Od svog čuvenog silaska niz zlatne pokretne stepenice 2015. godine, kada je najavio pokretanje predsjedničke kampanje, Donald Trump razbija ustaljene norme o tome kako se političar ili državnik ponaša. Lični Tviter/X nalog zamijenio je zvanična saopštenja Bijele kuće, dok se u gotovo svakom Trumpovom nastupu tokom posljednjih 10 godina moglo očekivati nešto neočekivano.
Oslanjanje na sopstvenu nepredvidivost postalo je jedan od najjačih alata njegove administracije. Politički protivnici unutar SAD, ali i svjetski lideri, konstantno su na oprezu zbog poteza koje Trump može da povuče. Taman kada bi se stekao utisak da ljudi razumiju njegov modus operandi, ušuškali se u uvjerenju da on ipak najčešće blefira, Trump bi iznenadio i ispunio svoje prijetnje, kao u slučaju Venecuele.
Takođe, prije nekoliko mjeseci nije djelovalo smisleno da Trump napadne Iran, gotovo podjednako kao što nije djelovalo smisleno da anektira Grenland, Kanadu, povuče SAD iz NATO-a ili ispuni neka od mnogih drugih spoljnopolitičkih obećanja koja je nudio u proteklom periodu.
Kako Trump doživljava međunarodnu diplomatiju
Međunarodna zajednica i svjetska diplomatija plod su konvencija, strogog protokola, pisanih i nepisanih pravila sa razlogom. Ona su rezultat višegodišnjih i viševjekovnih procesa u kojima su države, bilo bilateralno ili multilateralno, održavale odnose i ostvarivale svoje interese. Možda nekada sa strane djeluju kao pompa ili nepotrebna rigidnost, ali smisao te kompleksnosti ogleda se prvenstveno u izgradnji osjećaja predvidivosti i sigurnosti.
U svijetu u kojem sile djeluju samostalno, bez svjetskog autoriteta koji nameće okvir ponašanja, razumijevanje postupaka druge strane i sposobnost predviđanja narednih poteza od ključnog su značaja. Na taj način smanjuje se prostor za prenagljene reakcije ili nepotrebne incidente i dugoročno osigurava bezbjednost država i njihovih građana.
Sistem Lige naroda, a potom i Ujedinjenih nacija, stvoren je kako bi pružio okvir u kojem države imaju predvidivost, u kojem se ograničava moć najvećih sila, a manjim državama garantuje bezbjednost. Zato su suverenitet i teritorijalni integritet među osnovnim principima Povelje UN, iako smo svjesni da ta prava nisu uvijek bila jednako garantovana svima.
Upravo je izgradnja predvidivog sistema međunarodnih odnosa danas na testu. Trumpova nepredvidivost možda mu omogućava kratkoročne "pobjede", ali dugoročno podriva povjerenje u međunarodne odnose i ostavlja svijet u okolnostima smanjenog povjerenja među državama i većeg podozrenja prema svakom pojedinačnom potezu. Iz današnje perspektive djeluje da je Trump tokom prvog mandata ipak bio ograničen prostorom koji mu je bio dat za samostalno djelovanje. Ograničen takozvanom "dubokom državom", oličenom u državnom aparatu koji je pružao otpor zamislima administracije, Trump nije započeo nijedan rat, što je kasnije u kampanji koristio kao svoj glavni spoljnopolitički adut. Ostaje pitanje da li je svijet tada dočekao četiri godine bez novih američkih vojnih avantura zahvaljujući Trumpu ili uprkos Trumpu.
Stege su u drugom mandatu nestale
Stege koje su ograničavale Trumpa u njegovom drugom mandatu gotovo su potpuno nestale. Umjesto snažnog aparata, Trump je naučio lekciju i svjesno izabrao lojaliste umjesto establišmenta. Sve greške za koje je smatrao da ih je napravio sada nastoji da ispravi. Umjesto da troši energiju na prevazilaženje otpora postojećih institucija, Trump bira da se spoljnom politikom bavi na vaninstitucionalan način.
