U vremenu kada je umjetna inteligencija (AI) (ne)zvanično deklarisana kao nova industrijska revolucija, pitanje ko će definisati pravce njenog razvoja postaje jedno od najvažnijih geopolitičkih i ekonomskih pitanja savremenog doba. Umjetna inteligencija više nije samo tehnološka inovacija. AI je alat koji oblikuje ekonomske tokove, strukture moći i globalne lance vrijednosti. U tom kontekstu, razumijevanje strategija vodećih zemalja, posebno Kine, ključna je paradigma za shvatanje budućih odnosa između tehnologije, kapitala i društva.
Kada se govori o globalnom takmičenju u umjetnoj inteligenciji, medijski naslovi često bombastično ističu velike jezičke modele (LLM) čiji su dometi pisanje teksta, generisanje fotografija, videa ili vođenje razgovora. Međutim, iza tih impresivnih naslova odvija se tiša, ali ekonomski mnogo važnija trka.
Informacija da je Kina osnovala nacionalni investicioni fond za industriju umjetne inteligencije (AI), koji se procjenjuje se na 8,21 milijardu dolara (60,06 milijardi juana) ne predstavlja samo finansijsku vijest, već početak strateškog zaokreta prema industrijskoj primjeni AI tehnologija. Investicija ukazuje na namjeru kineske vlade da umjetnu inteligenciju ne posmatra kao izolovan segment visokih tehnologija, nego kao temeljnu silu transformacije realne ekonomije od proizvodnje i logistike do obrazovanja, zdravstva i javne uprave. Drugim riječima, dok mnoge zapadne zemlje fokus stavljaju na razvoj algoritama i regulaciju etičkih pitanja, Kina pokazuje operativnu odlučnost da AI integriše u srž svog industrijskog i ekonomskog sistema, stvarajući sinergiju između kapitala, države i inovacija.
Fond je baziran na partnerskim mehanizmima koji povezuju državne fondove za poluprovodnike s investicijskim fondovima specijalizovanim za privatni kapital. Upravljanje fondom povjereno je entitetima koji imaju iskustvo u vođenju velikih tehnoloških investicija, kako bi se osigurala profesionalnost u alokaciji i praćenju projekata. Na nivou portfelja, prioritet su rani fazni projekti, hardverska infrastruktura (data centri, računarski klasteri), robotska rješenja i aplikacije koje integriraju AI u proizvodne i javne procese.
Takav "full stack" pristup od čipa do aplikacije namjerno je dizajniran kako bi se smanjila zavisnost od vanjskih dobavljača i ubrzala komercijalizacija. Peking nema veliki interes da kreira jezičke modele koji generišu bolji tekst, sliku ili video. Cilj je jednostavan i praktičan. Kina ima intenciju da koristi AI za direktno optimizovanje proizvodnih linija, smanjenje troškova energije i povećavanje operativne efikasnosti poslovnog i javnog sektora.
Nedžad Pirić
Na drugoj strani, u posljednjih nekoliko godina, SAD ulaže ogromna sredstva usmjerena na treniranje i komercijalizaciju LLM-ova, složenih modela koji zahtijevaju enormnu računarsku snagu, veoma skupe ljudske resurse, i koji kreiraju visoke operativne troškove. Realizacija navedenih ulaganja dovela je do tehničkih inovacija i impresivnih rezultata, ali često ostaju daleko od masovne industrijske primjene. U isto vrijeme, Kina kombinuje sa svim resursima koje ima na raspolaganju, što uključuje državni i privatni kapital, enormno ulaganje u stvaranje novih kadrova, te neospornu političku i institucionalnu podršku. Rezultat svih navedenih napora jeste praktična primjena AI koja odmah kreira dodatnu vrijednost u realnom sektoru. Dakle, to nije samo tehnološko pitanje, već i ključno pitanje alokacije kapitala, vizije i strateškog usmjerenja budućeg razvoja.
Dok se na Zapadu vodi intenzivna rasprava o etici modela, regulatornim pitanjima i vlasništvu podataka, Kina nudi konkretan i pragmatičan odgovor na pitanje kako umjetnu inteligenciju staviti u službu ekonomskih aktera. Ključna riječ u nazivu novog kineskog fonda industrija umjetne inteligencije jasno otkriva suštinu kineskog pristupa: umjetna inteligencija se ne tretira kao apstraktna tehnologija ili laboratorijski eksperiment, već kao strateška industrijska odrednica i temelj budućeg ekonomskog rasta. U središtu tog pristupa leži jednostavno, ali moćno pitanje: koliko vrijede poboljšanja u jeziku, analitici i generisanju sadržaja ako se ne pretvore u veću produktivnost, smanjenje troškova i otporniju industriju? Kineski odgovor je jasan: prava vrijednost umjetne inteligencije mjeri se njenim efektima u realnom sektoru, u digitalizovanim fabrikama, logističkim mrežama, energetskim sistemima i obrazovanju.
Za razliku od Zapada, koji se trenutno suočava sa svojevrsnom “LLM manijom”, gdje su ogromni dijelovi kapitala i pažnje usmjereni na razvoj sve većih i sofisticiranijih jezičkih modela, Kina usmjerava svoje resurse u povezivanje AI-a s “fizičkom” ekonomijom. Nepobitno je da su LLM modeli nesumnjivo doveli do brzog naučnog napretka, ali su istovremeno stvorili disbalans između istraživanja i praktične primjene, rizikujući da rezultiraju tehnologijama zatvorenim u digitalnim platformama, umjesto da postanu pokretači stvarne produktivnosti.
