.webp){kind=icon}
Prije onlajn prodavnica lako je bilo pomisliti da se sva odjeća isporučuje u mekanim vrećama. Ovih dana, oni koji žele da njihova potrošnja na odjeću bude održiva, mogu se utješiti drvenim vješalicama za višekratnu upotrebu, papirnim kesama i recikliranim vlaknima. Jedini trag plastike u mnogim modnim prodavnicama je elektronska oprema na blagajni.
Ispod te površine, međutim, modna industrija je izgrađena na brdu vještačkog tekstila. Svjetska proizvodnja pamuka i vune jedva da se povećala od ranih devedesetih godina prošlog vijeka. Broj proizvedenih i sintetičkih vlakana kao što su viskoza, najlon i, prije svega, poliester se otprilike utrostručio.
Industrievereinigung Chemiefaser/Statista
Upravo ova kontradikcija leži iza borbe tokom sezone rasprodaja između dva najveća igrača u tekstilnoj industriji. Inditex SA, španska kompanija koja posjeduje Zaru, zapela je u ćorsokaku u borbi oko plastike s jednim od svojih najvećih distributera, njemačkim onlajn modnim gigantom Zalando SE, izvjestio je Bloomberg News prošlog mjeseca.
Inditex pokušava da smanji emisije za pola do 2030. godine i želi da eliminiše jednokratnu plastiku ove godine - ali Zalando se opire zahtijevima da prestane sa distribucijom odjeće u polietilenskim kesama. Ovi sintetički džakovi su sveprisutni u modnoj industriji, gdje se koriste kako bi se spriječila oštećenja proizvoda na putu od fabrike do potrošača.
Prodavci u fizičkim prodavnicama obično ih uklanjaju prije nego što proizvodi budu izloženi u radnjama, tako da donedavno vjerovatno ne biste ni znali da postoje. Tek s rastom onlajn prodavnica koje traže brže, jeftinije načine poslovanja, kupci su postali svjesni da se koriste.
Ko je u pravu? Inditex zaslužuje pohvale za napore u poboljšanju svog ugljeničnog otiska - ali Zalando nije u potpunosti u krivu što osjeća licemjerje u ovom potezu. Pakovanje svih vrsta čini samo oko pet odsto ugljeničnog otiska konkurenta Inditexa, kompanije Hennes & Mauritz AB, prema njihovom izvještaju o održivosti iz 2014. godine, što je posljednji put kada su naveli taj broj.
On vjerovatno nije mnogo drugačiji u Zari, niti se mnogo promijenio od tada. Više od 70 odsto ukupnog ugljeničnog otiska H&M-a dolazi od proizvodnje same odjeće, prema njihovom izvještaju iz 2020. godine, dok oko osam odsto dolazi od negarderobnih proizvoda, uključujući pakovanje.
Hennes & Mauritz, Bloomberg
Polietilenske kese su popularne jer sprječavaju da sve te emisije nestanu kada vlaga ili prljavština oštete odjeću na putu do potrošača. Patagonia, još jedan trgovac fokusiran na klimatske promjene, odlučio je da zadrži upotrebu polietilenskih kesa 2014. godine nakon internog istraživanja koje je otkrilo da se 30 odsto predmeta koji nisu bili u kesama ošteti do te mjere da se nisu mogli prodati. Ni sam Inditex ne planira da eliminiše plastiku - umjesto toga, obećava da će sve svoje kese ponovo koristiti i reciklirati.
Vlasnik Zare nije u najboljoj poziciji da upućuje kritike. Najveći doprinos rastućem ugljeničnom otisku modne industrije je taj što kupujemo više odjeće češće. Do nedavnog debija onlajn divova poput Sheina i Temua, nije postojala kompanija na svijetu koja je više doprinijela toj tendenciji od samog Inditexa.
Njihova filozofija brze mode fokusira se na brzo prilagođavanje trendova sa modnih pisti u roku od nekoliko nedjelja, koristeći brzu fluktuaciju zaliha i jeftine materijale koje je lakše odbaciti nego prepraviti. Zara nudi desetine novih kolekcija svake godine, u poređenju sa dvije što je bio prosjek među drugim evropskim modnim kompanijama 2000. godine. Proizvodnja tekstilnih vlakana po glavi stanovnika porasla je za 82 odsto između 1995. i 2018. godine kako je brza moda postala dominantna, podstičući potrošače da gledaju na odjeću kao na jednokratnu stvar.
Posebno je ironično što se borba između Inditexa i Zalanda otvoreno rasplamsava baš sada. Sezona rasprodaja poslije Božića dugo je bila simbol borbe industrije sa održivošću. Čak i prije nego što je brza moda podstakla potrošače da popune svoje garderobe viškom odjeće, kompanije su punile svoje prodavnice viškom zaliha koje je trebalo rasprodati u ludilu sniženja.
U cijeloj industriji, samo oko 40 odsto odjeće se prodaje po punoj cijeni, polovina ostatka se prodaje sa sniženom cijenom, a drugi dio ostatka nikada ni ne bude prodat. Smanjenje tog otpada bi mnogo više doprinijelo smanjenju ugljeničnog otiska nego ulazak u svađe sa distributerima kako bi održali privid da ne koristite polietilenske kese.
Bloomberg
Brza moda često se smatra žrtvenim jarcem za sve probleme u tekstilnoj industriji. To nije sasvim fer. Naša gomila otpada od odjeće bi vjerovatno bila znatno manja da konkurenti Inditexa mogu da se izjednače sa njihovim legendarno efikasnim lancem snabdijevanja koji funkcioniše po principu upravo na vrijeme. Obrt zaliha, mjera koliko se zaliha zadržava na policama neprodato, znatno je bolji nego kod njegovih glavnih rivala.
Ipak, najbolji način da se podstakne održivija industrija odjeće dolazi od toga da svi kupuju manje količine visokokvalitetne odjeće koja se može popraviti umjesto da se baci. U svijetu gdje je više od polovine odjeće napravljeno od jeftinog poliestera, jednokratna plastika koju nosite je mnogo veći problem od kesica u kojima su isporučene.
