Šta danas znači sloboda govora za čovjeka koji je za svoje riječi zamalo platio najvišu cijenu?
"The Eleventh Hour" je prvo djelo fikcije koje je Salman Rushdie objavio od napada na njega. Slavni pisac je 2022. godine u SAD-u, država New York, na javnom događaju, izboden 15 puta. Napad se dogodio decenijama nakon prvih prijetnji smrću zbog romana "Satanski stihovi". Posljedice su, između ostalog, bile gubitak jednog oka, a u mjesecima oporavka otkrio je da više ne može da piše fikciju. Kada je ipak objavio memoarsku knjigu o napadu, uspio je da povrati svoju umjetničku maštu i napiše pet odvojenih priča koje su kao cjelina objavljene u novoj knjizi "The Eleventh Hour".
Rushdie je pisac, čitalac i pažljiv posmatrač savremenih političkih i kulturnih zbivanja, i sve je to dospjelo u prvi plan kada smo nedavno razgovarali u Londonu. Razumljivo, trudi se da se ne zadržava previše na samom napadu, ali razmišlja o zemljama koje je zvao domom: Indiji, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama. U ovom razgovoru postoji i lična dimenzija za oboje, jer smo prvi put javno govorili i o našem porodičnom odnosu.
Ovo je vaša druga knjiga otkako ste tog strašnog dana na bini, zamalo izgubili život. Kako ste sada?
SR: Iznenađujuće sam dobro. Ljekari koji su me pregledali stalno su mi govorili da ne bih trebalo da budem u toliko dobrom stanju, kao da radim nešto pogrešno. A ja mislim da sam se prilično dobro oporavio.
Ali put oporavka je bio težak?
SR: Da. Bilo je mnogo ozbiljnih povreda i bio sam veoma blizu smrti. Zbog toga je oporavak tako dugo trajao.
Bloomberg
Napad na slavnog pisca dogodio se 33 godine nakon što je iranski ajatolah Homeini izdao fetvu kojom je proglasio da je knjiga "Satanski stihovi" uvreda za islam i da svi koji su povezani na bilo koji način sa njom, treba da budu ubijeni. U knjizi "Knife: Meditations After an Attempted Murder" (2024, Nož: meditacije nakon pokušaja ubistva) Rushdie piše: "Priznajem, povremeno sam zamišljao kako moj ubica ustaje na nekom javnom mjestu i kreće ka meni upravo na taj način. Zato mi je prva misao, kada sam vidio tu ubilačku priliku kako juri prema meni, bila: ‘Dakle, ti si. Eto te.’"
Mislite li da vas je taj dan promijenio?
SR: Samo u određenim aspektima. Kada dobijete "dodatni" period života, počnete da posmatrate svaki dan kao blagoslov, kao luksuz. Nemoj da gubiš vrijeme. Ako ti je dato dodatno vreme, iskoristi ga.
Zanimljivo je da koristite riječ "blagoslov". Vi ste poznati kao čovek bez vjere.
SR: Da. Ovo je potpuno sekularni blagoslov.
Rushdie je rođen 1947. u muslimanskoj porodici u Bombaju (današnjem Mumbai) i svoje djetinjstvo opisuje kao "uglavnom sekularno". Fetva iz 1989. godine natjerala ga je da se skriva čitavu deceniju, pod zaštitom britanske policije i pod lažnim identitetima.
Psihološki, da li vam se događaj vraća u sjećanje? Ili ste okrenuli novi list?
Kada ste dolazili sebi i postali svjesni situacije, da li ste odmah razmišljali u rečenicama, kao pisac?
SR: Ne. Prvo sam mislio da ne želim da pišem o tome.
Jer je bilo previše traumatično?
SR: Da, pomislio sam: to je posljednja stvar o kojoj želim da pišem. Onda sam shvatio da ne mogu da napišem ništa drugo dok se s tim ne suočim, jedini put napred bio je kroz to jezivo iskustvo.
