih horor romana, ali možda je čak i to previše ljubazno. On nema ništa zajedničko sa Edgar Allan Po. Ono što jeste jeste neizmjerno neadekvatan pisac, rečenicu po rečenicu, pasus po pasus, knjigu po knjigu."
Stalan niz kritika nastavio se tokom naredne dvije decenije, a većina njih ponavljala je Bloomovu osnovnu zamjerku: u redu, ovaj čovek umije da prodaje knjige, ali da li je zaista dobar pisac? I ne samo žanrovski pisac, već pisac književne fikcije? Može li se ozbiljno pominjati u istoj rečenici sa Shakespeareom?
U Bloomovim riječima postoji implicitna sugestija da bi, u najboljem slučaju, trebalo prerasti Kinga i preći na ozbiljniju književnost. Bloom navodi Thomas Pynchona, Don DeLilla i Cormac McCarthyja kao kontraprimjere, sugerišući da bi bilo ko od njih bio dostojniji dobitnik nagrade koju je King dobio. Ostatak svog teksta koji danas djeluje kao prethodnica kulturnim ratovima koji će uslijediti posvećuje gotovo isključivo kritikovanju ženskih pisaca.
Za razliku od iskustva Bicks i mnogih drugih, ja nisam pročitao svoj prvi Kingov roman sve do 33. godine, mnogo nakon što sam prošao kroz dobar dio Bloomovog voljenog zapadnog kanona. Do tada sam odbacivao Kinga iz istih razloga kao i Bloom: mislio sam da nije ozbiljan pisac. Ali kada sam ga zaista pročitao, otkrio sam nekoga ko je bio izuzetno drugačiji od onoga što sam očekivao.
Treba reći da će čak i Kingovi najodaniji fanovi, pa i sam King priznati da postoje veliki dijelovi njegove proze, uključujući i čitave knjige, koje jednostavno nisu toliko dobre. Takvu dinamiku je teško izbjeći kada ste objavili toliko toga koliko i King; čovjek je napisao skoro 70 romana i preko 200 kratkih priča prevedenih na 52 jezika, sa više od stotinu filmskih i televizijskih adaptacija. Ali svako ko može da prevaziđe sopstvene predrasude trebalo bi da bude sposoban da prepozna vrhunski kvalitet velikog djela njegovog pisanja, naročito u njegovim najboljim romanima.
King briljira u "gotovo instinktivnom razumijevanju strahova koji oblikuju psihu američke radničke klase", prema riječima kriminalističkog pisca Walter Mosleyja. "On poznaje strah, i to ne samo strah od demonskih sila, već i od usamljenosti i siromaštva, gladi i nepoznatog."
U tome leži Kingov genije, i upravo to ga dovodi u 'razgovor' sa Shakespeareom. Iako uglavnom radi unutar žanra, njegovi najbolji likovi i okruženja nevjerovatno su prizemljeni: emotivno, praktično i intuitivno uvjerljivi. Ponekad It više podsjeća na publicistiku nego na fikciju, toliko je detaljna i iscrpna Kingova realizacija grada Derryja i njegove istorije što je posebno zanimljivo za roman koji prati demonskog klovna. Ovaj nivo discipline prati Kingovo prirodno iskustvo pripovedanja; rekao je za The New Yorker da su "priče pronađene stvari, poput fosila u zemlji".
Dalje, u knjizi On Writing svojoj posveti zanatu pisanja objašnjava da je "posao pisca da koristi alate iz svoje kutije kako bi što više svake priče izvukao iz zemlje netaknuto."
King je bio enormno popularan pisac još od objavljivanja romana Keri 1974. godine, jednom od najprodavanijih preko 400 miliona primjeraka prodatih širom svijeta | Depositphotos
Dokazi koje Bicks pronalazi potvrđuju ovu metaforu. King tokom procesa revizije često uklanja najeksplicitnije, krvave i prenaglašene horor elemente, približavajući svoje likove stvarnom svijetu dok ih prerađuje. To važi za Gagea, vaskrslog čudovišnog mališana iz Groblja za kućne ljubimce, kojeg King postepeno mijenja iz karikaturalnog ubice u više dvosmislenu silu, ali i za Keri, koja iz satanističkog bića sa uvećanim mozgom i kompleksom Boga u prvom nacrtu postaje djevojka normalnog izgleda koja jednostavno posjeduje neobične moći u finalnoj verziji. Na taj način ih čini još strašnijim jer će stvarnost uvijek biti uznemirujuća više od očigledne fikcije.
Baveći se važnim temama kroz djela koja su suštinski pristupačna i bliska širokoj publici od problema zla, preko prirode djetinjstva, do karaktera samog mjesta King djeluje na najosetljivije i najranjivije dijelove ljudske psihe, dok istovremeno tjera čitaoce da mu se približe umjesto da se udalje. I ne radi to samo u hororu. Dok se Bicks fokusirala na njegove rane horor romane, King se kasnije etablirao kao majstor gotovo svakog žanra pod suncem, uključujući kriminalistički roman, naučnu fantastiku, a naročito fantastiku.
Shakespeare je radio nešto veoma slično. Iako ne znamo mnogo o tome kako je pisao ili zašto, znamo da je pisao brzo i fluidno. Stvorio je šokantan broj velikih djela u oba glavna žanra svog vremena tragediji i komediji. Kako Bloom piše u svojoi knjizi Shakespeare : Pronalaženje čovjeka, njegov najveći dar bila je sposobnost da piše psihološki složene i iznijansirane likove koji su ipak mogli da privuku svakoga, uključujući i "prizemne", obične ljude koji bi platili peni da stoje ispred scene. Tokom života, Shakespeareje bio samo popularan pisac, tek kasnije postao je gotovo svetac književnosti.
"Prikaz ljudskog karaktera i ličnosti ostaje vrhovna književna vrijednost, bilo u drami, lirici ili naraciji", piše Bloom. Po sopstvenom Bloomovom standardu, dakle, King je izuzetan. Da li je poređenje sa Shakespeareom inherentno problematično? Naravno, to je kao porediti Boba Dylana sa Mozartom. Kontekst je toliko drugačiji da stvara neizbježne poteškoće. Ali u svijetu u kojem mogu jednako lako da otvorim Ep o Gilgamešu na svom telefonu kao i email koji sam dobio prije deset sekundi, vrijedi razumjeti kako nam se ovi pisci obraćaju kroz vrijeme. I teško je sjetiti se drugog savremenog autora koji je napisao toliko mnogo, toliko dobro, toliko zabavno i dramatično, za tako široku publiku kao King.
Da li pisac može biti apsurdno popularan kao King i istovremeno dobar u književnom i umjetničkom smislu koji Bloom toliko cijeni uvijek će biti pitanje ukusa i lične procjene. Ja bih ipak tvrdio da može, a dokaz za takvog pisca postoji upravo u Shakespeareu : beskrajno adaptiran, univerzalno čitan, iznenađujuće pristupačan i neumorno fascinantan. Sama autorka Bicks služi kao svojevrsan dokaz te tvrdnje: dubok mislilac, anksiozno dijete i strastveni čitalac koji je duboko zaronio i u knjige Shakespearea i literaturu Kinga i pronašao se podjednako prijatno u oba svijeta.
.webp){kind=icon}
