Evropski lideri godinama su birali politiku oslanjanja na jeftine ruske energente, umjesto da su razmišljali dugoročno i gradili gasovode i naftovode koji bi bili alternativa ruskim. U tome je prednjačila Njemačka, najveća evropska ekonomija, a za takvu politiku i građenje dobrih odnosa s predsjednikom Vladimirom Putinom, umjesto novih cjevovoda, sada kritikuju bivšu kancelarku Angelu Merkel.
Do promjene takve evropske politike nije došlo čak ni u ovoj posljednjoj deceniji, kada su odnosi između Rusije i Ukrajine polako počeli da se zatežu, sve do februara ove godine, dok nisu eskalirali ratom. Od tada je evropska politika naglo promijenila kurs u smjeru koji ih udaljava od ruskih energenata, ali taj put nije lak, mnogo košta i postavlja pitanje da li će Evropa imati dovoljno sirovina za zimu.
Tokom aktuelne energetske krize na površinu su ponovo isplivali davno uspavani projekti koje je Evropska unija, činilo se, željela, a onda, iz nepoznatih razloga, od njih odustala. Jedan od takvih projekata je Panevropski koridor.
Koliko bi Panevropski koridor, da je izgrađen prije 10 godina, značio Evropi i regionu
Region Jugoistične Evrope je prije ravno 20 godina bio opcija Evrope za gasnu i naftnu diverzifikaciju, kada je prvi put spomenuta izgradnja Panevropskog koridora.
Prema riječima energetskog stručnjaka Aleksandra Kovačevića, originalni projekat je podrazumijevao izgradnju gasovoda, naftovoda i produktovoda koji bi išao od Rumunije, preko Srbije, Hrvatske i Slovenije do Italije. Kaže da se to, i kada je potpisan međudržavni memorandum o razumijevanju 2007. godine u Zagrebu, odnosilo na čitav koridor, ne samo na naftovod.
Mogućnost da se Panevropski energetski koridor koristi kao infrastruktura za vrlo napredno gasno tržište prema Aleksandru Kovačeviću, objavljeno u radu "Towards a Balkan Gas Hub: the interplay between pipeline gas, LNG and renewable energy in South East Europe", Oksfordski institut za energetske studije, februar 2017.
"Ovaj šematski prikaz je primjer kako bi se ostvarila daleko veća vrijednost u smislu komercijalnih koristi i sigurnosti snabdijevanja iz ovog koridora. Panevropski energetski koridor je kompleksan koridor koji je trebalo da sadrži cjevovode za transport nafte, derivate nafte, prirodnog gasa i drugih industrijskih gasova", rekao je Kovačević za Bloomberg Adriju.
Kovačević ističe i da je šteta neizgradnje Panevropskog koridora za evropsku sigurnost snabdijevanja nenadoknadiva do današnjeg dana i da se u aktuelnoj energetskoj krizi to još više potvrđuje.
U medijima se o projektu uglavnom pisalo kao o Panevropskom naftovodu koji bi išao od rumunske Konstance do italijanskog Trsta, odnosno bio bi veza između Crnog mora i Jadranskog mora.
Kovačević ukazuje na to da je Trst veliki centar nafte, odakle kreću naftovodi koji idu do Njemačke, Švicarske, Austrije, Češke i Slovačke. "Mogućnost da se taj terminal snabdije naftom iz Crnog mora direktno je vrlo ozbiljna strateška stvar", ukazao je Kovačević.
Naime, Savjet ministara energetike Unije je 2008. proglasio ovaj projekat strateškim prioritetom EU u gasno-naftnoj privredi. Tada je iz Brisela rečeno da će EU ubrzati posao na toj strateškoj investiciji i finansirati ga, kako bi se osigurao dotok iz Rusije i Kaspijskog regiona. Te godine su i rumunske, srpske i hrvatske kompanije potpisale sporazum o osnivanju Panevropske kompanije za razvoj projekata naftovoda (PEOP PDC).
Razlozi odustajanja od projekta ostali nepoznati javnosti
Međutim, radovi na ovom projektu nikada nisu započeti, a razlozi zbog kojih je propao su manje poznati javnosti.
Nakon svih prethodnih događaja, kako ističe energetski analitičar iz Hrvatske Ivan Brodić, malo se čulo o projektu, pa se sada, navodi, vjerovatno mnogi i ne sjećaju da je postojao kao ozbiljna ambicija. Cijena projekta bila je oko dve milijarde eura, a kapacitet je bio 40 miliona tona nafte godišnje.
"Ideja je bila da Panevropski naftovod bude diverzifikacija u odnosu na Družbu. Nemamo baš nikakvih konkretnih informacija o tome šta se dešavalo s projektom, ali bi svakako danas bio koristan u kontekstu potrebe za što više linija snabdijevanja. Zapravo, čini se da bismo sada ponovo krenuli u ovaj projekat, morali bismo krenuti od nule", smatra Brodić.
Depositphotos
Prema njegovim riječima, izgradnja tog naftovoda, uključujući i pribavljanje sve potrebnije dokumentacije, zahtijevala bi dosta vremena, najmanje tri-četiri godine.
"Ne znamo kako sada na projekat gledaju druge zemlje koje su bile uključene u to, odnosno ko je potpuno odustao od njega, ne znamo ni da li je negdje već pripremljena dokumentacija ili je možda počelo pribavljanje potrebnih dozvola. Sve ovo je ostalo nepoznato", kaže Brodić.
Da li postoje znaci oživljavanja ovog projekta
Hrvatski JANAF, kompanija koja je bila uključena u početni razvoj projekta, sada ne vidi da ima znakova njegovog oživljavanja.
"Razvojna kompanija PEOP PDC, osnovana sa ciljem razvoja projekta Panevropskog naftovoda, ugašena je i stoga projekat više ne postoji", odgovorili su iz JANAF-a na upit Bloomberg Adrije.
Ekspert za naftu iz Hrvatske Igor Dekanić, koji ističe da se sjeća da se u periodu od 2006. do 2008. godine govorilo o ovom projektu na energetskim skupovima, objašnjava da nije posebno iznenađenje što takve ideje umiru, jer na to može utjecati više faktora.
"Kao i u svim drugim industrijama, u energetici se neke poslovne ideje nikada ne ostvaruju. Neki projekti su još dugo u idejnoj fazi, kao što je prihvatni terminal LNG u Hrvatskoj, koji smo prvi put uključili u strateški plan Ine 1990. godine, da bismo 30 godina kasnije realizovali projekat u drugačijem obliku i s drugim investitorima", objašnjava Dekanić.
Dekanić ističe da do izostanka realizacije velikih projekata, posebno u energetskom sektoru, dolazi ili zbog promjene tržišnih uslova i velikih promjena cijena ili zbog nedostatka investicionih sredstava, ali i zbog promjene geopolitičkih prilika ako se radi o međunarodnim projektima.
Energetski stručnjak Kovačević pak smatra da bi zbog današnjeg razumijevanja bezbjednosti snabdijevanja ovaj projekat dobrodošao. "Ovo je svojevremeno bio ozbiljan projekat i u smislu efikasnosti cijelog energetskog sistema, sigurnosti snabdijevanja, ekonomije, komercijalnih aspekata."
Jugoistočna Evropa najranjivija energetska tačka Evrope
Evropa se godinama oslanjala i u velikoj meri zavisila od ruskog gasa, nafte, kao i naftnih derivata koji su na tržištu bili najjeftiniji. Rat u Ukrajini promijenio je odnos zapadnoevropskih zemalja prema Moskvi do te mjere da se odriču i zabranjuju sve što dolazi iz Rusije, pa čak i neophodne energente. Sirovine traže na drugim mjestima te je ove godine u Evropu pristiglo dvostruko više LNG-a nego prethodnih godina. Morskim putem lako je dopremiti i naftu.
Zemljama koje izlaze na more i imaju LNG terminale bilo je lakše da se snađu u ovoj situaciji. Međutim, pojedine zemlje Jugoistične Evrope u odnosu na ostatak Evrope su ranjivije. Ruski gas i nafta dominiraju u uvoznom portfelju ovih zemalja. Gas je mnogo veći izazov od nafte. Turski tok je jedina ruta kojom gas stiže na Zapadni Balkan. Prema podacima ACER-a iz 2019. i 2020. godine, Bosna i Hercegovina i Sjeverna Makedonija 100 posto zavise od ruskog gasa, Srbija zavisi oko 90 posto, Slovenija oko 80 posto, a Hrvatska više od 60 posto.
Pojedine evropske zemlje koje ne izlaze na more (Mađarska, Češka i Slovačka) većinu nafte dobijaju preko ruskog naftovoda Družba, zbog toga se zabrana Evropske unije na uvoz ruske nafte odnosi samo na onu koja ide morskim putem. Zabrana stupa na snagu 5. decembra. Srbija naftu dobija isključivo preko Jadranskog naftovoda (JANAF), koji se nalazi u Hrvatskoj, i ukoliko ne bude dobila izuzeće EU, od 5. decembra ostaje bez jeftine ruske nafte.
Zbog sve većih izazova kako doći do neophodnih energenata riječ "diverzifikacija" postala je sada ključna u govorima domaćih, regionalnih i evropskih političara.
Diverzifikacija nije nova misao vodilja, ona je postojala i ranije i stručnjaci dalekosežnijeg razmišljanja su uvijek podsticali energetske politike da o tome vode računa, ali je vrlo često sve ostajalo na deklarativnom nivou u vremenima kada je nabavka energije od postojećih izvora izgledala gotovo zagarantovano.
Srpska vlast je nedavno najavila da planira izgradnju naftovoda koji bi u Mađarskoj bio povezan na rusku Družbu. Međutim, stručna javnost otvorila je niz pitanja o tome koliko je taj projekat realan, isplativ i održiv, a o čemu je Bloomberg Adrija pisala.
Pročitajte više: Zašto spajanje Srbije sa Družbom nije održivo
Alternative za Srbiju
Profesor FEFA Univerziteta Goran Radosavljević kaže da Panevropski naftovod ni sada ne bi riješio problem uvoza ruske nafte, ukazujući na to da je Evropa zabranila uvoz ove ruske sirovine preko mora. Pored toga, dodaje da uvoz ruske nafte ne bi bio moguć ni izgradnjom naftovoda do Družbe zbog aktuelnih sankcija.
Kaže da su rješenja za Srbiju, kada je prije svega riječ o struji, izgradnja novih hidroelektrana, a prva u nizu je Đerdap tri, pa čak i termoelektrana. Smatra da država treba deblokirati mogućnost ulaganja fizičkih lica i privrede u obnovljive izvore energije.
Naftu, dodaje Radosavljević, Srbija može da kupuje na tržištu kao i do sada preko JANAF-a, a koja neće biti ruska. Kada je riječ o gasu, dokle god Turski tok funkcioniše, Radosavljević ističe da je Srbija sigurna, ali navodi da je alternativa potrebna. Ta alternativa je povezivanje na grčki LNG terminal Aleksandropolis kojim bi u Srbiju stizao gas iz Azerbejdžana.
Depositphotos
Veza LNG terminala u luci Aleksandropolis sa Srbijom bi trebalo da bude gasna interkonekcija Niš-Dimitrovgrad, čija je izgradnja između Srbije i Bugarske počela 1. februara.
Za Srbiju bi, kako kaže, od velikog značaja bilo i makar 20 odsto učešća u nekoj nuklearnoj elektrani u regionu. "Gradit će se u regionu još jedna ili više nuklearki. Hrvati i Slovenci razmatraju to, Bugari, Mađari već grade nuklearku, ona je finansirana ruskim novcem, ne znam da li tu ima prostora za nas. Ako ima prostora, bilo bi dobro. Problem je što su se Mađari ovim projektom vezali za Ruse pa tu mogu nastati potencijalni problemi."
U Sloveniji će biti održan referendum za izgradnju NEK 2
Premijer Slovenije Robert Golob nedavno je izjavio da će u toj zemlji biti održan referendum na kojem će se od građana tražiti odobrenje za izgradnju Nuklearne elektrane Krško drugi blok (NEK 2).
Golob je rekao da će Evropi biti teško da se izvuče iz trenutne energetske situacije bez maksimalne upotrebe svih tehnologija, a na čelu s obnovljivim izvorima energije i nuklearnom energijom. Prema njegovim riječima, nismo dovoljno svjesni da je Nuklearna elektrana Krško u Evropi sinonim za stabilnu, pouzdanu i sigurnu nuklearnu elektranu. "Da ima više ovakvih objekata u Evropi, energetska situacija na kontinentu bi bila znatno bolja", rekao je Golob prilikom nedavne posjete elektrani Krško, a objavljeno je na sajtu slovenske vlade.
U saopštenju se dodaje da će, kada reaktorska tehnologija "zapadnog porijekla" bude izabrana za novu jedinicu, biti ispunjeni uslovi da političari nastave tražiti nacionalnu saglasnost za potrebnu investiciju.
- U pisanju teksta pomogao Igor Ilić
.webp){kind=icon}
