Ko je zapravo Mate Rimac

Jedan od najvećih svjetskih inovatora, Tesla naše generacije, ili vrhunski prevarant u potrazi za tuđim novcem, parazit nalik onima koji su trgovali netom privatiziranim tvrtkama devedesetih za jednu kunu, ne bi li se domogli zemljišta na dobroj lokaciji. Otprilike, to su krajnosti između kojih se malo trezvenih analitičara smjestilo, kada govorimo o Mati Rimcu i njegovim poslovnim pothvatima. Ljudi ili ga vole ili ga uopće ne poštuju.

Ova činjenica ponovno je izašla na vidjelo nakon pompoznog predstavljanja prototipa vozila predviđenog za uslugu vožnje taksi prijevozom, samo bez vozača. Bilo je tu svega, od oduševljenja do sada postignutim, do poziva za vraćanje javnog novca u hrvatski, ali i europski proračun zbog toga što vozilo nije dovršeno u rokovima, a procurile su i informacije kako je predstavljeno vozilo, premda je trebalo biti autonomno, na pozornicu dovezeno pomoću upravljanja joystickom.

Oklade iz ne tako davne prošlosti o uspjehu ovog projekta, tj. prijepori treba li ih isplatiti, između raznih biznismena, lidera i analitičara, dodale su ulje na vatru raspravama, od kojih je glavna ona o prijevari cijelog sustava Nacionalnog plana oporavka tj. poticaja iz europskog proračuna.

Naime, nije nikakva tajna kako su Ursula von der Leyen i Andrej Plenković, kao vidljivi dio euroadministracije, više nego li oduševljeni idejama Mate Rimca, u kojima vide industrijski adut za postizanje europskih zelenih politika, niskougljičnog prometa do sredine stoljeća.

Dokaz relevantnosti

Sama ta činjenica tvrtke Mate Rimca svrstava među relevantne u autoindustriji, no ne samo ona, nego i cijeli niz privatnih ulagača koji su se tijekom godina našli u njegovom sazviježđu, poput primjerice Hyundaija. Ulazak u partnerstvo s Bugattijem, čiju je tvrtku Rimac dobio prigodu voditi, još je snažniji primjer.

Relevantnosti zasigurno ne šteti ni ulazak u proizvodnju baterijskih sustava za mnoge velike automobilske industrijske tvrtke u svijetu, ali ni investicija u razvoj baterijskih sustava nove generacije.

Snažne i relevantne europske i svjetske automobilske tvrtke vrlo se rijetko libe uzeti poticaje, ne čine to ni u konvencionalnim industrijskim pogonima, jer su strateške za nacionalne ekonomije, kao porezni obveznici i veliki poslodavci, pa se postavlja pitanje zašto bi se to libili činiti u poslu koji se naslanja na razvoj novih tehnologija u globalnom klimatskom konsenzusu postizanja niskih emisija stakleničkih plinova, u ovom slučaju u prometnom sektoru.

U tom smislu nema ništa suspektno u činjenici što su tvrtke Mate Rimca iz NPOO-a uzele poticajna sredstva u iznosu od 180 milijuna eura. Argument nije samo klimatski i tehnološki, nego se on odnosi i na stvaranje nove vrijednosti kako za tvrtku tako i za njene suvlasnike – dioničare. A prilika za takvom investicijom u nove tehnologije vrlo je malo.

Međutim, ne radi se samo o povlasticama za (su)vlasnike kompanije, nego i o povlasticama za cijelu ekonomiju u kojoj Mate Rimac posluje i gdje su njegove tvrtke i njegovi dobavljači porezni rezidenti. Za hrvatsku i europsku ekonomiju. Jer, čak i kada bi cijela stvar u vezi s autonomnim vozilima propala, jer svaka nova tehnologija stvara toliku količinu novoga know howa da o bačenom ili "spaljenom" novcu ne možemo govoriti. 

Da sve propadne?

Dobar dio uloženog novca odlazi na plaće nekoliko stotina djelatnika, doprinose i poreze, što je u ekonomskoj paradigmi okrenutoj mjerenju BDP-a i potrošnje vrlo važan argument. Kada govorimo o nekoliko stotina djelatnika, dobar dio njih će kroz sudjelovanje u radu Rimčevih projekata steći znanja i izgraditi relevantan međunarodni network, koji u visokotehnološkim industrijama može hrvatskoj i europskoj ekonomiji biti samo na korist, kakvu do sada nismo imali za razliku, primjerice, od one kod gotovo ugašene metalurške industrije.

Rimac Grupa

I kada bi Mate Rimac i njegove ideje potpuno propale, uloženi javni novac ne možemo smatrati gubitkom, nego ulaganjem u hrvatsko znanje. Tim više što je za globalne prilike spomenuti novac za autoindustriju razmjerno mali iznos. Sama činjenica što je novac stigao u Hrvatsku, govori da su oni koji su ga dali smatrali kako je, u tom slučaju, očekivani povrat znatno veći nego li na drugome mjestu unutar Europske unije.

Naposljetku, ako argumenti koje sam iznio nisu bili dovoljni, ako još netko misli kako će investicije i ideje Mate Rimca učiniti nešto loše za reputaciju Hrvatske, valja se prisjetiti kako javni jal nije samo fenomen ovoga dijela Europe, premda je u nas često naglašeniji. Bio je to slučaj i u prošlosti, a s njime se suočavaju i brojni investitori, pogotovo u nepoznate tehnologije.

Sama činjenica što ljudi takvoga profila imaju potrebu na društvenim mrežama prosvjećivati komentatore i hejtere, s unaprijed zabetoniranim stavovima, bilo o njihovoj industriji ili obitelji, nimalo im ne pomaže. Vjerujem kako je frustrirajuća.

Kada bi Mate Rimac odlučio slijediti primjer nekih drugih investitora iz Adria regije, koji su osnivali investicijske holdinge za svoje kompanije izvan Hrvatske, kako bi bili bliže investicijskom kapitalu i mogli raditi mirnije, bi li mu itko osim hejtera, koji se hrane time što mnogi investitori u nove tehnologije nemaju afiniteta prema profesionalizaciji komuniciranja, mogao zamjeriti.

 

 

Ivan Brodić je novinar, analitičar i energetski ekspert.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar