Vašington i Peking traže način da održe rivalstvo pod kontrolom

Posjeta Xi Jinpinga Vašingtonu, prva poslije gotovo decenije, bila je pažljivo osmišljena kao demonstracija značaja koji obje strane pridaju odnosima dvije najveće svjetske sile. Donald Trump je kineskog predsjednika dočekao lično, uz ceremoniju kakva prati najvažnije državne posjete. U trenutku kada su odnosi Pekinga i Vašingtona opterećeni trgovinskim sporovima, borbom oko tehnologije i sve izraženijim geopolitičkim rivalstvom, sama scenografija susreta nosila je poruku da komunikacija između dvije sile ostaje prioritet.

Još važnije, susreti Trumpa i Jinpinga više nisu izuzetak. Njihov drugi susret ove godine pokazuje da je direktan kontakt postao dio novog obrasca odnosa dvije zemlje, a najave novih razgovora do kraja godine sugerišu da će se taj trend nastaviti.

Međutim, učestalije sastajanje predsjednika ne treba odmah tumačiti kao znak približavanja. Naprotiv, moguće je da upravo učestalost tih susreta govori koliko su odnosi dvije zemlje postali komplikovani i koliko je objema stranama potrebno da održavaju direktan kanal kako bi spriječile da rivalstvo preraste u nekontrolisanu eskalaciju.

Amerika i Kina su istovremeno i supersile i veliki trgovinski partneri, ali upravo zbog toga njihovo rivalstvo ima globalne posljedice. Svaka odluka Pekinga o izvozu rijetkih minerala, svaki američki potez u vezi sa čipovima ili vještačkom inteligencijom (AI) i svaka promjena američke politike prema Tajvanu direktno utiču na ostatak svjetske ekonomije.

Kako se mijenja rivalstvo između Kine i SAD

Ono što se posljednjih godina mijenja jeste priroda tog rivalstva. Odnosi SAD i Kine sve manje liče na pregovore čiji je cilj veliki kompromis, a sve više na institucionalizaciju sukoba koji nijedna strana ne očekuje da može da završi pobjedom nad drugom. To ne znači da Vašington i Peking žele sukob. Naprotiv, njihov cilj je da ga kontrolišu. Pozicije dvije supersile postale su toliko čvrste da je poslije godina trgovinskih ratova, tehnoloških ograničenja i borbe za uticaj sve jasnije da nijedna strana neće jednostavno pokleknuti. Amerika neće odustati od pokušaja da ograniči kineski tehnološki i geopolitički uspon, dok Kina neće odustati od ambicije da postane ravnopravna, a u pojedinim oblastima i dominantna svjetska sila.

Zbog toga se rivalstvo sve više pretvara u proces kojim obje strane pokušavaju da upravljaju sopstvenom zavisnošću od ove druge. Kratkoročni dogovori zamjenjuju velike sporazume, privremena primirja zamjenjuju trajna rješenja, a novi sastanci postaju način da se postojeći problemi drže pod kontrolom. I sam nastavak trgovinskog primirja do januara pokazuje tu logiku: umjesto velikog dogovora, dvije strane produžavaju postojeći aranžman i ostavljaju sebi prostor za nove pregovore.

Upravo u tom svjetlu treba posmatrati i jednu naizgled usputnu opasku Xi Jinpinga o potrebi da se izbjegne Tukididova zamka. Termin koji je popularizovao profesor sa Harvarda Graham Allison opisuje proces u kojem uspon nove sile izaziva strah kod postojeće dominantne sile i stvara strukturalni pritisak koji može da dovede do rata. Polazeći od Tukididovog opisa Peloponeskog rata, Allison je analizirao 16 istorijskih slučajeva u kojima se sila u usponu suočila sa postojećom dominantnom silom. U 12 slučajeva rivalstvo je završilo ratom.

Peng Lijuan, prva dama Kine, kineski predsednik Xi Jinping, predsednik SAD Donald Trump i prva dama Melania Trump, sleva nadesno, u Nacionalnom arhivu tokom državne posete Vašingtonu 25. septembra / Bloomberg

Tukididova originalna opservacija bila je jednostavna: rast Atine izazvao je strah u Sparti, a upravo je taj strah, više nego bilo koja pojedinačna odluka, stvorio uslove za sukob dvije najvažnije grčke sile.

