'Tempirana' posjeta - nakon Trumpa, Putin stiže u Peking

Predsjednik SAD-a Donald Trump nije još ni završio raskošni dvodnevni samit u Pekingu, a iz Moskve je stigla mnogima neočekivana vijest da predsjednik Rusije Vladimir Putin "veoma skoro" dolazi u jednodnevnu posjetu kineskom kolegi Xi Jinpingu. Nedugo potom potvrđeno je da će posjeta uslijediti već 19. i 20. maja, a procjene su da ona najvjerovatnije neće sadržati pompeznu dobrodošlicu i propratni program, već imati više radni karakter kao dio već rutinskog strateškog usklađivanja politike Moskve i Pekinga.

Iako mnogi analitičari vide tu posjetu i u svjetlu želje stanara Kremlja da iz prve ruke bude upoznat o tome o čemu su se Amerikanci i Kinezi dogovorili u svojim nastojanjima da upravljaju svojim strateškim rivalstvom, portparol Kremlja Dmitrij Peskov rekao je da rusko rukovodstvo očekuje kontakte sa Xijem bez obzira na Trumpovu posjetu Pekingu.

"Dnevni red je jasan - prije svega, to su naši bilateralni odnosi, posebno privilegirano strateško partnerstvo i značajan obim trgovinske i ekonomske saradnje, koji stalno prelazi 200 milijardi dolara", rekao je Peskov i dodao da će "naravno, međunarodni poslovi takođe biti istaknuti".

Vremenski 'tempirana' posjeta

Putinova posjeta Pekingu ove nedjelje će označiti da je Kina prvi put u istom mjesecu pojedinačno ugostila lidere dviju sila. Štaviše, Kina će time biti prva zemlja koja je u samo nekoliko mjeseci pojedinačno ugostila lidere preostale četiri stalne članice Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, budući da je francuski predsjednik Emmanuel Macron bio prošlog decembra, a britanski premijer Keir Starmer u januaru.

Prema izvještaju ruske novinske agencije TASS, posjeta je tempirana kako bi bila obilježena 25. godišnjica potpisivanja Sporazuma o dobrosusjedstvu i prijateljskoj saradnji, ključnog sporazuma između Moskve i Pekinga potpisanog 2001. godine.

Strateško partnerstvo Kine i Rusije vidi se i u prodavnicama suvenira / Bloomberg

Međutim, posmatrači više primjećuju to da posjeta dolazi neposredno nakon susreta Trumpa i Xija, koji uprkos isticanju nekoliko širokih trgovinskih sporazuma zapravo nisu postigli nikakav veliki trgovinsko-ekonomski dogovor, niti čvršći politički sporazum po ključnim spornim tačkama, poput Tajvana ili američko-izraelskog rata protiv Irana.

I dok je američko-kineski samit nastojao da spriječi da napetosti između Washingtona i Pekinga ne prerastu u otvoreni rat, kinesko-ruskim odnosima nije potrebno smirivanje jer su posljednjih godina produbili nivo strateškog usklađivanja. Iako formalno nisu vojni saveznici, Peking i Moskva održavaju izuzetno bliske političke i ekonomske veze, pri čemu se Kina uključila u kupovinu ruske nafte, gasa i ostale robe, koju zapadne zemlje zaobilaze zbog ruske invazije na Ukrajinu. Kina je po obimu sada ubjedljivo najveći trgovinski partner Rusije, a transakcije se gotovo potpuno obavljaju u ruskim rubljama i kineskim juanima. Zbog toga ne čudi da će Putin, osim sa Xijem, razgovarati o ekonomskoj i trgovinskoj saradnji s kineskim premijerom Li Qiangom.

Na prošlomjesečnom sastanku s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom, Xi je insistirao na "bližoj i jačoj strateškoj koordinaciji" dviju zemalja, dok je prilikom posjete Moskvi u maju prošle godine obećao da će stati uz Rusiju protiv "jednostranog i hegemonističkog maltretiranja".

Putinova nervoza?

Na samitu u Pekingu, predsjednici SAD-a i Kine su otvoreno poručili da žele stabilnije trgovinsko-ekonomske i političke odnose, pri čemu je Xi napomenuo da bi Kina i SAD "trebalo da budu partneri, a ne rivali", upozorivši pritom Trumpa da bi kriza oko Tajvana mogla dovesti do "sukoba, pa čak i konflikata".

Obje strane su sagledale samit kao uspješan, jer su međusobno ponudile konkretne koristi u vidu izbjegavanja trgovinskog rata i dijelom perspektive saradnje po globalnim pitanjima. Štaviše, u ovom generalno pozitivnijem odnosu između dviju zemalja, Xi je mogao da bude izuzetno zadovoljan time što se Trump u potonjim intervjuima zapitao zašto bi ratovao zbog Tajvana, te rekao da ne želi da to ostrvo proglasi nezavisnost.

Takav ishod je, po mišljenju pojedinih zapadnih analitičara, posebno zabrinjavajući za Putina, koji nastoji da pozicionira Rusiju kao veliku silu koja je korisna i Washingtonu i Pekingu. Međutim, u oba slučaja, Putinova moć bi mogla da bude znatno oslabljena.

