Kada je uzbekistanski državni fond UzNIF najavio istodobno uvrštenje na Londonsku i Taškentsku berzu, mnogi su se zapitali šta to tačno znači i zašto bi jedna kompanija birala kotirati na dvjema berzama umjesto na jednoj. Odgovor leži u konceptu koji finansijski stručnjaci nazivaju dual listing; strategiji koja je danas sve prisutnija među kompanijama koje žele istovremeno doprijeti do domaćih i međunarodnih ulagača.
Dual listing označava situaciju u kojoj su dionice ili s njima povezani finansijski instrumenti jedne kompanije uvršteni i aktivno se trguju na dvjema ili više berzi u različitim zemljama.
Kompanija mora zadovoljiti standarde izvještavanja, korporativne uprave i transparentnosti svake berze na kojoj kotira, što je administrativno zahtjevno, ali ulagačima daje visok nivo zaštite i povjerenja. U praksi, instrumenti koji se trguju na različitim berzama ne moraju biti identični.
Upravo to vidimo u primjeru UzNIF-a: na Taškentskoj berzi trgovat će se redovnim dionicama namijenjenim domaćim ulagačima, dok će na Londonskoj berzi biti uvršteni GDR-ovi, globalne depozitarne potvrde koje međunarodnim institucionalnim ulagačima omogućuju izloženost prema fondu bez potrebe za direktnim pristupom uzbekistanskom tržištu kapitala.
Razlozi zašto kompanije biraju dual listing su gotovo uvijek strateški. Dual listing proširuje bazu potencijalnih ulagača te kompanija više nije ograničena na investitore s pristupom jednom lokalnom tržištu, nego postaje dostupna globalnom kapitalu. Za kompanije iz tržišta u razvoju, poput UzNIF-a, uvrštenje na prestižnu međunarodnu berzu kao što je Londonska donosi i snažan signal kredibiliteta.
U ovom kontekstu vrijedi istaknuti primjer rumunskog Fondul Proprietatea, fonda čiji model UzNIF direktno preslikava, koji je pored domaće berze u Bukureštu, također uvrstio GDR-ove i na Londonsku berzu, što mu je omogućilo pristup međunarodnom institucionalnom kapitalu i znatno unaprijedilo korporativnu kulturu unutar portfeljnih kompanija.
No dual listing nije bez izazova; veći regulatorni zahtjevi, viši troškovi kotacije i fragmentacija likvidnosti između dviju berzi realni su nedostaci koje svaka kompanija mora odvagnuti prije nego što se upusti u taj korak.
U našoj regiji, najistaknutiji primjeri ovakve strategije dolaze iz Slovenije, gdje su Krka i NLB uspješno iskoristile prednosti dual listinga. Krka je još 2012. godine odlučila uvrstiti dionice na Varšavsku berzu, prvenstveno zbog lakšeg pristupa međunarodnim investitorima i činjenice da je Poljska jedno od njenih ključnih prodajnih tržišta. S druge strane, NLB je 2018. godine postala prva slovenska kompanija na Londonskoj berzi, gdje je putem GDR-ova osigurala uspješan IPO privukavši globalni institucionalni kapital koji domaće tržište u tom trenutku nije moglo samo apsorbirati.
U Hrvatskoj smo 2024. godine svjedočili neuspješnom pokušaju IPO-a Studenca na Zagrebačkoj i Varšavskoj berzi. Transakcija je propala nakon što je Evropska banka za obnovu i razvoj u posljednji momenat odustala od planirane kupovine značajnog udjela, čime je narušeno povjerenje investitora. (Znamo zašto je propao IPO Studenca). Taj slučaj jasno pokazuje da IPO, osobito u kontekstu dual listinga, nije nimalo jednostavan proces te uvelike ovisi o nizu osjetljivih tržišnih i investitorskih faktora.
Dual listing je u konačnici instrument koji je puno više od običnog administrativnog koraka, to je signal tržišnoj zajednici da kompanija ili fond prihvataju viši nivo odgovornosti, transparentnosti i korporativne discipline. Za kompanije iz tržišta u razvoju to je često i prvi ozbiljni korak prema integraciji u globalne kapitalne tokove.
Cijena tog koraka su složeniji procesi i veći administrativni troškovi, no za kompanije s dovoljnom veličinom i ambicijom, ta računica najčešće ide u korist listinga.