Da li je knjiga "Knife" za vas bila neka vrsta terapije?
SR: Bila je način da se izborim s tim. Ne volim ideju pisanja kao terapije. Pisanje je pisanje, terapija je terapija. Ali svakako mi je donijelo osjećaj da sam ponovo preuzeo vlasništvo nad tim, da sam ja taj koji kontroliše priču, umjesto da budem samo žrtva koja leži na zemlji i krvari. Postalo je moja priča, ispričana na moj način.
Vi ste rekli da je samo pisanje oblik optimizma, pozitivan čin i čin nade.
SR: Mislim da je svako pisanje takvo. Sjediš sam u sobi, ponekad godinama, i nadaš se da će ono što napraviš biti vrijedno ili prijatno ljudima, da će bar reagovati na to. Ali nemaš pojma da li će biti tako, i za to je potreban optimizam. U tom smislu, svako pisanje se rađa iz optimizma.
Pišete već više od 50 godina. Da li je put do prvog objavljenog romana bio mukotrpan?
SR: Da. Blago rečeno. Mnogi moji savremenici kao što su: Ian McEwan, Martin Amis, Julian Barnes, "poletjeli su kao rakete" već u ranim dvadesetim, i odmah pronašli svoju publiku. Ja sam lutao, trebalo mi je vrijeme da nađem pravac. Pronašao sam ga kada sam se vratio u djetinjstvo. Kada sam počeo da pišem ono što će postati "Midnight’s Children" (Djeca ponoći), zapravo sam mislio: želim da napišem roman o djetinjstvu.
Vaše djetinjstvo je bilo u Indiji, pa je to postala priča o Indiji?
SR: Da. U jednom trenutku istorija je počela da se sliva u tekst i knjiga je postala mnogo šira. Pisanje je trajalo više od pet godina, jer sam, na neki način, učio kako da je napišem dok sam je pisao.
Kuća bake i deke Salmana Rushdieja u Aligarhu u Indiji | Mishal Husain/Bloomberg
Tokom sedamdesetih Rušdi je radio kao kopirajter i osmislio čuveni slogan "Naughty but Nice" u reklami za kolače sa kremom. Kada je njegova knjiga "Djeca ponoći" 1981. osvojila prestižnu Booker-ovu nagradu, mogao je da napusti reklame i posveti se isključivo pisanju.
Živjeli ste na više mjesta, na tri kontinenta. Britaniju, Indiju i sada SAD nazivali ste domom.
SR: Ponekad zavidim piscima koji su duboko ukorijenjeni u jednom mjestu i cijeli život mogu da crpe iz tog jednog prostora. William Faulkner, na primjer živio je u Oksfordu u državi Misisipi iako je to malo mjestašce, ali njemu je bilo dovoljna inspiracija za remek djela književnosti. Moje iskustvo nije takvo, jer sam se stalno selio. Ali, nešto izgubiš, nešto dobiješ. Mislim da mi je to pomoglo, dalo mi je širu sliku svijeta.
U vašoj najnovijoj knjizi "The Eleventh Hour", zbirci priča, osjeća se taj spoj ljudi i mjesta koja su na vas utjecala. Jedna od njih je "Late", koja se dešava na mjestu gdje ste studirali šezdesetih.
SR: Da, univerzitet i koledž nisu imenovani, ali je prilično očigledno.
King’s College, Cambridge. Zašto ste se vratili tom periodu?
SR: Oduvijek sam želio, ali nisam imao priču. Onda su se desile dvije stvari. Prva je sjećanje na kratki susret sa velikim E. M. Forster-om, koji je tada tamo živio. Bio je veoma ljubazan, naročito kada je saznao da imam indijsko porijeklo, jer je Indija njemu mnogo značila.
Srećete se šezdesetih, četrdeset godina nakon što je objavio "A Passage to India" (Put u Indiju).
SR: Da, taj beskrajni muk, on od tada nikada više nije napisao ni jedan roman.
