Nedostaje radne snage, ali fali i menadžera

Menadžment je suštinski nastao iz potrebe za rješavanjem problema. Početke menadžmenta kakav danas poznajemo vezujemo za industrijsku revoluciju i potrebu organizovanja i koordinacije različitih radnih procesa. Tadašnji upravljački izazovi su uglavnom bili prosti i obično su bivali rješavani stavljanjem moći i ovlasti pod kontrolu jednog čovjeka. Danas se svijet mijenja nevjerovatnom brzinom; ono što je juče bilo aktuelno, danas može biti zastarjelo. Suočavamo se s upravljačkim iskušenjima koja su bila nezamisliva u prethodnim decenijama. U takvom okruženju, efikasan menadžment je od suštinskog značaja za opstanak i prosperitet organizacija i društva u cjelini.

Nedostatak radne snage je često i rado diskutovana tema u javnom prostoru, ali nisam do sada čuo da neko specifično naglašava koja opasnost vreba od nedostatka ljudi koji su sposobni upravljati organizacijama, profitnim ili neprofitnim. Realizovati poslovnu ideju, izgraditi novu fabriku, naći kvalifikovane radnike – to su sve redom vrijedna i pohvalna postignuća, ali ako nema ljudi koji će voditi posao i upravljati izazovima današnjeg vremena, poslovne ideje često bivaju osuđene na propast. A, dobrih menadžera nema (dovoljno) i to je samo simptom, odnosno posljedica, dok uzrok pretežno leži u nedostatnom znanju i razumijevanju osnovnih načela menadžmenta.

Menadžment je zanimanje postizanja rezultata. Ako nema rezultata, menadžment nije dobar i treba ga mijenjati. Poražavajuće je koliko se ovaj vrlo jednostavan i ekstremno važan princip efikasnog menadžmenta zapostavlja, a posebno je to slučaj kada je riječ o državnim preduzećima. Desetine, usudio bih se reći stotine milijardi smo izgubili zbog podobnih, a nesposobnih direktora javnih firmi, zdravstvenih, kulturnih ili naučnih ustanova. Svako, pa tako i javno preduzeće, mora da osigura održivo poslovanje uz zadovoljavanje potreba klijenata zbog kojih je i osnovano. Svaki vlasnik, pa tako i država kada je to slučaj, postavlja menadžment, odnosno direktore i na umu prije svega treba da ima ovaj osnovni princip te da prije svega traži rezultat: zadovoljnog korisnika i održivo poslovanje.

Aleksandar Krunić (Bloomberg Adria)

Imamo pozitivne primjere iz prošlosti, poput Energoinvesta, koji svjedoče o tome da je na ovim prostorima itekako moguće stvarati gigante svjetskih razmjera. Energoinvest je, bez obzira na državno, odnosno tadašnje društveno vlasništvo, bio sposoban izaći na globalno tržište i biti lider u mnogim oblastima, prosto prije svega zato što je izgradio i imao vrhunski menadžment. Teško da bi podvizi koje je Energoinvest pravio bili mogući bez znanja o struci, ali i o menadžmentu, ili bez želje i posvećenosti da i ono što ne znaju, nauče.

Energoinvest je koristan primjer i za pojavu da se, kada se govori o menadžmentu, često u prvi plan guraju pojedinci, menadžeri, čime se u zapećak neopravdano stavlja činjenica da je moderni menadžment proces u kojem učestvuje i značajan doprinos daje grupa ljudi, a ne samo jedan čovjek. Tako legenda kaže da je Emerik Blum stvorio Energoinvest, što on sam naravno nikada nije rekao, jer nije tako razmišljao. Blum je bio izuzetan vizionar i vrhunski menadžer, a imao  je i nevjerovatnu sposobnost da se okruži sposobnim ljudima, pa stoga ne čudi činjenica da je u prvi plan uvijek stavljao dvije stvari: ljude i znanje.

Balkan živi još uvijek duboko učahuren u modelu da poslovanje kontroliše samo jedan, uglavnom autokratski nastrojen, vođa. Takvi tradicionalni modeli upravljanja, oslonjeni na centralizovanu moć pojedinca, već su dobrano postali neadekvatni za savremene poslovne izazove. Procesi su velikim dijelom postali toliko kompleksni da nema tog čovjeka koji sam može vladati tom složenom materijom. Menadžment danas zahtijeva timski pristup, gdje se odluke donose kolektivno, a odgovornost je podijeljena.

