.webp){kind=icon}
"Ništa nije moćnije od ideje čije je vrijeme stiglo", riječi su Victora Hugoa. Ako ovaj citat iskoristimo u kontekstu bosanskohercegovačke ekonomske stvarnosti, onda je jasno da je u ovom trenutku izazove i pritiske tržišta rada jednostavno nemoguće zaustaviti. Toliko toga se desilo u kratkom periodu da je gotovo nemoguće razumjeti širu sliku. Zbog toga ovaj holistički tekst.
Cilj je nabrojati sve izazove tržišta rada i ponuditi rješenje - usput, tekst sam počeo pisati u samouslužnom kafiću u Tuzli, a završavam ga u jednoj od najstarijih gradskih kafana u Sarajevu - gdje me je uslužio vrlo ljubazan konobar iz Nepala s kojim komuniciram na engleskom. Vratimo se tržištu rada. Fenomeni na navedenom su takvi da sve funkcioniše po sistemu spojenih posuda. Jedna dobra ili loša intervencija donosi niz efekata koje je teško procijeniti. Tako se svaki problem ne može posmatrati i rješavati izolovano, već tek kao dio nekog opšteg rješenja.
Kako bi se u potpunosti razumjela problematika tržišta rada, bitno je razumjeti i djelovanja nekih interesnih grupa poput poslodavaca, sindikata, predstavnika vlasti i slično. Krenimo od problema.
Trend odlaska se neće zaustaviti
Na početku, potrebno je razumjeti da u Bosni i Hercegovini, zemlji s registrovanom stopom nezaposlenosti od gotovo 30 posto, ipak nedostaje radne snage. Ovo je rezultat činjenice da godišnje izgubimo do 20.000 radnika, koji uglavnom idu raditi u razvijene zemlje članice Evropske unije. Trend odlaska se neće zaustaviti i prisutan je u svim zemljama Adria regiona. Moguće čak da će se povećati shodno konvergenciji s EU ekonomijom - vrhunac trenda će vjerovatno biti kada/ako ove zemlje konačno postanu punopravne članice EU (sudbina Rumunije, Bugarske, Hrvatske itd.). Zašto je odlazak radne snage problematičan?
Makroekonomski posmatrano jer minira ekonomski rast na nekih dva-tri posto godišnje maksimalno, što je nedovoljno za ovdašnje ekonomije, i tako održava sljedeću matricu: nezadovoljstvo životnim standardnom, odlazak, niska stopa ekonomskog rasta pa tako ukrug. Na mikro nivou, odlazak radnika znači da se smanjuje ponuda rada, odnosno da je poslodavcima sve teže doći do produktivne radne snage koja treba da stvara novu vrijednost. Poslodavci kao interesna grupacija tržišta rada reaguju na nekoliko načina: povećavaju plate i unapređuju uslove rada, fokusiraju se na automatizaciju i robotizaciju, uvoze radnu snagu, lobiraju da se izmijene određeni zakoni, pokušavaju vještački ograničiti potražnju za radom (zato odjednom "neradna nedjelja u FBiH") itd.
Svaka od navedenih reakcija se može interpretirati kao dodatni problem na tržištu rada. Uzimimo npr. pitanje povećanja plata. Kako očekivati značajniji rast neto plate ako je fiskalno opterećenje na rad 41,5 posto (u FBiH)?
Kada je riječ o automatizaciji i robotizaciji, to je teško izvodljivo bez značajnijih investicija/kapitala, što opet zahtijeva infrastrukturnu podršku - od autoputeva, željeznica preko bržeg interneta pa sve do e-uprave i drugih segmenata procesa digitalne transformacije.
Kada je riječ o uvozu radne snage, podaci su porazni - godišnja kvota za 2024. godinu iznosi 6.073 dozvole. Poređenja radi, u susjednoj Hrvatskoj samo za prvih šest mjeseci ove godine je izdato 112.389 dozvola. Poslodavci procjenjuju da je godišnje potrebno minimalno 30.000 dozvola. Interesantno je da se i uz postojeću kvotu domaći sindikati već bune. Pokušaji lobiranja za izmjene zakona koji se tiču tržišta rada su uglavnom neuspješni. Problem se odnosi na kompleksno političko uređenje, odnosno činjenicu da se većina otvorenih pitanja tržišta rada može riješiti samo ako zajednički djeluju državni, entitetski, ali i kantonalni, opštinski nivoi vlasti.
Konačno, neki poslodavci nastoje vještački ograničiti vlastitu potražnju za radom. Eklatantan primjer navedenog je lobiranje velikih trgovinskih lanaca u FBiH da se zakonom zabrani rad prodajnim objektima na jedan dan. Tako bi se u kratkom roku smanjio pritisak nedostatka radne snage. Cijenu navedenog bi naravno najviše platili radnici koji bi ili dobili otkaz ili ostali zarobljeni u postojećim radnim uslovima - koji su uglavnom loši.
Disrupcije, pandemija, (gig) ekonomija brige
Dok se pripremamo za rješavanje prethodno nabrojanih problema, u međuvremenu dolaze novi. COVID-19 pandemija je u većini zemalja svijeta, pa tako i u BiH, uticala na tektonske disrupcije tržišta rada. Promijenili su se radni obrasci, normalizovao rad od kuće, te posljedično povećavala želja radnika za dokolicom - koju su pojedini uživali tokom prvih mjeseci pandemije.
