Nikolas je u ranim četrdesetim, državljanin je Francuske, ima stabilan posao, u najboljim je godinama života, a osjeća se potpuno obmanuto. Gledajući prema horizontu, vidi bumere na kruzerima koji uživaju u blagodatima penzije koju on nikada neće imati. Skoro polovina njegove plate odlazi na poreze i doprinose, a da on od toga nema beneficija. Iz medija saznaje da će morati raditi više za manju platu kako bi se namirio deficit u državnom budžetu. Možda je ipak vrijeme da razmisli o odlasku u Dubai ili Milano?
Iza imena Nikolas krije se mim i hešteg "Nicolas pays" (Nikolas plaća), a ne stvarna ličnost. On predstavlja francusku varijaciju na viralnu temu o nezadovoljstvu milenijalaca, u koje se još ubrajaju britanski HENRY-ji (engl. High Earners Not Rich Yet), kao i "quiet quitteri" u Americi. Nikolas je maliciozan i populistički orijentiran, te stereotipno označava bumere kao sirotinju koja živi od socijalne pomoći ili kao preplanule turiste na Costa kruzerima. On, ipak, nije toliko sklon kuknjavi, s obzirom na to da Francuska zaista nije tako loše mjesto za život (čini se da je Nikolas van kancelarije u augustu).
Ugledni komentatori nazvali su taj mim okrutnim, sebičnim, čak i Trojanskim konjem za krajnju desnicu. Zaista, da se Nikolas vrati u pedesete godine prošlog vijeka, pronašao bi istomišljenike među pripadnicima tadašnjeg populističkog pokreta, zagovornicima ideologije male države i protivnicima stranaca.
Uprkos svemu, mim je i dalje viralan, a francuska vlast pažljivo posmatra svaki oblik nezadovoljstva koji bi se mogao održati do septembra, kada će se političke aktivnosti intenzivirati. Razlog se krije u tome što, kao i svi dobri mimovi, i navedeni sadrži zrno istine. Kada se Nikolas rodio, realne plate rasle su po srednjim jednocifrenim stopama, a starosna granica za penziju se snižavala. Trenutno je rast plata znatno usporen, a duži životni vijek znači dodatni pritisak na javne finansije, jer se, umjesto na infrastrukturu i obrazovanje, iz državnog budžeta finansiraju socijalni izdaci i penzije.
Francuska bilježi nižu nejednakost raspodjele dohodaka u odnosu na Ameriku i Ujedinjeno Kraljevstvo, pri čemu zvanični podaci pokazuju da skoro 60 posto stanovništva ima negativan neto doprinos državnom budžetu. Međutim, konstantan rast poreskih nameta podstiče nezadovoljstvo među neto davaocima, odnosno predstavnicima "bijelih okovratnika", poput Nikolasa.
Percepcija da rad još uvijek ne donosi dovoljnu finansijsku korist, skoro deceniju nakon što je Emmanuel Macron preuzeo vlast i obećao reforme, doprinosi dodatnom nezadovoljstvu. Za Francuze rad gubi centralnu ulogu u društvu gdje nasljedstvo prevazilazi zarađeno, gdje penzioneri žive bolje od nacionalnog prosjeka i gdje prosječan radnik prima tek nešto više od polovine bruto zarade.
Prema navodima bivšeg vladinog savjetnika Antoinea Fouchera, manja je motivacija da se zaradi 100 eura (116 dolara) radom nego putem kapitalnih dobitaka, penzija ili naslijeđa, što nakon oporezivanja vrijedi 70, 86 i 94 eura respektivno. Stjecanje prihoda kroz rentanje ili umrežavanje s bogatašima djeluje kao pravi put do uspjeha, posebno kada vještačka inteligencija smanjuje mogućnosti zapošljavanja.
Bloomberg
Možda je sve ovo zanemarljivo u kontekstu većih problema, kao što su nedaće fabričkih radnika koji su pogođeni talasom deindustrijalizacije. Parižanin Nikolas, koji je korisnik zdravstvenog osiguranja, stanuje na pješačkoj udaljenosti od škola i ostvaruje pravo na subvencije za vrtiće, mogao bi čak učiniti nekoliko londonskih HENRY-ja zavidnim.
Ipak, francuski političari, koji se pripremaju za sljedeće predsjedničke izbore 2027, oprezni su. Približno jedna petina francuske radne populacije označena je kao "bijeli okovratnici", dok je približno jedna petina te demografske grupe glasala za krajnju desnicu prošle godine. Dok Marin Le Pen i njeni saradnici prisvajaju mim Nikolas, centristički kandidat Edouard Philippe također obećava predstavnicima "bijelih okovratnika" da će se njihov rad vrednovati više.
Loša vijest za Nikolasa jeste to da, u konačnici, čini se, stvarnu politiku i dalje kreiraju bumeri. Jean Dalbard iz Bloomberg Economicsa zapaža da penzioneri čine najveću demografsku grupa među neto primaocima, a upravo su oni i redovni glasači. Macron je 2016. izjavio da prednost daje preuzimanju rizika u odnosu na prihodovanje od rentanja i porezu na naslijeđe u odnosu na porez na bogatstvo.
Ipak, do 2022. njegove kampanje za reizbor promovirale su niže stope oporezivanja naslijeđa. Ko je plemić, taj se mora plemićki ponašati (fr. Noblesse oblige), glasi izreka.
.webp){kind=icon}
Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...