Bloomberg

S jedne strane, ruski rat protiv Ukrajine više nije toliko prioritetno pitanje za Washington, pa su dva glavna Trumpova čovjeka u mirovnim pregovorima, Steve Witkoff i Jared Kuschner, fokusirani na pregovore s Iranom, u kojima im je, preko Pakistana, značajnije saglasje s Pekingom.

Čak i Putinov posljednji telefonski razgovor s Trumpom, koji je bio 29. aprila, čini se razočaravajućim za predsjednika Rusije, jer je stanar Bijele kuće navodno odbio njegovu ponudu da iranski visokoobogaćeni uranijum bude prebačen u Rusiji, poručivši mu da se fokusira na "okončanje rata s Ukrajinom".

S druge strane, ako dođe do detanta između Washingtona i Pekinga, smanjuje se strateška moć Moskve u odnosima s Kinom, kojoj se Rusija pojavila kao pouzdani snabdjevač jeftinim energentima u poziciji kada potresi na energetskom tržištu direktno utiču na kineski ekonomski uspjeh i njenu trku s Amerikancima u tome ko će pobijediti u trci oko razvoja vještačke inteligencije i njene primjene u industrijskoj proizvodnji kao dio četvrte industrijske revolucije.

Iako se čini da Putin postaje marginalizovan u odnosima SAD-a i Kine, profesor međunarodne bezbjednosti na Univerzitetu u Birmingemu Stefan Wolff ističe da Putin ipak nije bez svojih aduta.

 

"Velika globalna pitanja - uključujući ratove u Ukrajini i Iranu, energetsku bezbjednost i budućnost međunarodnog poretka - i dalje su povezana s Rusijom. To Putinu pruža izvjestan stepen uticaja u njegovim odnosima i sa Xijem i sa Trumpom. Ali korištenje ovog uticaja dolazi sa značajnim rizicima, posebno u oblastima gdje su kineski i američki interesi više usklađeni jedni s drugima nego s Rusijom", navodi u autorskom tekstu za portal Asia Times profesor Wolff, navodeći rat u Iranu kao primjer te veće usklađenosti kineskih i američkih interesa.

"Rusija ima najviše koristi od nastavka ovog sukoba. Poremećaj koji izaziva u globalnim energetskim tokovima podigao je cijene nafte i gasa, održavajući ratnu ekonomiju Moskve na površini. Takođe je smanjio protok američkog oružja u Ukrajinu. Stoga nije iznenađujuće što je Rusija proširila svoju podršku Iranu - od obavještajne i sajber-podrške do obezbjeđivanja dronova koji se ne mogu ometati."

Iako je malo vjerovatno da će ruska podrška omogućiti Iranu da pobijedi u ratu, ona će dati režimu u Teheranu više vremena da izbjegne poraz i poveća troškove za SAD, njihove regionalne saveznike i globalnu ekonomiju.

Svjetska politika u trouglu lidera tri velike svjetske sile / Bloomberg

I Peking je pružao Iranu izvjesnu podršku tokom cijelog rata, poput toga kako da zaobiđe zapadne sankcije na izvoz svoje nafte, ali postoje jasna ograničenja koliko daleko Kina hoće da ide u tom pravcu. Za Kinu je izbjegavanje zaoštravanja odnosa i direktnog sukoba sa SAD-om mnogo važnije od odnosa s Iranom te ne čudi da Peking nastoji da diplomatski utiče da se ovaj sukob što prije obustavi.

"To ne znači da će se Kina i SAD sada ujediniti protiv Rusije. Odnosi između Rusije i Kine su dugogodišnji i duboki po nizu pitanja. Njihovo 'partnerstvo bez ograničenja' može biti sve asimetričnije, ali i dalje postoji veliki broj antiameričkog i antizapadnog slaganja između njih", ističe britanski ekspert i dodaje da Trumpova transakciona spoljna politika - i njegova želja da sklapa dogovore umjesto da slijedi dosljednu strategiju - jeste nešto što će Rusija nastaviti da pokušava da iskoristi u svoju korist.

"Prije samita Trump-Xi, portparol Kremlja Dmitrij Peskov objavio je saopštenje u kojem je rekao da će 'put ka realizaciji čitavog niza ekonomskih projekata biti otvoren' ako Bijela kuća pristane da odvoji trgovinu od rata u Ukrajini. To ukazuje na to da je Moskva potpuno svjesna ove prilike, kao i izazova da ponudi SAD-u nešto što Kina ne može."

Diplomatija u trouglu

U svojevrsnom trouglu tri supersile, čini se da Rusija ima manje da ponudi Kini nego što ima SAD. Trgovina između SAD-a i Kine je 2025. godine dostigla 414,7 milijardi dolara, što je skoro dvostruko više od kinesko-ruskog obima od 234 milijarde dolara. Čak i u obrazovanju kao prioritetnoj oblasti kinesko-ruske saradnje, razlika ja evidentna jer čak i opadajući broj kineskih studenata u SAD-u (oko 260.000) i dalje daleko nadmašuje broj Kineza na studijama na ruskim univerzitetima (56.000).

Uprkos tome, kinesko-rusko partnerstvo se sagledava u Pekingu i Moskvi kao ključna snaga za globalnu stabilnost. Pa je tako Xi svojevremeno okarakterisao kinesko-rusko partnerstvo kao "balastni kamen za očuvanje mira i stabilnosti". Iako Kina i Rusija formalno nisu saveznici, njihov odnos je, prema ocjeni zamjenika direktora Ruskog istraživačkog instituta na Univerzitetu Tsinghua, Wu Dahuia, "bolji od saveza" i poprimio je oblik "samoizabrane strateške koordinacije".

Trump je bezuspješno pokušao u više navrata da razbije strateško partnerstvo Kine i Rusije / Bloomberg

"Svako od nas uzima ono što mu je potrebno", rekao je Wu o odnosu Pekinga i Moskve, govoreći na panel diskusiji u Hong Kongu, prenio je portal South China Morning Post. "Iako je fleksibilan i nema formalna disciplinska ograničenja, on (odnos) posjeduje inherentnu stabilnost i evoluirao je u stabilan mehanizam", dodao je.

Wu je ukazao na mrežu od više od 60.000 institucionalizovanih komunikacionih kanala između Kine i Rusije, nazvavši ih "krvnim sudovima", od vladinih i parlamentarnih nivoa do civilnog društva i industrijskih grupa. Prema njegovoj ocjeni, unutar "velikog trougla" odnosa između Kine, Rusije i SAD-a, "ove institucionalizovane veze su značajnije od privlačnosti neposrednih interesa" i "teško ih je prevazići" jer se komunikacija dešava svakodnevno.

U oba predsjednička mandata Trump je pokušao da primijeni takozvanu američku diplomatsku strategiju triangulacije iz vremena Henryja Kissingera, kada su u Washingtonu shvatili da ne smiju da imaju rivalske odnose s oba konkurenta, već da igraju na to da spriječe savezništvo Rusa i Kineza. Tako je u aprilu 2017. godine, dok je bio domaćin Xiju u svom hotelu u Mar-a-Lagu, Trump otkrio da je SAD upravo bombardovao rusku saveznicu Siriju. Kina se kasnije uzdržala od rezolucije Ujedinjenih nacija kojom se osuđuje sirijska upotreba hemijskog oružja protiv civila, iako se očekivalo da će da stavi veto zajedno s Rusijom.

U to vrijeme, jedan kineski stručnjak za SAD tvrdio je da je Trump možda pokušavao da stvori razdor između Kine i Rusije oko Sirije ovim potezom, kao i da pokaže svoju distancu od Putina domaćoj publici. Očigledno je da je Trump pokušao da razvoji Moskvu i Peking iz strateškog zagrljaja i u prvoj godini svog drugog mandata.

Tada je, kroz ustupke u mirovnim pregovorima oko Ukrajine i ponudom američko-ruskih energetskih projekata na Arktiku, pokušao da istrgne Putina iz Xijevog zagrljaja, naročito po pitanju zajedničkog kinesko-ruskog rata na uspostavljanju potpune plovnosti takozvane Sjevernomorske trgovačke rute, kojom bi Kina uspijevala da za kraće vrijeme preko Arktika doprema svoju robu u Evropu i Ameriku.

Iz izjava kineskog šefa diplomatije Wang Yija naziru se kineske zamjerke na račun ruskih poteza / Bloomberg

Ni Trumpovi pozivi Kini da podstakne Rusiju da okonča rat u Ukrajini nisu bili uspješni, niti doveli u pitanje kinesku podršku ruskim potezima.

A daleko od toga da su ti odnosi potpuno skladni. To se nazire iz toga da je prošlog mjeseca kineski šef diplomatije Wang Yi pozvao Rusiju na "bližu i jaču stratešku koordinaciju" unutar partnerstva, što je obično signal uočenog nedostatka koordinisane aktivnosti. Ta izjava je data u kontekstu rata u Iranu, a Wang je sličnu izjavu dao i 2022. godine odmah nakon početka ruske sveobuhvatne invazije na Ukrajinu. Uprkos tome, zasad je malo vjerovatno da bi Xi pristao da pozove Rusiju da zajedno izvrše pritisak na Iran da se preda pred američko-izraelskim napadima.

"Strateški kontekst izraelsko-američkog rata u Iranu pružiće dobrodošlu priliku Xiju i Putinu da istaknu oblasti u kojima se slažu i umanje značaj razlike među njima oko Irana, Sjeverne Koreje i mnogih drugih pitanja", ocjenjuje profesorka političkih nauka Elisabeth Wishnick u autorskom tekstu za portal The Diplomat, dodajući da samit Kine i SAD predstavlja važan korak u stabilizaciji odnosa, ali će kinesko-ruski samit, barem u pogledu učestalosti i obima bilateralnog dijaloga.

"U tom kontekstu, izgledi za američku diplomatiju triangulacije u Pekingu ne djeluju obećavajuće."