Umjesto postojećih kanala komunikacije, ambasadora i institucija, glavne spoljnopolitičke zadatke dobijaju članovi njegove porodice i najbliži saradnici. Najbolji pokazatelj promjene u sagledavanju spoljne politike jeste činjenica da, prema podacima NBC Newsa, SAD u ovom trenutku nemaju ambasadore u čak 103 države. Čak 41 od ukupno 54 ambasade SAD u Africi nema svog šefa misije. Poređenja radi, Kina, kao najveći globalni suparnik Washingtona, trenutno ima manje od 20 upražnjenih ambasadorskih mjesta.
Depositphotos
Politički odnosi se koordinišu direktno iz Bijele kuće
Ambasadori SAD u državama prijema prvenstveno imaju političku ulogu, odnosno zadatak da sprovode politiku svoje administracije i predsjednika. Diplomatsko osoblje u svakoj misiji širom svijeta obavlja i druga zaduženja, poput pružanja konzularnih usluga građanima ili zaštite ekonomskih interesa. Za poslove tog tipa sasvim je prihvatljivo spustiti nivo diplomatskog predstavljanja na nivo otpravnika poslova, kao što je trenutno slučaj i u Srbiji.
Dok se politički odnosi koordinišu direktno iz Bijele kuće ili putem neformalnih kanala blisko povezanih sa Trumpovom porodicom, konzularni i drugi poslovi obavljaju se preko otpravnika poslova i diplomatskog osoblja. Takva diplomatska struktura izuzetno je rijetka i ostavlja prostor za optužbe da je krajnja namjera omogućavanje zakulisnih aktivnosti administracije kroz ekonomske projekte i neformalne kanale komunikacije, umjesto kroz zvanične institucije.
Nominovan Ambasador za Srbiju
Ovaj tekst bi sada mogao da se privede kraju da nas Trump nije iznenadio i prije nekoliko dana kada je Senatu uputio nominacije za dvadesetak ambasadora, uključujući i one za Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Uvidom u predložena imena stiče se utisak da je riječ o kompetentnim ličnostima iz republikanskog miljea, doduše bez značajnijeg diplomatskog iskustva. Posmatrano u širem političkom kontekstu, moje mišljenje je da je riječ prije o Trumpovom pokušaju da nagradi pojedince za njihov angažman nego o promjeni pristupa vođenju spoljne politike.
Ako razumijemo da je nakon predsjedničke nominacije neophodna višemjesečna procedura pred Odborom za spoljne poslove Senata, saslušanje kandidata i na kraju glasanje u Senatu, rekao bih da je Trumpov primarni interes da proces završi prije izbora u novembru. Ukoliko su trenutna istraživanja javnog mnjenja tačna i postoji ozbiljna mogućnost da demokrate preuzmu većinu u jednom od domova Kongresa, to bi moglo da predstavlja kraj nade da će Trump na najvažnija diplomatska mjesta širom svijeta postaviti sebi lojalne ljude.
Ipak, čak i ako svi kandidati budu potvrđeni, to ne mora nužno značiti povratak tradicionalnoj američkoj diplomatiji. Ambasadori mogu popuniti prazna mjesta na organizacionoj šemi, ali teško da mogu promijeniti političku filozofiju koja dolazi sa samog vrha. Trumpova spoljna politika nikada nije počivala na institucijama koliko na ličnim odnosima, improvizaciji i sposobnosti da protivnike i saveznike drži u neizvjesnosti. Upravo zato ključno pitanje nije koliko će ambasadora biti imenovano, već da li će američka diplomatija ponovo postati predvidiva. Zasad, čini se da je nepredvidivost prestala da bude samo Trumpov politički alat i postala jedna od osnovnih karakteristika međunarodnog poretka koji nastaje pred našim očima.
Komentar ne odražava nužno mišljenje uredništva Bloomberg Adrije i njenih vlasnika.
.webp){kind=icon}