Poruka je da je menadžment proces koji traži ljude koji misle svojom glavom. Neće se pogriješiti ako se iz toga izvuče zaključak da je nedostatak menadžera dijelom i posljedica obrazovnog sistema i odgoja, gdje se od mladih ljudi ne traži da misle, nego im se "najbolja rješenja u njihovom interesu" nameću. Mahom svima, bilo roditeljima, bilo učiteljima i nastavnicima, često je važnija forma, odnosno petice, nego sadržaj, odnosno razvijanje kompetencije kritičkog razmišljanja kod mladih ljudi. Moramo promijeniti naš odnos, konkretno i odgoj i obrazovni sistem, prema novim generacijama i mladim ljudima. Od njih se očekuje da upravljaju izazovima savremenog trenutka, a svima će nam biti lakše ako im što prije poklonimo povjerenje i počnemo da ih istinski podržavamo u tom poduhvatu.

Niko ne zna šta će se i kako u skorijoj, a pogotovo u daljnjoj budućnosti dešavati. Digitalizacija, zelena tranzicija, umjetna inteligencija, ratni sukobi, trgovinski ratovi. I tu sigurno nije kraj, jer izvjesno je da će svijet bivati sve kompleksniji. Potreba za kvalitetnim menadžmentom je veća nego ikada. Traže se misleći ljudi, koji su spremni preuzeti odgovornost. Organizacije moraju shvatiti da, ako žele uspješno da upravljaju savremenim izazovima, u svoje redove moraju privući one ljude koji ta vremena najbolje razumiju – nove generacije, a pogotovo mlade menadžere. Jedno od većih iskušenja na tom putu je generacijski jaz, koji, ruku na srce, nikad nije bio izraženiji.

Kao pripadnik sada već staromodnih generacija primjećujem da mi se kod mladih najviše dopada što ih u radu ponajviše pokreće svrha. Bitno im je šta rade, za koga i s kojim ciljem. To se u suštini poklapa s mojim stavom da je pogrešno očekivati od menadžmenta da učini ljude sretnima. Jer sretnima ljude treba učiniti da organizacija za koju rade zadovoljava svoje klijente, odnosno ispunjava svoju svrhu. Moderan menadžment, čiji je primarni cilj da organizacija ostvari svoju svrhu, i nove generacije koji traže zanimanje sa svrhom imaju, dakle, odličnu bazu za svjetliju budućnost.

Time dolazimo nazad do Energoinvesta, čiji zaposleni redom kažu da ih nije interesovala materijalna strana, odnosno koliko zarađuju, nego im je pokretačka snaga bila svrha, odnosno izvanredna dostignuća preduzeća, kojim su se ponosili – i ponose i dan danas. Dobar dio odgovora na pitanje zašto je to tako leži u činjenici da im se posrećilo da na čelu nemaju običnog direktora, nego istinskog lidera. Nije svaki menadžer lider, ali je svaki lider sigurno dobar menadžer. Lider vodi, rješava probleme, postiže rezultate – integracijom. Lidera krasi integritet i za lidera je potpuno logično da stavi interes organizacije kojoj služi daleko iznad ličnog interesa. Zato ljudi slijede lidere slobodnom voljom, bez prisile.

Steve Jobs je bio ubitačno tačan primijetivši da su "najbolji menadžeri oni koji nikada nisu željeli biti menadžeri, već su to postali jer je to bilo potrebno". Čini mi se da je Emerik Blum, idejni tvorac bosanskohercegovačkog čuda zvanog Energoinvest, upravo bio takav slučaj. Blum je bio poseban rekavši nešto što bi sve kolege menadžeri trebali držati na vidnom mjestu svog radnog stola: "moj primarni cilj je uvijek bio izgradnja zajednice".

Efikasan menadžment orijentisan samo na rezultate i dobrobit organizacije, ispred lider s vizijom i integritetom, a otraga i sa strana podrška ekipe koju ne pokreću primarno plata i zabava, nego želja da nešto svrsishodno urade i postignu. Recept na prvi pogled jednostavan. Sve je do nas, ako želimo da slušamo Bluma i postanemo "gospodari svoje budućnosti".

 

Aleksandar Krunić, predsjednik Upravnog odbora Biznis unije menadžera (BUM).

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.

 

 

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar