-orig.png)
Dok Zapad (primarno SAD) traži recept za dugovječnost u suplementima, biohekingu i skupim terapijama, najdugovječniji ljudi na svijetu žive skromno, sporo, ležerno i - u zajedništvu. Tako je, barem, prikazan život u pet plavih zona (blue zones) u dokumentarcu "Live to 100: Secrets of the Blue Zones" iz 2023, čiji je autor američki novinar i istraživač Dan Buettner. On je godinama radio za National Geographic i sprovodio istraživanja o mjestima s najvećim brojem stogodišnjaka. Ovaj dokumentarac je, inače, produciran najviše na osnovu Buettnerove knjige "The Blue Zones Secrets for Living Longer: Lessons From the Healthiest Places on Earth, mada je autor napisao nekoliko različitih djela o plavim zonama.
Ako ste krenuli da gledate "Live to 100: Secrets of the Blue Zones", onda znate da vam prva epizoda tek zagolica maštu i poveća apetit za znanjem u oblasti dugovječnosti - ali ne kao koncepta kojim se danas bave mnogi medicinski i farmaceutski stručnjaci, već kao filozofije života koja je žiteljima pet svjetskih područja došla sasvim prirodno, organski, tradicionalno.
Riječ je o pet geografskih područja u kojima je koncentracija stogodišnjaka višestruko veća od prosjeka, a to su Okinava u Japanu, Sardinija u Italiji, Ikarija u Grčkoj, poluostrvo Nikoja na Kostariki i zajednica Loma Linda u Kaliforniji. Iako se kulturno, klimatski i istorijski razlikuju, ono što ih povezuje nije genetika - već način života. Buettner i producenti su na fantastičan način povezali srodne faktore ovih pet lokaliteta, mada je zaključak pomalo razočaravajuć - plave zone bivaju sve manje "plave", odnosno procenat stogodišnjaka opada uslijed usvajanja globalnih oblika ponašanja.
Ono što je, međutim, fascinantno i jedna od ključnih poruka dokumentarca jeste da dugovječnost u plavim zonama nije rezultat svjesne potrage za dugim životom. Naprotiv, ljudi tamo ne broje kalorije, ne mjere korake i ne razmišljaju o "longevity protokolima". Dug život je nusproizvod njihove svakodnevice.
Dug život bez uputstva "kako živjeti dugo"
U Okinavi, recimo, stariji ljudi i dalje obrađuju bašte i imaju jasno definisanu svrhu u danu (ikigai). Na Sardiniji, muškarci u planinskim selima svakodnevno hodaju po strmim terenima i ostaju društveno aktivni do duboke starosti. Zanimljivo je da ih je sama priroda terena - strma i izazovna - podstakla na dugovječnost i vitalnost. Na Ikariji je uobičajeno da se ruča satima, uz druženje, smijeh, vino, razgovor i odmor. Fizička aktivnost u plavim zonama nije trening, nešto što "morate" uraditi da biste bili u formi, već je sržni dio dana, kao spavanje ili ručavanje. Ishrana nije "dijeta", već tradicija, a zdravlje nije individualni projekat, već kolektivna vrijednost.
Jednostavno, biljno, lokalnoIako ne postoji jedinstveni jelovnik, jer svako podneblje ima svoju tradiciju i plodove koji na njima rastu vjekovima, ishranu u svim plavim zonama karakteriše to što je pretežno biljna, sezonska i umjerena. Meso je prisutno rijetko i u malim količinama, dok mahunarke, povrće, integralne žitarice i maslinovo ulje dominiraju. Važno je, međutim, ono što dokumentarac suptilno naglašava - nije presudno šta se jede, već kako. Obroci su društveni ritual, bez žurbe i distrakcija, poput gledanja u telefon ili TV. Porcije su manje, osjećaj sitosti se poštuje, a alkohol konzumira umjereno.
Žitelji Okinave se strogo drže pravila Hara Hachi Bu, koje nalaže da prestanete s jelom kada ste siti 80 odsto. Ideja je da se stomaku ostavi "rezerva", umjesto da se dođe do osjećaja težine. Ritual se praktikuje tako što se jede polako i svjesno, obraća se pažnja na signale sitosti, a ne na količinu u tanjiru. Ako uporedimo s narativom na Balkanu, primjetićemo da se ovdej propagira drugačija filozofija, uz rečenice: "Pojedi sve iz tanjira", "Hajde još jedan zalogaj, meni za ljubav", "Ne bacaj hljeb, to je grijeh" itd. |
Interakcija je pola zdravlja
Možda najznačajniji uvid ovog dokumentarca, zasnovanog na realnom životu u plavim zonama, jeste uloga zajednice. U svim ovim sredinama stariji ljudi nisu sami, napušteni, prepušteni sebi dok mladi "jure" životni tempo i žongliraju između imejlova, silnih radnih sati i brige o sebi i ukućanima. Naprotiv, stariji su u plavim zonama dio porodice i društva čak i kada njihova djeca odrastu i osnuju svoje porodice - ili žive svi zajedno ili veoma blizu.
Pokazalo se da su u Loma Lindi adventistička zajednica, jaki društveni odnosi i duhovni život jednako važni faktori za dugovječnost kao i ishrana ili kretanje. U Nikoji, porodice često žive višegeneracijski, a briga o starima se podrazumijeva.
Dokumentarac "Live to 100: Secrets of the Blue Zones" time indirektno postavlja škakljivo pitanje savremenom društvu - da li dok produžavamo životni vijek istovremeno potkopavamo ono što životu daje smisao?
Zajedništvo je zajednički imenitelj svih plavih zona, uprkos različitim dnevnim ritualima i kulturama.
Plave zone nisu samo nasumične tačke na mapi, na kojima žive ljudi kojima se posrećilo da žive dugo i kvalitetno. Takođe su podsjetnik da recept za dug život ne nastaje (uvijek) u laboratoriji - već u načinu na koji svakodnevno živimo. Iako danas postoji mnogo efikasnih metoda, malo koja zaista može da zameni realan ritam života u plavim zonama - odnos prema hrani, sebi, ljudima, a ako se primjene slični principi življenja, plava zona se može stvoriti maltene svuda.
Kako Kostarika preventivom smanjuje troškove zdravstva
Jedan od najkonkretnijih - i za javne politike najvažnijih primjera iz plavih zona - dolazi sa Kostarike, tačnije sa poluostrva Nikoja. Tu se jasno vidi kako dug život nije samo kulturni fenomen, već i ekonomski racionalan model zdravstvene zaštite. Naime, kostarikanski zdravstveni sistem već decenijama ulaže u aktivnu, terensku prevenciju, umjesto u skupo bolničko liječenje u kasnoj fazi bolesti, a ključnu ulogu u tom podvigu imaju mladi ljekari i medicinski tehničari koji redovno obilaze starije stanovnike u njihovim domovima, često i u udaljenim ruralnim područjima.
Uobičajena praksa na tom južnoameričkom poluostrvu jeste da zdravstveni radnici preventivno provjeravaju osnovne parametre: krvni pritisak, nivo šećera u krvi, ishranu, hidrataciju, ali i psihosocijalno stanje starijih osoba, sa ciljem da se spriječi pojava teških bolesti.
Takav pristup ima dvostruki efekat: s jedne strane, stariji ostaju funkcionalni, pokretni i nezavisni znatno duže, a s druge strane, zdravstveni sistem eliminiše ogromne troškove hospitalizacije, terapija i komplikacija nastalih usled hroničnih bolesti koje u razvijenim zemljama najviše "nagrizaju" budžet.
Vođeni geslom da je preventiva jeftinija od skupe terapije, zdravstveni sistem Kostarike ne samo da štedi novac, već i mladi medicinari stiču nesvakidašnje iskustvo u radu sa pacijentima - to se, opet, povezuje sa jačanjem zajedništva i empatije. Ovaj kostarikanski model zadaje važnu lekciju i postavlja direktno pitanje svjetskim zdravstvenim sistemima, uključujući one u regionu - da li je skuplje ulagati u prevenciju ili je skuplje ne ulagati u nju?
Odgovor je, naravno, samo jedan.
.webp){kind=icon}