Vrlo stidljivo sam priznao da se nadam da ću i ja nešto napisati. Bio je veoma ljubazan i velikodušan. Rekao je da će dobra knjiga o Indiji vjerovatno doći od nekoga ko je iz Indije, ali poznaje zapadnu književnost.
Vi ste odgovarali tom opisu.
SR: Jesam, uklopio sam se u njegovu predstavu.
Druga figura je Alan Turing - još jedan izuzetno važan bivši student King’s Collegea. Obojica su ozbiljno patila zbog svoje homoseksualnosti.
Britanski romansijer E. M. Forster (1879–1970) autor je i djela "Soba s pogledom" i "Howards End". Roman "Put u Indiju" iz 1924. inspirisan je intimnim prijateljstvom sa mladim indijskim muslimanom Sajedom Ros Masudom, u kojeg je Forster gotovo sigurno bio zaljubljen.
Turing je britanski matematičar čije ideje o "univerzalnoj mašini" iz 1936. postavljaju temelje savremenog računarstva. Tokom Drugog svjetskog rata odigrao je ključnu ulogu u razbijanju njemačkog koda Enigma. Godine 1952. osuđen je zbog homoseksualnosti i primoran na hemijsku kastraciju. Dvije godine kasnije izvršio je samoubistvo, tek 2013. posthumno je pomilovan, a danas je njegov lik na novčanici od 50 britanskih funti.
Spajate ih u jednog lika?
SR: Pomislio sam da, ako ih "spojim" u isti lik, mogu da ispričam sve te teme odjednom. Nisam očekivao da će priča postati priča o duhovima, osvetnički "ghost story". Mislio sam da će biti o nevjerovatnom prijateljstvu starijeg gospodina i mlade indijske studentkinje. Ali kad sam počeo da pišem, promijenio sam glavni lik u prvoj rečenici.
Znači, ne planirate detaljno priče? Ili, kada je riječ o romanu, ne razrađujete unaprijed poglavlja?
SR: Nekada sam bio vrlo arhitektoničan, ali to se promijenilo.Moraš da znaš o čemu pišeš i zašto. Ali sve više pisanje vidim kao proces otkrivanja. Napišeš priču da bi otkrio koju priču zapravo pišeš. Ponekad skreneš u slijepu ulicu i onda moraš da imaš mentalnu snagu da kažeš: ne, ovo nije dobro, brišemo, idemo drugim putem.
Ne umijem da pokazujem nedovršen tekst. Kada osjetim da više ne mogu da ga poboljšam, tada me zaista zanima šta će urednici reći.
Kako reagujete kada urednik kaže: "Ovo može još bolje"?
SR: Postajem sve bolji u tome. Na početku nisam bio.
Vratimo se unazad, u dane kada ste na univerzitetu govorili da želite da budete pisac. Znam ponešto o porodičnom okruženju u kojem ste odrasli. Iako pripadamo različitim generacijama, postoji veza među nama.
SR: Svakako postoji. Sada je sasvim jasno da su vaša majka i moja baka bile rođene sestre.
Da. Vaša majka je moja tetka. Oboje ste dio odrastanja proveli u istoj porodičnoj kući, kući vaših bake i deke. Zar nije bilo snažnog očekivanja da se postanete ljekar, advokat ili inženjer?
SR: Moj otac nije bio oduševljen kad sam rekao da hoću da pišem knjige. Rekao je: "Šta da kažem prijateljima?" Na sreću, doživio je da ga ti isti prijatelji zovu da mu čestitaju.
Obrazovanje i školovanje na fakultetima, bili su visoko cijenjeni u domu u kojem su odrastale Rushdiejeve majka i baka - obje novinarke. Porodica je porijeklom iz Kašmira, ali se u potrazi za boljim prilikama preselila u univerzitetski grad Aligar, blizu Nju Delhija | Mishal Husain/Bloomberg
To su ljudi koji vole da čitaju i poštuju pisanu reč, ali pitanje je kako od toga živjeti?