Novi radni/karijerni obrasci se teško mijenjaju tako da motivisani i preduzeću lojalni radnici postaju rijetkost - naročito među mlađom generacijom radnika. Ovo naravno prolazi "ispod radara" radnog zakonodavca, a koji ne prepoznaje fleksibilne radne aranžmane i razne modele uplata doprinosa (trostubni PIO npr. i slično). Kao posljedicu navedenog imamo nategnuti racio od 1,2 radnika na jednog penzionera, uz nadanja da će nove generacije barem razumjeti (ako ništa) Bismarckov model međugeneracijske solidarnosti - iste one generacije koje štede u kriptovalutama, plemenitim metalima i drugim oblicima vrijednosti.
Tu su i novi trendovi, poput gig ekonomije, odnosno povećanja broja freelancera među radnom snagom. Upravo na desetine hiljada freelancera nema riješeno pitanje zdravstvenog osiguranja u BiH. Pored njih, još je niz marginaliziranih grupa na tržištu rada - studenti čiji se rad tek odnedavno "stidljivo" formalizuje, srednjoškolci koji još uvijek nisu formalno prepoznati, penzioneri koji tek nakon intervencija ustavnih sudova mogu raditi, ali i brojne žene na tržištu rada koje ne mogu slijediti vlastite karijerne prospekte jer još uvijek nije dovoljno razvijena ekonomija brige. Zašto je za žene važan ovaj segmenat ekonomije? Jer upravo briga za mlade, stare, bolesne i one u stanju socijalne potrebe predstavlja najveću barijeru za aktivaciju žena na tržištu rada. U razvijenim zemljama ulogu brige preuzima javni, privatni i civilni sektor, dok je u BiH to još uvijek primarni teret ženskog dijela populacije.
Da li postoje rješenja?
Naravno da postoje, ali moramo imati holistički pristup i većinu problema rješavati u paketu, reformski. Nema "soliranja" kada je posrijedi tržište rada. Bitno je navesti da bez obzira na to da li provodili ova rješenja ili ne, plima promjena na tržištu rada je tu i već sada ruši postojeće barijere (studenti i penzioneri sve više rade, stranci također, porodice prebacuju teret brige na vrtiće, domove za stare i slično, freelanceri su tu, gig ekonomija svuda oko nas - (samo pratiti broj dostavljača hrane preko aplikacija u većim gradovima). Vratimo se pak na moguća rješenja. Šta uraditi? Smanjivanje doprinosa na ispod 30 posto je prioritet svih prioriteta i od toga treba krenuti.
Istina, nije sve do plate. Zato Zakon o radu treba adekvatnije riješiti pitanje prekovremenog rada i rada tokom nedjelje i praznika (nedavno istraživanje koje je radio Sindikat radnika trgovine i uslužnih djelatnosti u FBiH pokazuje da bi radnici radili tokom ovih dana za dodatak od 100 do 125 KM). Nužno je investirati u ekonomiju brige i to bez diskriminacije (javno ili privatno predškolsko obrazovanje npr.). Primjer za slijediti je onaj u Kantonu Sarajevo, a koji se odnosi na vaučerizaciju predškolskog obrazovanja. Potrebno je i dodatno razviti socijalne usluge, te teret istih prebaciti na privatni i civilni sektor. Tako ćemo olakšati proces aktiviranja žena na tržištu rada. Naravno da je bitno razviti baznu infrastrukturu, a kako bi se olakšale inostrane, ali i domaće investicije. To je put za progresivne trendove poput automatizacije, robotizacije i uopšteno digitalne transformacije.
Gig ekonomiju treba prepoznati i cijeniti kao jedan od faktora razvoja, kao i za održavanje socijalnog mira (značajan broj freelancera jedva sastavlja kraj s krajem). Shodno navedenom, freelanceri moraju imati riješeno pitanje zdravstvenog osiguranja. To nisu neprijatelji društva, već samo novi tip radnika kojih će biti sve više i više na našem tržištu rada. Veliki socijalni sistemi poput PIO i zdravstvenog jednostavno moraju da se transformišu - ne toliko zbog radnika koliko zbog vlastite održivosti i naravno koristi za korisnike (penzionere i pacijente). Reforma obrazovnog sistema je nužda, ali također i reforma posredničkih institucija pri zapošljavanju - moramo znati koliko zaista ima nezaposlenih, koliko aktivnih tražilaca posla i koja je ustvari uloga zavoda za zapošljavanje.
Nejasno je zašto vlasti bježe od unapređenja statističkih evidencija (ne)zaposlenosti? Upravo bi taj iskorak preko noći pokazao da je broj nezaposlenih vjerovatno bliži 10 posto nego li 30 posto, kako zvanična statistika sada mora da dokumentuje. Kvote za dozvole inostranim radnicima svakako treba da rastu, ali ne nekoliko procenata, već nekoliko puta godišnje - trebamo skok na oko 30.000 i više dozvola. Konačno, potrebno je ukloniti sve arhaične barijere na tržištu rada i modernizirati procese zapošljavanja, radnih procesa, davanja otkaza, isplate plata i slično. Šta je cilj ovih reformi? Pa jednostavno da se prepozna i adekvatno reguliše stvarnost i budućnost domaćeg tržišta rada. Ili da pojednostavim - da potvrdimo našu novu normalnost - konobara iz Nepala ili pak kafić bez konobara, iz primjera s početka ovog teksta. Admir Čavalić, ekonomista i analitičar Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
