'Made in Europe' ne rješava problem konkurentnosti

Diljem Evrope kompanije se suočavaju s dilemom: kako si mogu priuštiti golema ulaganja u dekarbonizaciju kada kombinacija trenutnog skoka cijena energenata, kineske hiperprodukcije i američkih carina prijeti potkopavanjem njihovog postojećeg poslovanja?

Lideri Evropske unije (EU) opravdano im žele ponuditi pomoć. Ipak, trebali bi biti oprezni da ne skliznu u samoporažavajući protekcionizam.

U dobu neomerkantilizma, EU je uglavnom pokazivala suzdržanost. Čak i kada je uvela carine na uvezena kineska električna vozila, nastojala je djelovati unutar pravila Svjetske trgovinske organizacije (WTO), koliko god ta institucija bila pod opsadom. To ima smisla ekonomski, u interesu očuvanja tržišnog natjecanja i izbora potrošača, ali i politički. Ako se Evropa i druge "srednje sile" žele udružiti kako bi prebrodile ovaj geopolitički trenutak, kao što je zagovarao kanadski premijer Mark Carney, moraju se pridržavati zajedničkih pravila i izbjegavati međusobno otuđivanje.

Ipak, EU se suočava sa zastrašujućim izazovima. Kina nastoji dominirati u sve širem rasponu sektora, najvidljivije u električnim vozilima. Američke carine pogađaju izvoz koji je privremeno pomogao ublažiti kineski šok. Zajedno s visokim cijenama energenata, sada pogoršanim ratom s Iranom, to uništava temeljne industrije, od čelika do automobila.

U međuvremenu, te iste industrije planiraju golema ulaganja u čiste tehnologije kako bi se pripremile za postkarbonsku budućnost i smanjile ovisnost o proizvođačima fosilnih goriva poput Rusije. Postizanje konkurentnih jediničnih troškova u proizvodima kao što su baterije i elektrolizatori zahtijevat će značajno proširenje kapaciteta. Također, postoji dobar razlog za osiguravanje više ulaznih sirovina od partnera koji neće – kao što je to učinila Kina – prekinuti snabdijevanje kritičnim materijalima.

Sistem trgovanja emisijama EU-a – njen mehanizam za određivanje cijena ugljika – daje potrošačima i proizvođačima snažne poticaje za prelazak na čišće tehnologije, ali industrija bi i dalje mogla trebati pomoć s troškovima tranzicije i dodatne poticaje za poticanje inovacija. Uski, pažljivo usmjereni subvencijski programi za nove tehnologije i sektore bitne za ekonomsku sigurnost ili konkurentnost mogu imati smisla.

Težak položaj evropskih proizvođača električnih vozila, na primjer, toliko je ozbiljan i ima tolike posljedice za zeleni lanac snabdijevanja da čak i pro tržišni ekonomisti vide razloge za intervenciju. Ako, primjerice, sistem trgovanja emisijama (ETS) ne uspije adekvatno oporezovati uvoz električnih vozila iz Kine (tako što neće odražavati njihove proizvodne procese s visokom emisijom štetnih plinova), tada bi ograničavanje subvencija EU-a samo na proizvođače s niskom emisijom istovremeno unaprijedilo dekarbonizaciju i pružilo olakšanje proizvođačima iz EU-a, a sve to uz (vjerovatno) poštivanje pravila WTO-a.

Nažalost, pod pritiskom industrije, EU razmatra odlazak puno dalje. Pod krilaticom "Made in Europe" (Proizvedeno u Evropi), predložila je direktne zahtjeve o lokalnom sadržaju za sve, od solarnih panela do električnih vozila – pri čemu prvi štite tržište na kojem EU nema nikakvu prednost, dok bi potonji mogli biti toliko remetilački za globalne opskrbne lance da im se protive čak i neki proizvođači automobila iz EU-a. Također bi se ograničila određena strana ulaganja na manjinske udjele – kao da je poljski dinamični sektor baterija mogao izniknuti tako brzo bez korejskih tvornica. Čak su na stolu i namjenska parkirna mjesta za mala električna vozila proizvedena u EU-u.

 

Takav očiti protekcionizam može nanijeti veliku štetu – odbijajući potencijalne partnere, ometajući napore za postizanje ekonomije obima te povećavajući troškove za potrošače i poduzeća. To je također odvraćanje pažnje od teškog rada na jačanju konkurentnosti – kao što su ujedinjenje tržišta kapitala, harmonizacija propisa, udruživanje odbrambene potrošnje i ulaganje u otpornu infrastrukturu.

Doduše, postoji element ublažavanja. Prema prijedlogu EU-a, koji još moraju odobriti države članice i Evropski parlament (EP), strani trgovinski partneri mogu se tretirati kao lokalni sve dok osiguravaju isti pristup kompanijama iz EU-a. Ako se koristi mudro, to bi zapravo moglo potaknuti veću otvorenost između Evrope i nacija poput Japana, Koreje i UK-a – iako na rascjepkaniji i intervencionističkiji način nego u prošlosti.

Može se suosjećati. EU nije izabrala ovu haotičnu novu stvarnost u kojoj se nagrizaju dugogodišnja, uzajamno korisna pravila slobodne i pravedne trgovine. Ipak, skupi izlet u protekcionizam samo će pogoršati stvari.