Tokom godine su se vlade oba bosanskohercegovačka entiteta počele utrkivati u vezi s najavom minimalne plate od 1.000 KM od naredne, 2024. godine. Najave izazivaju nevjericu među radnicima, ali i šok među poslodavcima - bez smanjivanja nameta na rad, to znači otkaze. Razumijevajući kompleksnost materije, potrebno je navesti nekoliko bitnih činjenica u vezi s navedenim.
Prije svega, vrlo je neobično da je fokus ekonomskih politika obje vlade "minimalna plata" kao takva, a ne npr. prosječna, ili još bolje medijalna plata. Za razliku od minimalne plate, prosječna plata je ona koja bolje odražava ekonomsku realnost jedne zemlje. Jednostavno, riječ je o prosječnoj, a ne minimalnoj vrijednosti. Trenutno prosječna plata iznosi približno 1.300 KM i svjedočimo kontinuiranom trendu rasta, prije svega zbog inflacije.
Medijalna plata je još bolja za praćenje ekonomskih odnosa. Procjena je da sada iznosi oko 1.000 KM. Dakle, 50 posto radnika radi do te plate, a 50 posto iznad te plate. To zaista otkriva pravi problem, a to je da Bosna i Hercegovina, u komparaciji s drugim evropskim zemljama, nudi male plate za svoje radnike. Vjerovatno da zbog toga radnici i odlaze vani.
Zašto minimalna, a ne prosječna ili medijalna?
Vratimo se na minimalnu platu. Pitanje je zašto se vlasti u Bosni i Hercegovini toliko fokusiraju na ovu platu, iako iz godine u godinu, shodno podacima poreznih uprava, sve manje radnika radi na famoznom minimalcu (jer najviše ti radnici i odlaze). Odgovor je vjerovatno jer sindikati iz javnog sektora kroz rast minimalne plate očekuju rast drugih plata u javnom sektoru. To nosi rizik po ovdašnje budžete koji svakako imaju problema s likvidnosti.
Zbog toga vlasti, iako nude populističke najave, trenutno ne nude ništa konkretno u vidu zakonskih rješenja. Drugi bitan segment ove priče se odnosi na paralelne zakone koji bi pratili rast minimalne plate na 1.000 KM. Riječ je o fiskalnim zakonima na koje se čeka više od sedam godina u FBiH, a koji su ranije usvojeni u entitetu RS. Zbog tih zakona, sadašnji minimalac u RS je viši od onog u FBiH, 700 KM u komparaciji sa 596 KM.
Admir Čavalić/BBA
Još interesantnije, zbog toga što je Republika Srpska već iskoristila "džokera", za RS je dosta teže ići sa 700 KM na 1.050 KM (kako je to predlagao gospodin Dodik), nego li za FBiH sa 596 KM na 1.000 KM. Upravo zbog toga su entitetske vlasti u RS ove sedmice morale ići na kompromis - minimalac od 900 KM. Spuštanjem zbirne stope doprinosa, na npr. ispod 30 posto, moguće je povećati neto plate radnicima, uključujući i one na minimalcu, pa bi tako po automatizmu minimalna plata išla na 1.000 KM. Dodatni trošak po poslodavce, barem u FBiH, gdje su ove reforme sada aktuelne, bio bi do 200 KM, što je u granicama prihvatljivog, izuzev možda za određene (npr. izvozne, tj. loan poslove koji i sada imaju izuzeće) sektore, ili pak neke sredine gdje nema ljudi, niti prometa.
Minimalna plata ili minimalna primanja?
Dolazimo i do treće, četvrte činjenice u vezi s ovim izmjenama. Treća je ona da se minimalna plata u FBiH nastoji omogućiti tako što će se oporezivati ono što sada nije oporezivo - topli obrok, regres, možda i naknada za prevoz. Tako ne bismo imali očekivani skok sa 596 KM na 1.000 KM, već bi to bilo 596 KM plus dosadašnje neoporezivo, plus možda 100-200 KM neto i tako dođemo na hiljadarku. Zbog toga je primjerenije to zvati minimalna primanja, a ne minimalna plata.
Već sada se pojavljuju negodovanja u vezi s navedenim, radnika i sindikata. Zanimljivo je da se o ovom prijedlogu priča već godinama, ali su sada odjednom svi iznenađeni navedenim. To naglašava zašto je bitno da naročito nadležne vlade jasno i precizno komuniciraju. Vezano za četvrtu bitnu stavku priče, mora se navesti da, ekonomski posmatrano, rast plata ne zavisi, niti treba da zavisi od zakona, već prije svega rasta produktivnosti, drugih ekonomskih indikatora, kao i opštih uslova, sila na tržištu rada.
