Promjena vječne paradigme: Željeti kćerku je novi trend u svijetu, a kako je kod nas

Dok Azijske zemlje i Indija pokušavaju ispraviti demografske posljedice decenija selektivnih abortusa, Bosna i Hercegovina se barem prema brojkama nikada nije suočila s tim oblikom "tihog nasilja".

U nedavnom tekstu, The Economist donosi podatak da se u svijetu 2000. godine rodilo 1,6 miliona djevojčica manje nego što bi to bilo prirodno, upravo zbog duboko ukorijenjene preferencije za sinove. Danas je ta brojka pala na 200.000 – promjena koju mnogi opisuju kao tiho povlačenje jednog od najopasnijih oblika rodne diskriminacije.

U Bosni i Hercegovini, prema dostupnim podacima, omjer rođenih dječaka i djevojčica i dalje je u granicama prirodnog – bez znakova sistematske selekcije po spolu.

Ali to ne znači da društvo nije oblikovano očekivanjima, naslijeđenim rodnim ulogama i tišim oblicima nejednakosti.

Medina Žiško, psihologinja i kognitivno-bihevioralna terapeutkinja pod supervizijom, u razgovoru za Bloomberg Adriju kaže kako je ovo zanimljiv globalni preokret, ali kao i kod svakog trenda, treba se zapitati: zašto?

Odgovor se obično nalazi na dvije strane medalje.

Izražava se strepnja da je to samo novi teret na ženskim leđima, jer ako kćerka postaje "željenija" zato što će se "pobrinuti za roditelje", "onda nismo daleko odmakli".

"Svi znamo bar jednu balkansku porodicu koja je rađala dok se "ne rodi sin" i usput stvarala sirotinju. Znamo priče o majkama koje nane nisu htjele dojiti jer je - opet žensko. Znamo i onu jednu kćerku koja je sve postigla, sve nosila, sve izdržala - ali i dalje - nije bila za nasljedstva. Kćerke su, kako se znalo govoriti - tuđa kuća", pojašnjava ona.

U tom kontekstu, nova želja za kćerkama djeluje kao olakšanje.

Medina Žiško 

Ipak, za razliku od zemalja u kojima se doslovno biralo hoće li se neka djevojčica roditi, u BiH se neravnopravnost oblikuje suptilnije: u porukama koje djevojčice dobijaju od malih nogu, u slaboj zastupljenosti žena u politici, u sumnji koju žene moraju pobijediti da bi bile percipirane kao dovoljno "ozbiljne", "stručne" ili "liderke".

Iako danas žene u BiH statistički češće imaju visoko obrazovanje nego muškarci, te ulaze u sve više oblasti društvenog života, ravnoteža moći još uvijek ostaje neujednačena. U parlamentima su manjina, na čelima velikih firmi gotovo nevidljive, a pri donošenju ključnih odluka u zemlji njihova prisutnost rijetko prelazi simbolički prag.

Ipak, konačno, možda se nešto i mijenja. Kako kaže Žiško, možda roditelji žele kćeri jer ih doživljavaju kao dovoljno vrijedne. U društvima gdje je sin bio sinonim za status, želja za kćerkom može djelovati kao raskid s patrijarhalnim obrascima.

To otvara prostor za prihvaćenost, za nježnost, za odnos bez rodne uvjetovanosti. Neka istraživanja pokazuju da očevi koji imaju kćeri postaju manje skloni seksizmu i razvijaju emocionalne vještine. Roditelji koji žele kćerku često već u startu imaju manje rigidna očekivanja i dopuštaju više izražajnosti, bliskosti, suza i smijeha.

To može donijeti više emocionalne pismenosti i empatije unutar porodice.

Ali gdje vodi ova želja?

Zanimljivo je da je u Južnoj Koreji broj onih koji misle da je važno imati sina pao sa 48 posto (1985) na svega šest posto danas. U Japanu, tri četvrtine parova koji žele samo jedno dijete - žele kćerku. U zemljama gdje je dozvoljeno biranje spola embrija tokom IVF-a, sve više roditelja bira kćerke.

Kako pojašnjava Žiško, problem nastaje kad se dijete, pa i prije nego je rođeno, želi zbog svoje funkcije. Ako kćerka postaje željena jer će "brinuti, ostati, pomoći", onda govorimo o ljubavi koja je uslovljena. O ulozi koja se ne bira.

"To je ogroman pritisak: da djevojčica odrasta znajući da je poželjna - samo dok ispunjava očekivanja. Dok je nježna, skromna, odgovorna. Dok zna da je ljubav ravna poslušnosti. Umjesto oslobađanja od stereotipa, lako možemo upasti u novi: da su kćeri prirodno - sigurnija investicija. I onda, kad se odrasla žena pobuni, kad ne želi više biti u funkciji tuđe potrebe, društvo se iznenadi. A često i osudi", navodi ona.

A dječaci?Ako kćerka postaje "poželjnija", na koje mjesto to stavlja dječake?

U jednom dijelu svijeta i dalje su previše željeni zbog prezimena, u drugom - sve manje jer su "emocionalno nedostupni, teži, neće znati da brinu". Ko ih takvim pravi?

U stvarnosti, dječaci su jednako pogođeni ovakvim narativima. "Ako ih ne učimo nježnosti, brižnosti, ranjivosti - ako im kažemo da nisu za to - oduzimamo im pola emocionalnog spektra. Onda odrasli muškarci ostanu sami, bez jezika za tugu, bez načina da traže pomoć", navodi ona.

Dječaci, s druge strane, mogu razviti osjećaj odbačenosti, nesigurnosti, potrebu da se stalno dokazuju. Mnogi se emotivno zatvaraju jer osjećaju da nisu "potrebni" osim ako nisu jaki, šutljivi i ne traže ništa.

Voli djecu, a ne uloge

Rodna pravda ne znači da "sada više volimo kćerke", kaže Žiško, dodavši da to ne znači ni da su kćerke bolje za roditelje, a sinovi "greška sistema". "Ona znači da djecu volimo i prihvatamo bez projekcija, bez planova koji nisu njihovi, bez očekivanja da će nam jednog dana vratiti".

Ako ovaj trend želje za kćerima postane prilika da preispitamo zašto uopšte želimo djecu, onda je dragocjen. Ali ako samo zamijenimo jednu nepravdu drugom, a ne mijenjamo strukture koje su tu nepravdu stvorile – ništa se suštinski ne mijenja.

Samo nova generacija djece nosi stari teret.

Depositphotos

U BiH, međutim, još nismo stigli do te faze. Preferencije su i dalje tradicionalne: i dalje se u porodičnim pričama sinovi smatraju "nasljednicima", a od djevojčica se, tiho, očekuje da budu skromne, poslušne i da "ne prave problem". Nasilje nad ženama, posebno u porodičnom kontekstu, femicid, ostaje hroničan problem. Iako su zakoni tu, njihova primjena je često upitna ili primjena kasni.

Nek je živo, zdravo i voljeno

"Nedavno sam razgovarala s jednom majkom troje djece. Rekla mi je jednostavno: 'Nijedno moje dijete nije bilo planirano, ali svako je bilo željeno.' To je možda suština roditeljstva. Plan nekad skrene s puta, ali naš odnos prema djeci je ono što ostaje. Za sada možemo slaviti što se više ne plače kad se rodi djevojčica. Možemo slaviti očeve koji se uključuju, majke koje biraju i djecu koja ne moraju nositi naš emotivni dug", zaključuje Žiško.

I ono najvažnije – nek je dijete živo i zdravo… i željeno. I voljeno.