Kada Xi danas govori o potrebi da se izbjegne Tukididova zamka, on time ne govori samo o opasnosti od slučajne eskalacije. Njegova poruka je mnogo šira i jasno pokazuje kako Peking vidi savremeni međunarodni sistem: Kina je sila u usponu, Amerika je postojeća dominantna sila, a njihov odnos predstavlja upravo onu vrstu istorijske tranzicije koja je u prošlosti često završavala ratom.

Ali Xi istovremeno poručuje da taj ishod nije unaprijed određen. U tome je možda najvažniji dio njegove poruke. Cilj nije nestanak rivalstva, već njegovo kontrolisanje.

Šta su glavne nesuglasice 

Nesuglasice između dvije države su jasne, od kritičnih minerala i trgovine do najnaprednijih tehnologija. Nije slučajno što su uz Trumpa tokom posjete bili čelnici kompanija poput Applea, Nvidije i OpenAI-ja, kao i sam Elon Musk. Tehnologija je postala jedno od glavnih polja američko-kineskog rivalstva, jer će kontrola nad njom u velikoj mjeri određivati buduću raspodjelu globalne moći.

Ipak, ni u tim oblastima nema velikog sporazuma. Postojeći mehanizmi se prije svega koriste za upravljanje problemima koji ostaju neriješeni: Kina zadržava poluge kroz kontrolu kritičnih minerala, a Amerika kroz tehnologiju i pristup tržištima. Rivalstvo se, dakle, ne uklanja, već se pokušava držati pod kontrolom.

Zbog toga je susret dva predsjednika bio pun pompe, ali bez velikog suštinskog proboja. Njegov najvažniji efekat možda nije bio u onome što su Trump i Xi potpisali, već u onome što su poslali tržištima i kompanijama: poruku da, uprkos rivalstvu, komunikacija između Vašingtona i Pekinga funkcioniše. Za kompanije koje zavise od kineskih sirovina, američkih čipova, kineskog tržišta ili američkih tehnologija, to nije mala stvar. Predvidiv sukob je za poslovanje daleko manje opasan od nepredvidivog sukoba.

Zato nema mnogo smisla pokušavati da se dublje značenje odnosa SAD i Kine pronađe u svakom osmjehu, rukovanju ili odabiru cvijeća tokom državne posjete. Mnogo je važnije posmatrati širu sliku koju daje jedna mala opaska o Tukididovoj zamci. Rivalstvo ne nestaje. Naprotiv, ostaje veoma živo. Ali dvije države istovremeno grade mehanizme koji bi trebalo da spriječe da rivalstvo postane rat.

U tome možda treba tražiti i drugu, manje poznatu lekciju Tukidida. Mnogo je lakše fokusirati se na 12 istorijskih primjera u kojima je smjena dominantne sile završila oružanim sukobom. Mnogo je korisnije proučavati preostale slučajeve u kojima se tranzicija moći završila drugačije.

Španija i Portugal uspjeli su da početkom modernog doba regulišu svoje rivalstvo. Velika Britanija i Sjedinjene Države krajem 19. i početkom 20. vijeka izbjegle su rat u trenutku kada je Amerika postajala nova dominantna sila. Čak su i Amerika i Sovjetski Savez tokom Hladnog rata, uprkos nuklearnom arsenalu i globalnom sukobu interesa, uspjeli da izbjegnu direktan rat između dvije supersile.

Ti primjeri ne dokazuju da će Amerika i Kina izbjeći sukob. Ali pokazuju da istorija nije unaprijed napisana. Možda zato pitanje više nije da li će se Amerika i Kina pomiriti. Za takav scenario trenutno nema mnogo osnova. Mnogo važnije pitanje jeste da li mogu da nauče da budu rivali.

Za sada upravo to izgleda kao proces koji je u toku. Ne gase rivalstvo. Ne rješavaju njegove osnovne uzroke. Ne odustaju od svojih interesa. Samo pokušavaju da ga drže dovoljno blizu da mogu da ga kontrolišu i dovoljno daleko da ne preraste u rat.

Komentar ne odražava nužno mišljenje uredništva Bloomberg Adrije i njenih vlasnika.