Da ne vrijedi navedeno, onda bi brzina rasta plata u svakoj zemlji svijeta bila definisana ne ekonomskim progresom, već brzinom donošenja zakona u parlamentu. Također, slijedeći navedenu logiku, uvijek se može postaviti pitanje, zašto ne staviti minimalnu platu na 1.500 KM, na 2.000 KM, ili pak eura kao u Njemačkoj i tako preko noći zakonski "hakirati" nerazvijenost Bosne i Hercegovine, ali i drugih zemalja Zapadnog Balkana.
Plata za one koji ne dobiju otkaz
Ekonomska zbilja naravno ne funkcioniše na takav način, već je dosta kompleksnija i uvijek podložna nizu faktora uticaja, od kojih su većina oni koje ne kontrolišemo. Konačno, to vodi do bitnog zaključka u vezi s minimalnom platom. Ukoliko se preko noći propiše da minimalna plata bude 1.000 KM u FBiH, ili 1.050 KM u entitetu RS (50 KM je proizvoljno stavila Vlada RS samo kako bi bilo više nego u FBiH, slično kao što je porez na dobit u Crnoj Gori 9 posto), to bi moglo značiti da, opet "preko noći", dobijemo na desetine hiljada nezaposlenih osoba.
Ko su te nezaposlene osobe? Vjerovatno oni koji inače imaju problema s održavanjem životnog standarda, koji nemaju nekih ekonomskih, društvenih alternativa, odnosno oni koji su već sada na tržištu rada najviše ugroženi, tj. najmanje konkurentni. Naravno, neko će se zapitati kako je to moguće ako kompanije ostvaruju izuzetne dobiti, vlasnici tih kompanija imaju milionske nekretnine, jahte i slično. Istina, u takvim kompanijama neće, niti bi trebalo doći do otkaza.
Međutim, takve i ne treba posmatrati. Na svaku kompaniju koja iskaže dobit u jednoj godini imamo onu koja je poslovala s gubitkom. I to ne samo jednu godinu, već nekoliko posljednjih godina. To je normalna tržišna praksa. Kompanije s gubitkom ne mogu ostati imune na dodatni trošak koji se odnosi na zakonski rast plata. Otpuštanja su neminovna.
Premale da opstanu
Ako pola kompanija koje su u gubitku "bacimo u vodu", da li imamo još neke kompanije koje će otpuštati - da, nažalost. U okviru profitabilnih kompanija treba pratiti mikro, mala i srednja poduzetništva (SME). Odnosno ilustrativno - kompanija koja ima minimalan promet, 2-3 zaposlena npr., od kojih sada svi rade ispod zamišljenog minimalca - zašto? jer je vlasnik kapitala nehuman? Ne, i vlasnik kapitala je jedan od tih zaposlenih, a ne mogu imati veću platu jer nemaju prometa, a promet zavisi od potrošača, a potrošači u Bosni i Hercegovini nisu relativno bogati, te ih je sve manje i manje zbog odlaska stanovništva itd.
Jasno je da smo u začaranom krugu relativnog siromaštva. Kako ga napustiti? Ne kroz populizam, jednokratna rješenja, već prave, zvučne, realne, institucionalne reforme, koje će zaista podići plate. Za početak to podrazumijeva fiskalne reforme, odnosno izmjene pripadajućih zakona u oba entiteta, a kako bi spustili zbirnu stopu doprinosa na idealno 25 posto (sa sadašnjih 41,5 u FBiH, odnosno 31 posto u RS).
Trebamo i formalizaciju ekonomskih odnosa, ali ne putem sankcija, odnosno inspekcijske moći, već inkluzivnim pristupom - uvođenje koncepta "samozaposlenika", ukidanjem parafiskalnih nameta, olakšavanjem registracije (i zatvaranja) biznisa, stvaranjem povoljnog okruženja za "digitalne nomade", uključivanjem studenata na tržište rada, davanjem poticaja za prvo zapošljavanje, biznis itd. Sve ove mjere bi posljedično omogućile više plate, bez posebnog zakona o tome koliko tačno treba da iznosi plata.
Šta bi se targetiralo? Prosječna plata od 1.500 do 1.900 KM za početak, a kojom bi ipak značajan dio radnika bio zadovoljan, shodno podacima nedavnog istraživanja stavova o visini plate. Ukoliko to ne uradimo, vjerovatno da od ove priče neće biti ništa i da ćemo nastaviti svjedočiti raspadanju domaćeg tržišta rada, uz periodične manifestacije ranije navedenog političkog populizma.
Admir Čavalić je ekonomski analitičar i profesor.
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
.webp){kind=icon}