Jedna od jasnih manifestacija kineske strategije je snažan fokus na robotiku. Automatizacija fabrika i uvođenje inteligentnih robota omogućavaju neposredne efekte kao što su veća produktivnost, smanjenje grešaka, niži operativni troškovi, dinamičnije upravljanje zalihama, prediktivno održavanje i generalno efikasnije iskorištavanje svih resursa. Kina je 2024. godine instalirala rekordnih 295.000 industrijskih robota, što je gotovo deset puta više nego SAD, koji je instalirao 34.200 robota u istoj godini. Udio Kine u robotizaciji je neprikosnoven i sada čini više od 54 % svih globalnih instalacija robota, što praktično znači da Kina ima više instaliranih robota od ostatka svijeta.
Navedena razlika nije samo u broju instaliranih robota, već i u broju robota po zaposleniku. Prema podacima Međunarodne federacije robotike (IFR), u 2023. godini Kina je imala 470 robota na 10.000 zaposlenih u industriji, što je približno dvostruko u odnosu na 295 robota na 10.000 zaposlenih u SAD-u. Sve navedno je rezultat ogromnih kineskih ulaganja u automatizaciju, koja iznose 1,9 triliona dolara državnih investicija u industriju, što je omogućilo brzu modernizaciju proizvodnih kapaciteta. Još jedna ključna razlika jeste da je većina robota u SAD-u uvezena, dok je Kina razvila snažnu domaću industriju robota po znatno nižim cijenama od stranih konkurenata, što omogućava široku primjenu automatizacije u različitim sektorima.
Geopolitički pritisci koji se ogledaju u ograničenjima u izvozu naprednih čipova i opreme dodatno su motivisali Peking da brzo investira u lokalne alternative. U situaciji u kojoj pristup najnaprednijim procesorima i alatima može biti ograničen, razvoj domaće infrastrukture i diverzifikacija lanca vrijednosti postaju strateška nužnost. Kineski fond djeluje upravo u tom okviru: smanjiti ranjivost i izgraditi kapacitete koji omogućuju razvoj i primjenu AI-a nezavisno od vanjskih faktora.
Situacija je veoma jasna: ovo nije samo ekonomija nego je i projekt koji znači sigurnost. Ako jednu naciju spriječite u nabavi ključnih komponenti, ona se može ili potčiniti, ili ubrzati razvoj domaćih rješenja. Kina bira drugo i time potiče ubrzanje ulaganja u data centre, domaće procesore i robote. Taj odgovor mijenja dinamiku međunarodne konkurencije i nameće pitanje kako će reagovati SAD, odnosno hoće li nastaviti zabrane, što može ubrzati kinesku samodostatnost, ili tražiti mehanizme saradnje koji smanjuju fragmentaciju?
Iz kineskog primjera Zapad može izvući niz konkretnih lekcija: potrebno je preusmjeriti fokus ka integraciji umjetne inteligencije u proizvodne lance, ulagati u infrastrukturu poput data centara i energetskih kapaciteta, te jačati veze između industrije i istraživačkih institucija kroz zajedničke projekte i specifične primjene. Ključno je i poticati razvoj hardversko-softverskih rješenja u ranim fazama te osnažiti ulogu države u koordinaciji strateških investicija, ali bez narušavanja inovativnog duha tržišta. Ukratko, umjetnu inteligenciju treba posmatrati i tretirati istovremeno kao proizvod i kao infrastrukturu, temeljnu snagu modernih ekonomija koje se ne zadovoljavaju samo digitalnim inovacijama, već ih prevode u stvarnu, opipljivu ekonomsku transformaciju.
S druge strane, ništa ne treba idealizirati, što znači da kineski model nosi određene rizike. Državno usmjeravanje kapitala može dovesti do slabe alokacije resursa, politički motivisanih projekata i nedostatka slobodne tržišne selekcije. Centralizacija može gušiti neke oblike kreativnosti i izložiti sektor riziku loših investicija. Osim toga, brza implementacija bez odgovarajućih regulatornih okvira može dovesti do etičkih problema, sigurnosnih propusta i narušavanja privatnosti. No u ovom trenutku prednost je definitivno na strani Kine, koja promptnom primjenom kreira dalekosežnu konkurentsku prednost.
Kao zaključak nameće se misao da je možda najveća ironija našeg doba u tome što je umjetna inteligencija postala ogledalo ljudske neodlučnosti, odnosno fascinirani smo njenim mogućnostima, ali još uvijek ne znamo šta zapravo želimo s njom uraditi. Dok jedni mjere broj parametara i veličinu modela, drugi, tiho i sistematski, mjere broj robota u fabrikama, autonomnih mašina na gradilištima i algoritama koji upravljaju energetskim mrežama.
Kineski pristup, koliko god ga neko smatrao pragmatičnim ili autoritarnim, u suštini postavlja jedno neugodno pitanje: hoće li pobjednik u globalnoj AI utrci biti onaj ko stvara najpametniji algoritam ili onaj ko zna gdje da ga primijeni? Jer u konačnici, ekonomije se ne mijenjaju apstraktnim modelima nego radnim mjestima, lancima snabdijevanja i infrastrukturom prožetom tehnologijom.
Možda će budućnost pokazati da era digitalne dominacije ne pripada onima koji su najviše govorili o inteligenciji, već onima koji su imali hrabrosti da je puste u stvarni svijet: u fabrike, bolnice, škole, javnu upravu itd. A možda je baš tu razlika između svijeta koji o budućnosti priča i svijeta koji je već gradi. U konačnici, možda pitanje nije ko ima najpametniju mašinu, nego ko ima najpametniji plan jer u svijetu koji se ubrzano digitalizira, inteligencija bez svrhe postaje samo još jedna forma buke.
Dr. Nedžad Pirić je ekspert za digitalizaciju.
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
.webp){kind=icon}