SR: Tako je. Pisanje nije "pravi posao", to je hobi.
Šta vam je dalo hrabrost da kažete: ne, ja zaista želim da pokušam?
SR: Vjerovatno jaka želja. Kad se osvrnem na tog mladića, vidim da je imao ozbiljnu odlučnost, jer mi je trebalo mnogo vremena. Diplomirao sam na Cambridgeu 1968, a "Djeca ponoći" je izašla 1981. poslije skoro trinaest godina neuspjeha. Na tu istrajnost sam, retroaktivno, prilično ponosan.
Vaša majka, koje se dobro sjećam i njene sestre pripadale su generaciji žena koje su, neobično za to vrijeme, razmišljale o karijeri. Nisu htjele da žive u purdii, kao njihova majka.
SR: Da, bile su vrlo otvorenog uma i tako su odgajale i nas, u onome što bismo danas nazvali liberalnim, u velikoj mjeri sekularnim okruženjem. Otac me je jednom godišnje vodio na bajram-namaz. Rekao bi mi samo da se dižem i spuštam na zemlju u položaj za molitvu, kad se i on diže i spušta, što je bilo cijelo uputstvo.
Baka novinarka rođena je 1920. kao najmlađa od sestara. Za razliku od svoje majke, koja je da čita i piše naučila kod kuće, tri djevojčice išle su u školu i bile dvojezične, izražavajući se na engleskom i urduu.
Kakvu je ulogu imala kuća vaših baka i deka? Pokušala sam da je pronađem u Indiji prije nekoliko godina, ali je već bila srušena.
SR: Srušena je. To je bila prelijepa starinska indijska kuća sa dvorištem u sredini. Nekoliko puta godišnje održavala su se velika porodična okupljanja. Djeca su izvodila male predstave da zabave odrasle, a svi smo spavali na krovu, na baštenskim krevetima pod mrežama protiv komaraca. Kuća je bila magična. Dio porodice živio je u Pakistanu, dio u Indiji. Ta kuća je bila mjesto gdje smo se svi sastajali.
Pedesetih godina, Rushdiejeva tetka, koja je majka novinarke i njena braća i sestre putovali su vozom iz Lahora u Pakistanu, preko granice ka New Delhiju i dalje u grad Aligarh. To putovanje je vremenom postajalo sve teže zbog pogoršanja odnosa Indije i Pakistana. Kada je Rushdie kasnije crpio uspomene za "Djecu ponoći", smjestio je porodicu glavnog junaka u grad Agru umjesto u Aligarh.
Zanimljivo vas je slušati kada pričate o tome. Znam da je to okruženje oblikovalo moju majku, ali oduvijek sam o njemu slušala iz druge ruke. Kada ste počeli da pišete "Djeca ponoći", niste dugo bili u Indiji.
SR: Sjećanje je nevjerovatan resurs. Kada ozbiljno pokušate da se sjetite, začudite se koliko toga ispliva.
Ali poslije neuspjelog prvog romana uzeo sam ono malo novca što sam zaradio i otišao u Indiju na nekoliko mjeseci. Živio sam i putovao što jeftinije, da bih zemlju vratio "u sistem". Imao sam u glavi neku grubu strukturu buduće knjige i želio da obiđem mesta za koja sam mislio da će ući u roman.
Knjiga "The Eleventh Hour" izašle je u novembru | Bloomberg
Rođeni ste samo osam nedjelja prije nezavisnosti Indije i Pakistana.
SR: Da. U jednom trenutku sam pomislio: zamisli da nije osam nedjelja razlike nego da je tačno isto vrijeme. Gdje bi me to odvelo? Naravno, to te odvede do toga da istorija nezavisnih država postane sastavni dio priče.
Vaša porodica, a naša zajednička familija je bila duboko pogođena podjelom. Vaša majka, sa vama kao novorođenčetom, je bila u Bombaju, dok su njene dvije sestre pokušavale iz grada Šimle da stignu do New Delhija, a zatim u Pakistan. Rodili ste se u trenutku ogromnih promjena.
SR: Da. Kao i mnoge muslimanske porodice u Indiji, naša je praktično prepolovljena.
Moja majka, ujak Hamid i ujak Mahmud ostali su u Indiji, a dvije njene sestre bile su u Pakistanu.
Kad smo bili mali, postojali su periodi kada je bilo lakše putovati između Indije i Pakistana nego danas. Tada su plovili mali brodovi iz Bombaja za Karači. Tako smo povremeno išli u Ravalpindi, gde je živjela vaša porodica.
Novinarka Mishal Husain je o tim iskustvima pisala u porodičnim memoarima "Broken Threads", uključujući zastrašujuća putovanja u vrijeme kada je zakon i red u mnogim krajevima potpuno kolabirao. Rushdie je rođen u junu 1947, pa je njegov otac znao da kaže: "Salman se rodio, a osam nedjelja kasnije Britanci su pobjegli."
Da li vam je Indija, zemlja djetinjstva, bila "oduzeta" kada su se roditelji preselili u Pakistan šezdesetih?
SR: Bio sam veoma ljut što su prodali kuću u Bombaju. I dalje sam ljut na njih zbog toga.
Zašto su napustili Indiju?
SR: Nikada nisam razumio. Rekli su da žele da im ćerke imaju muževe muslimanske vjeroispovesti, što je bilo čudno, s obzirom na to koliko su bili nereligiozni. I ne mislim da su bili naročito zadovoljni životom u Karačiju.
Osjetio sam da moram sam da "vratim" Indiju, da sam u opasnosti da izgubim vezu. Zato sam otišao na to višemjesečno putovanje, iz kojeg je proistekla knjiga "Djeca ponoći".
Bombaj je izgrađen na zemlji otetoj od mora. Britanci su spojili sedam ostrva u jedno poluostrvo. Pomislio sam i ja se bavim rekultivacijom zemljišta. To je bila ta knjiga.
Da li vam je donijela ono što ste tražili?
SR: Jeste. Knjiga je u Indiji imala fantastičan prijem. Ponovo sam osjećao da negdje pripadam.
Kroz roman ste ipak iznijeli i političke poruke, posebno o vanrednom stanju koje je proglasila Indira Gandhi. Da li ste namjerno željeli da kritikujete Indiju?
SR: Ako pišete knjigu u kojoj su lik i zemlja blizanci, morate da pišete o oba blizanca.
Vanredno stanje je za mnoge od nas bio šok, ideja da "najveća demokratija na svijetu" može da koketira sa diktaturom. Štaviše, nije to bilo samo koketiranje - pune dvije godine je bilo prilično ozbiljno.
Na period od 21 mjeseca, od juna 1975, tadašnja premijerka Indira Gandhi suspendovala je demokratske norme u Indiji, uz obrazloženje da je ugrožena stabilnost države. Izbori su odloženi, opozicioni lideri zatvarani, mediji su morali da traže odobrenje za objave, a građanima su uskraćena neka osnovna prava.
Sve novčanice u Indiji imaju sliku Mahatme Gandhija | Bloomberg
Kada danas gledate na Indiju, da li vam je Indira Gandhi danas 'benignija' figura nego tada?
SR: Ne za vrijeme vanrednog stanja. To je bilo veoma mračno doba, ne sasvim različito od onoga što se sada dešava, na svoj način. Kritičari današnjeg premijera Narendra Modi-ja tvrde da je njegova vlada oslabila demokratske institucije i suzbila medije, organizacije civilnog društva i političke protivnike. Ipak, izbori se i dalje održavaju, medijima formalno nije potrebna dozvola za objavljivanje, a ustavne garancije osnovnih prava su na snazi.
Kako danas gledate na Indiju pod vođstvom premijera Modija?
SR: Veoma sam zabrinut. Imam mnogo prijatelja u Indiji, svi su duboko uznemireni napadima na slobodu novinara, pisaca, intelektualaca, profesora i drugih.
Djeluje kao da postoji snažna želja da se istorija zemlje promijeni, da se kaže: "Hindu su dobri, muslimani su loši." To je ono što je V. S. Naipaul (britanski nobelovac indijskog porijekla) nazvao "ranjenom civilizacijom" ideja da je Indija hindu civilizacija koju je dolazak muslimana ranio. Taj projekat danas ima mnogo energije.
U zbirci eseja "Imaginary Homelands" (Imaginarne domovine), koju ste pisali osamdesetih, već tada upozoravate na mnoge tendencije koje su danas još izraženije.
SR: Ako ste pisac i obraćate pažnju, ponekad vidite kuda stvari idu. To sam radio, pazio sam na ono što se dešava.
(Zbirka sadrži, između ostalog, esej iz 1984. godine, napisan poslije atentata na Indiru Gandhi, u kojem Rushdie razmatra "opasnosti od tenzija, sukoba zbog ideologija vjerskog sektaštva iz kojeg su proizašli meci atentatora".)
Prvi put kada vam se život radikalno promijenio u svakodnevici bilo je poslije "Satanskih stihova", 1989. godine. Memoare iz tog perioda, "Joseph Anton", napisali ste u trećem licu, kao da se sve dešava nekom drugom.
SR: Da.
Da li ste svjesno pokušali da se distancirate od događaja?
SR:Kada sam stigao do pisanja te knjige, prošlo je već dosta godina. Imao sam osjećaj da se čovjek koji piše i čovjek o kome se piše nalaze u pomalo različitim fazama života. Onaj o kome se piše bio je pod ogromnim stresom, političkim i ličnim. Onaj koji piše bio je na boljem mjestu. Dakle, iako su obojica ja, nisu sasvim isti ja.
(U djelu "Joseph Anton" Rushdie opisuje poniženje kada mu je 1989. rečeno da mora u ilegalu, poteškoće da bude u kontaktu sa malim sinom i sumnje da će se situacija ikada normalizovati. Godine 2000. preselio se u New York i kasnije postao američki državljanin.)
"Knife" je, nasuprot tome, vrlo lična knjiga.
SR:Da, to je moralo da bude napisano u prvom licu.
U deset godina prije fetve vaši nefikcijski tekstovi bili su uglavnom o Indiji, Pakistanu i rasnim odnosima. Poslije fetve, postali ste gotovo sinonim za borbu za slobodu govora, upravo zbog cijene koju ste platili.
SR:Da, mislim da je to tačno.
Kako danas gledate na slobodu govora?
SR: Pa, ja sam za nju.
Da li je pravo na slobodu izražavanja danas više ugroženo nego 1989, kada je fetva objavljena?
SR:Da, postoji neočekivana količina pritisaka na slobodu izražavanja i na ljude da se uzdrže od određenih vrsta govora.
Istorijski, pritisak je uglavnom dolazio iz konzervativnih delova društva, koji nisu voljeli manje konzervativne glasove. Sada dolazi i s druge strane. Postoje ljudi koji su spremni da, kako kažu, "de-platformišu" glasove koji im se ne sviđaju.
Demonstracije protiv Rushdieja buknule su u Iranu 1989. godine nakon prokletsva Ajtolaha Khomeini-ja i osude na smrt zbog izdaje Islama u knjizi "Satanski stihovi".Još prije fetve knjiga je zabranjena u niz zemalja, uključujući i Indiju. U Engleskoj su 1988. godine knjige javno spaljivane, a naredne godine je 12 ljudi poginulo u "anti-Rushdie" neredima u Mumbaiju, a još šest u Islamabadu. Fetva je dovela i do ubistva Hitoshi Igarashija, prevodioca romana na japanski, dok je italijanski prevodilac izboden, a norveški izdavač upucan.
Mnogi branioci slobode govora zapravo žele samo da se zaštiti njihova sopstvena riječ.
