Zašto je BDP GOAT među ekonomskim statistikama

Svjesna sam da je ovo čudna ispovijest kada je riječ o jednoj statistici, ali s obzirom na to da sam ekonomistica, jednostavno ću izreći: volim BDP. Eto, rekla sam.

BDP – skraćeno za bruto domaći proizvod, odnosno ukupnu tržišnu vrijednost svih konačnih dobara i usluga proizvedenih unutar granica jedne zemlje – u mnogo je čimbenika idealna ekonomska statistika, kako po onome što mjeri, tako i po onome što predstavlja. Riječ je o jedinstvenom broju koji obuhvaća iznimno mnogo informacija, s obuhvatom i poviješću koje ne može nadmašiti gotovo nijedan drugi pokazatelj. Bez ikakve zadrške želim gledati njegov rast.

Pa ipak, BDP ima toliko mrzitelja, od kojih su mnogi na ljevici. Oni žele da se veći naglasak stavi na sve negativne eksternalije rasta ili da se veća vrijednost prida jednakosti. Neki ističu kako u životu postoji i nešto više od prihoda, što je svakako točno, ali ni na koji način ne osporava BDP. A sada se valu mrzitelja BDP-a pridružio i američki potpredsjednik JD Vance. U svojoj najnovijoj knjizi opširno se osvrće na slabosti te statistike te, polušaljivo, piše kako je "možda ekonomija samo farsa".

To uopće ne čudi. Kako ekonomski populizam postaje moćna sila u obje stranke, očekujte još više mrzitelja BDP-a. On je njihov najveći neprijatelj – jer ih poziva na odgovornost.

Svaka statistička procjena po definiciji je nesavršena i nepotpuna. Ono što uključuje i način na koji mjeri, primjerice, stvar je izbora. A neke su statistike jednostavno bolje od drugih. Dakako, statistika vam mora reći nešto korisno, ali isto je tako važno da se može dosljedno procijeniti, da je transparentna i da se može replicirati.

Prema tim standardima, BDP je možda najbolja statistika kojom raspolažemo. On ne obuhvaća sve što je važno u gospodarstvu, ali je u visokoj korelaciji s oko 90 posto stvari koje jesu važne: zdravljem, zaposlenošću, očekivanim životnim vijekom, sanitarnim uvjetima, prilikama i obrazovanjem. Može se uspoređivati s drugim zemljama i kroz vrijeme. Primijenjen na taj način, pokazuje zadivljujući rast BDP-a u zemljama koje svojim građanima pružaju višu kvalitetu života.

BDP, kako Vance ističe, ne obuhvaća činjenicu da su jagode ljepše u Japanu ili da breskve imaju bolji okus u Francuskoj. On je puko mjerilo ekonomske proizvodnje unutar granica jedne zemlje – no to otkriva jako puno. Postoje prilagodbe za nove tehnologije i kvalitetu proizvoda, iako one ne obuhvaćaju sve i zahtijevaju određenu ljudsku procjenu. BDP također ne obuhvaća nejednakost, vrijednost slobodnog vremena ni vrijednost neplaćenog rada u kućanstvu.

Kako bi odgovorio na neke od tih slabosti, UN je nedavno sazvao komisiju s ciljem osmišljavanja nečeg boljeg. Komisija je predložila "kontrolnu ploču od 31 indikatora strukturiranih oko četiri komponente", što je gotovo odmah kritizirano kao gubljenje vremena. Kao prvo, 31 pokazatelj ne daje onu jednu objektivnu statistiku koja nam je potrebna. Ovaj bi pristup također omogućio zemljama i političarima da sami biraju po čemu će im se suditi. Taj pokušaj samo dokazuje zašto je BDP nepobjediv, čak i ako nije savršen i ne obuhvaća sve do čega je nekome stalo.

Zapravo, skeptici prema BDP-u nikada nisu smislili ništa bolje. I dok iznose neke valjane argumente, povremeno njihova odbojnost prema BDP-u odražava temeljni skepticizam prema samom ekonomskom rastu. Francuski ekonomist Thomas Piketty, još jedan kritičar BDP-a, nedavno je priznao da je, da, upravo manji rast sam po sebi poanta.

Očekujte još više skepticizma i od političara. SAD se, poput mnogih drugih nacija, suočava s brojnim ekonomskim izazovima: velikim dugom, starenjem stanovništva i velikom tehnološkom transformacijom. Kako upravlja tim iskušenjima, vidjet će se u BDP-u. On nam može reći ne samo koliko gospodarstvo raste, već i što si nacija može priuštiti te je li uistinu produktivnija. Također može pokazati kako se SAD nosi u usporedbi s drugim zemljama – čineći Amerikancima lakšim pozivanje svojih vođa na odgovornost za odluke koje donose.

Mnoge europske zemlje, primjerice, imaju stagnirajući rast BDP-a. Njihovi bi političari mogli tvrditi da to nije važno jer imaju druge prioritete, poput maksimiziranja slobodnog vremena ili smanjenja emisija ugljika. To mogu biti legitimni ciljevi, ali oni dolaze uz kompromise u obliku nižeg životnog standarda. Nizak rast BDP-a prisiljava izabrane dužnosnike Europe da se suoče s tom činjenicom.

Za Vancea, napadanje BDP-a također otvara prostor za izbjegavanje odgovornosti za njegove preferirane ekonomske politike oživljavanja niskokvalificirane proizvodnje, industrijske politike i smanjenja trgovine. Te bi politike smanjile rast BDP-a, čineći kinesko gospodarstvo usporedivo uspješnijim. Ako vjerujete da BDP nije važan, možete tvrditi da ni brojevi nisu važni.

No razbijanje toplomjera ne liječi groznicu. Ako SAD uđe u razdoblje niskog rasta i pada životnog standarda, ljudi će to primijetiti – bez obzira na to što njihovi vođe (ili ekonomisti) mislili o BDP-u.