Paul Vigna u knjizi The Almightier: How Money Became God, Greed Became Virtue, and Debt Became Sin (St. Martin’s, 22. jul) ispunjava tek oko jednu trećinu obećanog iz podnaslova - što bi u bejzbolu bilo odlično prosječno ostvarenje (.333) - ali je i to dovoljno za kvalitetno djelo. Dok su druge teme obrađene samo površno, autor se fokusira na to kako je pohlepa postala vrlina ili bar prestala biti očigledni grijeh, podstičući čitaoce da svijet gledaju iz drugačije perspektive, a ne samo kao zaslepljeni skupljači bogatstva.
"Ideja da je pohlepa loš, mračan nagon kojem podležu samo zli ljudi, duboko je ukorenjena u našim najcjenjenijim moralnim pričama i religijskim tekstovima", piše Vigna. "Ipak, pohlepa opstaje."
Vigna je jasan, dobronamjeran i uvjeren u svoju ideju. Naizmjenično šaljiv i ozbiljan, pripovjeda dve priče: kako je Zapad napustio hrišćansku netrpeljivost prema trgovini (koja je skoro potpuno zauzela umove Zapada), i kako je postepeno postalo filozofski opravdano vidjeti stvaranje bogatstva kao vrlinu.
Ne tvrdi da su ovi pravci istorijskog i moralnog razvoja pogrešni. Vigna zastupa umereni liberalizam, a ne reakcioni stav "mračne prosvjetljenosti". Ipak, nije mu sasvim svejedno gdje nas sve to vodi. To je teška pozicija, što donekle objašnjava povremene padove u njegovom pisanju.
The Almightier je brz, hronološki pregled poznatih mislioca iz diskursa o zapadnoj civilizaciji: Aristotel, John Calvin, Adam Smith, Max Weber. (I naravno, Isus.)
Vigna čitaocima predstavlja i manje poznate ličnosti, poput četiri predstavnika italijanske renesanse – Poggio Bracciolini, Cosimo de’ Medici, papa Nikolaj V i Benedetto Cotrugli – u svojoj analizi, Vigna posvećuje čak 74 strane detaljnoj raspravi. Najveći uspkeh knjige je njegovo strastveno čitanje davno zaboravljenih tekstova. Ljude povezuje s idejama, a ideje pretvara u priče.
Ovaj talenat za pripovedanje posebno dolazi do izražaja u ranijem poglavlju, gdke Vigna zamišlja dkela čovkeka kojeg naziva Yeshua – dakle, uvodi istorijsku, smrtnu ličnost da bi napravio razliku između Isusa kao čovjeka i njegovog božanskog lika.
Yeshua je živio u vremenu ekonomske nestabilnosti Rimskog carstva, koje je potresla nesreća aleksandrijskog trgovačkog broda i masovno povlačenje depozita iz rimskih banaka. U Vigninoj rekonstrukciji, centralno djelo Yeshue nije bilo žrtvovanje za naše grijehe, već prevrnuće mjenjača novca u hramu - čin kojim je putnicima izbrisao dugove.
Tokom narednih hiljadu i po godina, hrišćanstvo je očuvalo otpor prema služenju novcu, iako je živjelo u svijetu u kome su gospodari tlačili kmetove i siromašne. Taj svet teško izaziva nostalgiju. Zato Vigna nastavlja dalje, ka renesansi.
U 1420-im godinama, Bracciolini, prepisivač i papinski sekretar, napisao je moralni argument za tada važnu trgovačku djelatnost u Firenci. On je branio "veličanstvenost": darivanje crkvama, bolnicama i slično kao način da se slavi Bog (i trajno pamti donator).
Autor ne štedi u kritici 'udobne pohlepe' i 'površne sebičnosti' modernog društva. Foto: Depositphotos
Generaciju kasnije, Cotrugli, iz napuljske trgovačke porodice, napisao je The Book of the Art of Trade, sažetak trgovačkih načela koji se, prema analizi autora, nadovezuje na Bracciolinija i objašnjava "kako trgovac može istovremeno slijediti sopstveni interes, ostati moralno pošten građanin i poštovati Boga".
Vigna izražava divljenje prema ovom prelaznom periodu, u kojem je bilo potrebno opravdati služenje novcu mimo vječnih moralnih pravila (i, što ređe pominje, ljudskog talenta za njihovo kršenje).
The Almightier nas zatim vodi u 16. vijek, gde John Calvin, po Vigni, "kaže da su bogati bogati zato što Bog to želi, ali ih istovremeno poziva da bogatstvo i djele - jer Bog i to želi".
Zatim se selimo u 18. vijek, gdje Adam Smith "uspostavlja novo pravilo, novu moralnost i konačno novu religiju, zasnovanu na novcu i trgovini, koja ljude automatski oslobađa krivice zbog pohlepe".
U ovom djelu knjige Vigna postaje sve kritičniji. Sa svakim korakom ka modernosti, moralni sistemi polako iščezavaju. Stvaranje bogatstva postaje samo sebi svrha - bilo kao lična vrijednost (sloboda i blagostanje), društvena vrijednost (efikasnost i dinamika), ili samo da bi se bio bogat.
Kada u Vigninoj priči stižemo do američkih osnivača, koji "religiji oduzimaju centralnu ulogu kao organizacioni princip. Ali ljudi ipak moraju u nešto vjerovati. "Šta ostaje? Ostaje novac."
I tako dolazimo do danas, 250 godina kasnije, u moralnom univerzumu Ayn Rand, gdje je djelovanje iz ličnog interesa ne greška, već smisao života.
Ali ko zapravo živi u moralnom svijetu Ayn Rand? Učenici koji žele moć? Pristalice Ayn Rand koje su poput Petera Pana - koji nikada ne odrastu? To što Vigna u zaključku knjige stavlja filozofiju Ayn Rand u centar, otkriva i donekle klimave temelje cijelog dijela.
Prema njegovom pripovedanju, biti pohlepan, imati robove, zaračunavati kamate, koristiti novac kao sredstvo razmene i prihvatiti kapitalizam gotovo je isto - umesto da objasni da se radi o često vrlo različitim pojavama.
Naslov obećava da ćemo saznati "kako je novac postao Bog". U stvari, saznajemo uglavnom kako je novac (i druge stvari) postao to što jeste, i zbog toga se proročki pitamo: šta izaziva tako burnu reakciju?
Naslov obećava da ćemo saznati kako je novac postao Bog. Foto: Microsoft Bing
Naravno da se nešto desilo. I zanimljivo je. U svom razigranom pamfletu, Vigna pripoveda o "razočaranju" (kako to naziva Max Weber), prelazu iz duboko religioznog pogleda na svet ka sve suvljoj, racionalnoj veri u korist kapitalizma. Ali ta vera jedva da dostiže onu koja bi opravdala Vignine preterane tvrdnje da je kapitalizam nova religija ili centralno objašnjenje života na Zemlji.
"Pohlepa je u kapitalizam ugrađena od samog početka", piše on, "a kapitalizam je postao štit koji prikriva i opravdava našu pohlepu." Možda je tako, ali koliko je to zaista drugačije od hrišćanstva, koje su sledili i gospodari i potlačeni?
"To što smo novac proželi verom, stvorilo je svet u kojem je novac temelj celog društva", nastavlja Vigna, "osa oko koje se sve okreće."
Iako priznaje da mnogi i dalje vjeruju, Vigna se ne bavi pitanjem kako je moguće da je pojedinac danas jednako razapet između novca i Boga kao nekada Bracciolini. Takođe ne zamišlja svijet u kome temelj ljudskog postojanja nije ni Bog ni novac, već neka njihova kombinacija - možda Bog, možda novac, možda rad, ljubav prema domovini, naučno otkriće ili moderne željeznice.
I ne djeluje kao da Vigna sam ne želi sekularizam, dinamična društva ili čak ljude koji stvaraju novac, što je jasno iz posljednjeg poglavlja, gdje se bavi pitanjem šta dalje. Tamo ne poziva na novu ideološku revoluciju, već kratko predstavlja pet ideja.
Dve su male praktične preporuke: ograničenje kamatnih stopa i mogućnost da pojedinci pozajmljuju direktno od američke centralne banke (Feda), pri čemu je drugi predlog lakše izvodljiv, ali manje revolucionaran za svijet.
Zatim su tu dvije gotovo sigurno dobre ideje: "oživimo najstarije načelo koje imamo - zlatno pravilo" i "budimo velikodušni s novcem, i što si bogatiji, budi još velikodušniji". (Možemo samo zamisliti kako studenti filozofije odobravaju klimajući glavom.)
Na kraju, Vigna pominje svoju "veliku" ideju, za koju smatra da će šokirati konzervativne čitaoce: jubilarno otpisivanje svih 300 milijardi dolara svjetskog duga. Dodaje nekoliko napomena da ovaj predlog ne bi bio poguban - centralne banke bi štampale tih 300 milijardi da bi isplatile povjerioce, preduzele dodatne mjere za "obnavljanje povjerenja", planeri bi blagovremeno obavijestili javnost, i uveli "globalnu kontrolu cijena dok se sistem ne resetuje", ali sve to djeluje nedorečeno.
Možemo se podsmijavati ovom i nekim Viginim najviše entuzijastičnim izjavama. (Nije sasvim jasno kako se "dug je postao grijeh" uopšte povezuje sa The Almightier, koji zapravo uglavnom prati kako zaračunavanje kamata više nije grijeh.)
Ali podsmijavanje cijeloj knjizi značilo bi previdjeti šta Vigna zapravo pokušava da postigne: hrabro izazivanje svijeta zbog njegove udobne pohlepe i površne sebičnosti. Već vijekovima mnogi od nas traže odgovore koji bi ućutkali naše sumnje (iz religije ili nečeg sličnog) da bismo pronašli smisao, zajedništvo, dobrotu, razmišljanje o životu, da bi postojanje bilo više od trke, rada, vijesti i smrti.
Ko ne bi izdvojio novac za takav odgovor?
.webp){kind=icon}
Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...