SR:Upravo tako. A to je suprotnost slobodi govora. Tokom godina sam bio uključen u razne slučajeve i često se desi da braniš nešto što ti se uopšte ne dopada.
Morate li da budete oprezni da vas neko ne "prisvoji"? Ima ljudi koji bi željeli da stanete iza njih, a stalo im je samo do jedne vrste slobode govora.
SR: Borba je složena, morate stalno biti na oprezu. Ali princip mora da bude sljedeći: ako postoji pritisak da se nešto cenzuriše, cenzor mora da dokaže svoj slučaj. Podrazumijevano stanje mora da bude sloboda.
U SAD-u, koje danas zovete svojom domovinom, da li vidite drugačiju klimu kada je riječ o slobodi govora?
SR: Vrlo. Trenutno postoji skoro 23.000 aktivnih zabrana knjiga u javnim školama. U mnogim slučajevima je dovoljan prigovor jednog roditelja da knjiga bude uklonjena iz lektire ili biblioteke. A to nisu bilo kakve knjige, među njima su "Beloved", "Huckleberry Finn", "To Kill a Mockingbird". Neke od najboljih knjiga ikada napisanih.
Postoji i otpor, zbog Prvog amandmana američkog Ustava. Vodi se mnogo sudskih postupaka i često se uspjeva, ali ima mnogo frontova. Nedavno je održan niz izbora za školske odbore širom Amerike. U svakom slučaju, zagovornici zabrane knjiga izgubili su mjesta, a došli su liberalniji kandidati. Dakle, postoji kontra talas i nadam se da će on prevladati.
Ali činjenica da su zabrane uopšte uvedene, da li ste mogli to da zamislite u SAD-u?
SR: Nikada. Jedan od razloga zbog kojih su ljudi poput mene željeli da žive u Americi bio je upravo to što je sloboda govora upisana u Ustav. Počinješ da primjećuješ da mnoge zabranjene knjige imaju nešto zajedničko - prikazuju Ameriku iz perspektive ljudi koji nisu bijeli. Pokazuju istoriju iz drugačijeg ugla. Po mom mišljenju, očigledan je pokušaj da se taj pogled izbriše. To je važnije od činjenice da je neka knjiga koju lično volite zabranjena. Pitanje je: šta se događa sa generacijom djece koja odrastaju u neznanju o sopstvenoj istoriji? To je opasno.
Opasno za koga?
SR: Za sve. Amerika je veoma pluralistiċko, raznoliko društvo. Ako čuješ samo jedan narativ, narativ dominantne rase, to je potencijalno destabilizujuće.
Zohran Mamdani i supruga Rama Duwayi, umjetnica i ilustratorka sirijskog porijekla | Bloomberg
Živite u New Yorku, koji ima novog gradonačelnika Zohrana Mamdani-ja, koga vjerovatno poznajete jer ste sarađivali sa njegovom majkom Mirom Nair.
SR: Nismo radili zajedno, ali je poznajem dugo. On je vodio sjajnu kampanju. Trka je bila veoma dinamična, pa je svoju pobjedu zaista zaslužio.
Zohran Mamdani nije se povukao iz podrške pravima Palestinaca, što je za neke bilo sporno u kampanji. Kako danas gledate na to pitanje? U "Imaginary Homelands" vodite dug razgovor sa Edwardom Saidom.
SR: Edward mi je bio dobar prijatelj. I dalje smatram da je rješenje u dvije države, ali pitanje je da li iko tamo još u to vjeruje. Ni Netanjahu ni Hamas nisu bili naročito zainteresovani za dvodržavno rješenje.
Ali Hamas nisu svi Palestinci.
SR: Naravno da nisu. Pitanje je: kako iz ove užasne situacije doći do nečega što makar liči na pravdu? Ne znam odgovor, jer Palestinska samouprava nema veliku podršku, a mislim da je i Hamas izgubio podršku mnogih Palestinaca. Pa sa kim onda pregovarate? Ko uopšte može da pregovara?
Palestinsko–američki intelektualac Edward Said bio je profesor na Columbi-a univerzitetu, poznat po knjizi "Orientalism", kritici zapadnog prikaza Arapa i muslimana kao inferiornih. Rushdie je prošle godine u jednom podkastu rekao da je od osamdesetih bio za palestinsku državu, ali "da bi je sada vjerovatno vodio Hamas i da bi to bila talibanska država".
Vratimo se na slobodu govora u Velikoj Britaniji. Danas ne možete da držite transparent "I Support Palestine Action", a da ne rizikujete hapšenje.
SR: Mislim da je to pogrešno.
Šta mislite o proglašavanju te grupe terorističkom?
SR: To je vjerovatno greška. Moj stav je uvek bio: pusti da se glasovi čuju, naročito kada se ne slažem s njima. Veoma je lako dozvoliti nekome da nosi transparent sa kojim se slažeš. Iznenadilo me je kada sam posljednji put bio u Engleskoj, prije nekoliko mjeseci, i video ogroman skup od 150.000 ljudi koji su marširali protiv imigracije. Nisam mogao da vjerujem da se to dešava baš u Engleskoj.
Zato mislim da i ovde vidimo destabilizaciju, kao i u Americi. Veoma zabrinjavajuće vrijeme.
Kako se zbog svega toga osjećate? Govorili smo o Indiji, Britaniji i SAD, svuda se vide slični trendovi.
SR: "The Eleventh Hour" se bavi tom problematikom u sve tri zemlje. Odzvanjanja među tim društvima postoje, i nisu mi po volji. Ponekad svijet krene u pravcu koji ti se ne dopada. Sve što možeš da radiš jeste da se nadaš da će se pravac promijeniti. U Americi postoje neki mali nagovještaji promjene.
Da li ponovo pišete, ili planirate pauzu?
SR: Uvijek sam srećniji kada pišem nego kada ne pišem. Pitajte bilo koga ko me poznaje, mnogo sam prijatnije društvo kada imam knjigu na kojoj radim.
Volio bih da sljedeća bude roman. Imam neku "klicu" priče i počeo sam da radim na njoj, ali još ne znam kuda ide. Mislim da znam o čemu je, ali ne znam kako da to izvedem.
Kako izgleda vaš radni dan? Da li ste disciplinovani?
SR: Poslije, kako ste rekli, ovog pola vijeka, postao sam veoma disciplinovan. Sada radim kao da je to pravi posao.
Hemingwaya su jednom pitali za "angažovanost pisca" misleći na političku angažovanost. A on je odgovorio: "Jedina angažovanost koja je piscu potrebna jeste angažovanost sjedišta njegovih pantalona za sjedište njegove stolice." To je vrlo važno.
Da li vam je danas teže da ispunite tu "obavezu", s obzirom na povrede? Izgubili ste vid na jedno oko, a šaka i vrat su vam oštećeni.
SR: Teže je. Nespretniji sam, pravim više slovnih grešaka, sve je malo komplikovanije. Ali pisanje je oduvijek bilo teško sada je samo drugačije teško.
Kako podnosite samoću koja je neophodna za pisanje? Zaključate se u sobu?
SR: Imam vrlo lijepu radnu sobu i jednostavno zatvorim vrata.
I ne izlazite dok ne napišete određeni broj riječi?
SR:Da, uvijek sebi zadam vještački mali broj. To je trik. Ako uspijem da napišem nekoliko stotina riječi, to nije loše. Stranica je obično 300 i nešto riječi. Ako završim jednu stranicu, presrećan sam.
Gistav Flober je govorio da je imao sjajan dan ako je napisao jednu rečenicu. Pisanje je nekad sporo, nekad brzo.
Kod ove dvije knjige "Knife" i "The Eleventh Hour" iznenadilo me je koliko su tečno nastajale. Izašle su u razmaku od godinu dana, što je za mene svojevrsni rekord. Izgleda da postajem brži u starosti.
.webp){kind=icon}
