Živim u Dubaiju već gotovo sedam godina. Nisam došao trbuhom za kruhom, došao sam radi posla koji bih rijetko gdje drugo mogao raditi i radi prilike da radim na razvoju inovativnih digitalnih rješenja u domeni PropTecha i FinTecha.
U Dubai sam stigao u januaru 2020. godine, tačno pred pandemiju COVID 19. Supruga i ja smo tada saznali da čekamo dijete, a plan je bio da se zajedno preselimo. Umjesto toga, prvi susret s gradom bio je iz stana. Zaključan, sam, s ugovorom o renti koju sam morao platiti unaprijed za cijelu godinu.
Do tada sam mislio da znam šta znači rezilijentnost. Taj period me naučio da postoje nivoi rezilijentnosti za koje i ne znaš da postoje.
Počekom ove godine, tačnije 28. februara, spremam se za let u Tbilisi. Poslovni put, vezan za isti projekt radi kojeg sam i došao u Dubai. Prvi put ga je prekinuo COVID. Drugi put, prijetnja mnogo većeg sukoba. Razlika je što ovaj put nisam sam. Sa mnom su supruga i kćerka od pet i po godina.
Još jedan nivo rezilijentnosti - otključan.
Nakon mjesec dana izbivanja, ponovo se vraćamo u Dubai. Nastava u školama se vratila u normalu i mi s njom. Nedostajala nam je rutina. Jer, uprkos svemu, ovo je naš dom.
Ali pitanje ostaje - šta sad?
Geopolitika - biznis prije svega
UAE vodi svoju igru, nisu više samo regionalni igrač, oni aktivno balansiraju između SAD-a, Kine, Indije i Rusije. I to rade vrlo svjesno. Primjer je nedavni izlazak iz OPEC-a koji signalizira želju za većom autonomijom u donošenju odluka.
U našoj regiji ljudi često misle da je religija primarni faktor povezivanja. Moje iskustvo kaže drugačije. Novac je univerzalni jezik.
Kako piše Yuval Noah Harari u Sapiens, a Brief History of Humankind - novac je najuspješniji sistem međusobnog povjerenja koji je čovječanstvo ikada izgradilo. Religija i nacija dolaze poslije, zato UAE može istovremeno imati Abraham Accords s Izraelom, graditi odnose s Kinom i Indijom, ali i održavati balans sa Saudijskom Arabijom.
Za prosječnog posmatrača to djeluje kontradiktorno. Za Dubai, to je strategija, jer biznis je uvijek na prvom mjestu.
Depositphotos
Posao i ekonomija - udar, ali ne i lom
Kada smo kod biznisa, u vremenu sukoba, prva reakcija je uvijek ista. Strah od ekonomskog kolapsa. Međutim, Dubai nije ekonomija koja se lako lomi.
Naravno da su najviše pogođene industrije kao što su turizam i hotelijerstvo, zatim avioindustrija i ugostiteljstvo u cjelini.
Turizam i hotelijerstvo čine približno 10-12 posto BDP-a Dubaija, dok širi sektor putovanja i povezanih usluga ide i preko 20 posto indirektnog utjecaja.
Ova sezona je praktično završena. Hoteli se već okreću renoviranju (primjer Burj Al Araba) i pripremi za narednu godinu. To je signal, ne bih rekao panike, nego planiranja.
Kako je nedavno objavio Emirates, avioindustrija se već vraća kapacitetima prije sukoba, ali uz jednu ključnu promjenu, a to je manje putovanja, skuplje karte te potencijalno duži boravci.
Drugim riječima, manje "vikend turista", više dugoročnih gostiju, koji se, kako kažu, očekuju tek za božićne blagdane. Dubai se ne prazni, samo se rekalibrira. Cijene luksuznih hotela će ostati niske, a popunjeni će biti lokalcima. Kada se dostigne kritični nivo potražnje, cijene će ponovo skočiti na stare.
Dubai nije prvi grad koji je 'preživio' regiju
Ljudi često razmišljaju u ekstremima ili rast ili kolaps. Historija Bliskog Istoka govori drugačije. Gradovi kao što si Beirut, Kuwait City ili Baghdad u svoje vrijeme bili su finansijski i kulturni centri regije, nijedan od njih nije nestao.
Dubai je danas daleko više od toga, infrastruktura svjetske klase, globalni kapital, regulatorni okvir za finansije i digitalnu imovinu i međunarodna radna snaga.
Takve stvari se ne brišu preko noći. Grad može usporiti. Ne može nestati.
Budući izgledi - tri scenarija
Najgori scenarij (realističan, ali ne katastrofalan), konflikt se nastavlja "ispod radara", manje stranih radnika i investicija, bit će znatno manje gužve, više dostupnih škola i usluga, što odgovara "lokalcima", ali i veće šanse za lokalno tržište rada.
Ostaju ljudi s porodicama, ljudi koji su pustili korijenje.
Bazni scenarij (najvjerovatniji) jeste oporavak u roku od 12 mjeseci, zatim povratak na nivo prije krize, te brzi zaborav tržišta na ovo što se desilo.
Dubai je već dokazao ovu dinamiku nakon COVID-a, finansijske krize 2008. i brojnih padova tržišta nekretnina tokom protekle dvije decenije.
Najbolji scenarij je da se Dubai vraća na projekcije rasta od 3-4 posto godišnjeg BDP rasta i nastavlja realizaciju Dubai Economic Agende D33, čiji su ključni ciljevi udvostručiti ekonomiju do 2033., ući među top tri globalna poslovna centra, povećati vanjsku trgovinu na 25 triliona AED (dirhama ~ 1 BAM = 2 AED), ali i pozicionirati Dubai kao globalni hub za digitalnu ekonomiju i inovacije.
Drugim riječima, krize nisu prepreka, nego ubrzivač.
Dubai kao test rezilijentnosti
Ono što je sigurno jeste da Dubai nije grad koji raste u stabilnosti. Dubai raste u volatilnosti. Za nekoga ko ovdje živi, ovo nije prvi test i sigurno nije posljednji. Razlika između Dubaija i većine drugih mjesta je jednostavna, dok drugi čekaju da se stvari smire, Dubai već planira šta dolazi poslije.
* Esmar Mešić živi i radi u Dubaiju kao izvršni direktor kompanije PRYPCO koja se bavi razvojem digitalnih proizvoda u FinTechu i PropTechu.
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
.webp){kind=icon}
