text size
Politički film godine priča priču o jednoj odiseji: prekaljeni ratni veteran u egzilu, očajnički želeći da se vrati kući, svojoj porodici i zemlji, vodi ostatke jedne vojske kroz gotovo nemoguće okolnosti, dok oko njega bjesne masakri, osveta i pobune.
Ne, nije riječ o "Odiseju" Christopher Nolana, već o "De Gaulle: U senci otpora" (La Bataille de Gaulle, u originalu) -dvodijelnoj drami o Drugom svjetskom ratu i Charlesu de Gaulleu koja je osvojila Francusku godinu dana uoči izbora. Dva filma, ukupnog trajanja 320 minuta, prodala su četiri miliona kino ulaznica u Francuskoj, ne mnogo manje od moćnog "Odiseja" i to u trenutku kada je posjećenost kinima generalno porasla za 20 odsto.
Mnogo je razloga za uspjeh filma, osim činjenice da je veoma dobar; preporuke od usta do usta svakako su pomogle, kao i toplotni talas koji je ljude naterao u klimatizovana kina. Pomaže i činjenica da je priča o de Gaulleovom odbijanju da se preda 1940. godine, dok su se vojna moć i moral države urušavali, upravo ona vrsta autentičnog herojstva za kojim Francuzi možda žude dok potencijalno, gotovo u snu, klize ka predsedniku krajnje desnice koji bi de Gaulleovu Petu republiku stavio na iskušenje kakvo zemlja nikada ranije nije doživjela.
Tu je, u ovim trumpovskim vremenima, i transatlantska dimenzija. Reditelj Antonin Baudry, bivši diplomata koji je učestvovao u pisanju govora Dominiquea de Villepina protiv američkog rata u Iraku, rizikuje time što ustaljeni obrazac filma o Drugom svjetskom ratu pretvara u nešto izrazito neameričko. Nema scene sa Hitlerom u njegovom bunkeru. Bitke se ne odigravaju kod Dunkirka ili na Omaha Beachu, već u Libiji i Tunisu. Američki jutjuberi koji se ushićuju Nolanovim "Odisejem" mogli bi da dožive nervni slom kada vide kako je prikazan Franklin D. Roosevelt, hladan, proračunat i razočaran osakaćenom Francuskom, koju posmatra kao "dijete" nesposobno da se samo odbrani.
Spomenik Charles de Gaullea u Parizu. Statua je rad vajara Jean Cardot, visoka je oko četiri metra i postavljena je 2000. godine. Prikazuje de Gaullea u pokretu, kao asocijaciju na njegov čuveni silazak niz Champs-Élysées 26. avgusta 1944. nakon oslobođenja Pariza | Depositphotos
To je učinjeno namjerno, kaže Baudry, koji je prošlog mjeseca za francusku televiziju rekao da Evropljani "žive unutar narativa koji su ispričali Amerikanci". Naime, narativa prema kojem su SAD spasile Evropu i od tada predstavljaju svojevrsnu silu dobra nalik Avengersima. Ili, kako je Elon Musk prošle godine napisao na platformi X obraćajući se bivšem zvaničniku Evropske unije Thierry Bretonu: "Američko 'strano miješanje' jedini je razlog zbog kojeg danas ne govorite njemački ili ruski." De Gaulle bi možda odgovorio, kao što je 1959. rekao Eisenhoweru, da je Amerika ušla u Prvi svjetski rat tek nakon što je Francuska tri godine bila smrtno ugrožena, a u Drugi svjetski rat tek nakon što su nacisti okupirali Pariz.
Baudry uspjeva da ispravi transatlantski istorijski narativ, a da pritom ne upadne u zamku dosadne hagiografije. Za to je djelimično zaslužan britanski istoričar Julian Jackson, koji je neka vrsta rediteljeve muze. De Gaulle u ovom filmu nije superheroj koji na grudima, umjesto pauka, nosi Lorenski krst. Vidimo donkihotovskog, frustrirajućeg i progonjenog vođu koji Winston Churchilla dovodi i do bijesa i do suza, dok sopstvenu misiju obnove Francuske ostvaruje čeličnom i neemotivnom političkom veštinom. "De Gaulle je umio da bude nadobudan, hladan, grub i sitničav", napisao je Henry Kissinger u dijelu Leadership iz 2022. godine. "Ipak, kao državnik… ostaje izuzetan."
Place Charles de Gaulle je veliki kružni trg oko Trijumfalne kapije u Parizu. Nekada je bio poznat i kao "Trg zvezde" (Place de l’Étoile), jer se od njega radijalno pruža 12 velikih avenija, među kojima je i Champs-Élysées | Depositphotos
Istovremeno, film stavlja u prvi plan malu de Gaulleovu grupu Slobodnih Francuza kao "Francuze koji se bore", kako će ih Churchill nazvati. Nasuprot žestokoj retorici između saveznika u Londonu stoje aktivnosti mreža pokreta otpora u Francuskoj i podvizi višestruko malobrojnijih jedinica koje uspjevaju da zaustave napredovanje sila Osovine na nekoliko dragocjenih dana. Prizor mlade vođe pokreta otpora koja u Parizu puca na naciste izrazito je simboličan u trenutku kada se vojna obaveza vraća u Evropu.
Hôtel de Ville, odnosno Gradska kuća Pariza, sjedište je gradske uprave još od 1357. godine. Ovde je 25. augusta 1944. de Gaulle održao jedan od svojih najslavnijih govora nakon oslobođenja grada: Pariz je opisao kao "ponižen, slomljen, mučen, ali oslobođen" | Depositphotos
Uporedite sve to sa Nolanovim filmom, koji je, uprkos sicilijanskim pejzažima, u svojoj srži proizvod Hollywooda: ogroman budžet, glumačka kipa sastavljena od američkog filmskog plemstva, uključujući Anne Hathaway, Matt Damona i Charlize Theron, kao i teme za koje pretpostavljam da će imati više odjeka u Trumpovoj administraciji nego na današnjem Mediteranu. MAGA publika opsednuta je rimskim vrlinama i gladijatorskom telesnom građom, ali čini se da joj grčka sujevjerja i lukavstva prikazana u "Odiseju" još bolje pristaju; Ezra Klein naziva ga političkim filmom decenije.
Ja bih, međutim, tvrdio da je de Gaulle evropski politički blokbaster, baš kao što je Kissinger život francuskog državnika opisao kao "odiseju". Neki će tvrditi da je de Gaulle isuviše specifično francuski heroj. Ipak, kada se na ekranu pojavi mapa Francuske podijeljene i stavljene pod američku upravu, da li se to toliko razlikuje od sadašnjih tvrdnji Donalda Trumpa u vezi sa Grenlandom? Kada Roosevelt osmišljava i štampa novu valutu za posleratnu Francusku, da li je to toliko različito od dominacije američkog dolara? A kada Churchill izlaže svoju strategiju biranja otvorenog mora umjesto Evrope, nije li to svojevrsno predskazanje Brexita? Ako je lukavi Odisej prikladan vodič kroz današnji svijet, onda je to i de Gaulle, čovjek koji je umio da stvara vizije koje su prevazilazile stvarnost — upravo ono što će jedna ostarjela i podijeljena Evropa ponovo morati da učini ako želi da preživi ovaj vijek.
.webp){kind=icon}
