.webp){kind=icon}
Italija i Njemačka najveći su inozemni investitori u Hrvatsku, što je pomalo očekivana, ali i ne baš lako dostupna informacija temeljena na najnovijim brojkama Eurostata i našim proračunima. U protekla tri desetljeća investitori iz tih dviju država uložili su u Hrvatsku 14 milijardi eura.
Tradicionalna statistika kojom se bilježe strana ulaganja u dobroj mjeri – ponekad hotimično, ponekad slučajno – skriva tko je stvarni investitor. Radi se prilično zamršenom svijetu brojki i slova; transakcija i trgovačkog prava.
U nizu koji kreće od brazilskog poštara koji svoju ušteđevinu drži u fondu koji kupuje dionice američke kompanije koja sa svojeg bankovnog računa u londonskoj banci preko podružnice u Švicarskoj financira kupnju mađarske kompanije s tvornicom u Hrvatskoj, na kraju nije lako reći tko je stvarno financirao nabavku strojeva u hrvatskoj tvornici. A radi se samo o jednom hipotetskom primjeru u kojem se sudionici čak i ne trude sakriti svoje ime i porijeklo novca.
Statističari i ekonomisti stoga nerijetko muku muče kako bi otkrili tko zapravo stoji na kraju investicijskog lanca, pa su u tome prionuli razlikovanju izravnih investitora od onih konačnih, odn. stvarnih. Otkrivanje konačnih investitora – ljudi ili tvrtki od kojih je potekao novac za neku investiciju – posao je koji zahtijeva kapacitete koje mnoge države jednostavno nemaju.
Kako bi se barem dijelom rasvijetlila misterija, dio članica Europske unije na razne načine dolazi do preciznijih podataka o stvarnim investitorima, a njih trinaest svoje podatke šalje Eurostatu koji ih prikuplja i obrađuje. Ovih su dana objavljeni podaci za 2022. godinu koji otkrivaju da su najveći inozemni investitor u članice Unije zapravo Sjedinjene Američke Države, a ne Nizozemska i Luksemburg kako bi to mogli sugerirati redovni podaci.
Amerikanci su najveći strani investitori u EU | Dimas Ardian/Bloomberg
"Gledano po konačnom investitoru ukupna strana ulaganja dolaze iz relativno malenog broja zemalja", objašnjavaju u Eurostatu. Najveći konačni ulagač bio je SAD s 435 milijardi eura investicija. Iz drugoplasirane Njemačke stigle su 342 milijarde eura, a iz trećeplasirane Francuske 319 milijardi. Listu pet najvećih ulagača još su upotpunili Velika Britanija s 298 milijardi i Švicarska s 202 milijarde eura.
No kad bi se pogledali klasični podaci po izravnim investitorima, najveća ulaganja u zemlje Unije stizala bi iz Luksemburga i Nizozemske. Iz Luksemburga bi to bilo 572 milijarde eura, a iz Nizozemske 455 milijardi. Iste dvije države dominiraju i u statistici o inozemnim investicijama koju vodi Hrvatska narodna banka (HNB).
Prema nedavno ažuriranim brojkama, zaključno s trećim kvartalom prošle godine, najveći izravni strani investitor u Hrvatsku u posljednja tri desetljeća bila je – Nizozemska. S ukupno sedam milijardi eura ta se država nalazi na vrhu ljestvice, a pri vrhu je i Luksemburg na četvrtom mjestu s 4,56 milijardi eura investicija u tridesetak godina.
Naravno, poznato je da poduzetnicima iz tih dviju zemalja nismo toliko interesantni kao ulagačka destinacija, ali su one, kao i još nekolicina drugih, radi svojih pravnih i poreznih sustava omiljeno mjesto za osnivanje tvrtki koje postoje samo na papiru, te se koriste kao posrednički kanal za razne financijske i druge transakcije. Najbliskiji aktualni primjer je rješavanje vlasničke trakavice u Fortenovi na nizozemskim sudovima.
Kako bismo pokušali dobiti nešto točnije podatke o stvarnim ulagačima u Hrvatsku poslužili smo se dostupnim objavljenim brojkama Eurostata. Usporedili smo iznose stranih investicija koje su pojedine države objavile po izravnom izvoru novca te po konačnom porijeklu ulagača. Primjerice, brojke za SAD pokazuju da su, među državama koje Eurostatu dostavljaju takve podatke, američka ulaganja u stvarnosti između tri i 3,5 puta viša od onoga što se može činiti temeljem izvornih podataka.
Kad bi se taj isti omjer primijenio za Hrvatsku ispalo bi da su američki poduzetnici u Hrvatsku kroz tri desetljeća investirali blizu dvije milijarde eura, a ne šestotinjak milijuna kao što to u ovom trenutku pokazuju brojke HNB-a. Takvi odnosi mogu lako navesti na zaključak da Amerikanci svoja ulaganja, kako u Hrvatsku tako i u ostatak Europske unije, plasiraju kroz tvrtke registrirane negdje drugdje, a druge dostupne brojke sugeriraju da je to obično u Nizozemskoj ili Luksemburgu.
Primijene li se na jednaki način i omjeri između izravnih i konačnih investitora za druge države, poredak najvećih ulagača u Hrvatsku se dosta mijenja. Za početak, sam vrh umjesto Nizozemske sa sedam milijardi eura, zauzima Italija sa 7,7 milijardi.
Na drugom mjestu, umjesto Austrije s 6,3 milijardi dolazi Njemačka s tim iznosom, dok Austrija pada na treće mjesto uz 4,2 milijarde eura ulaganja. Odličan primjer zašto je to tako može biti investicija talijanske banke UniCredit koja je vlasništvo u Zagrebačkoj banci nekad držala kroz svoju austrijsku podružnicu. Dakle, izravno se investicija bilježila kao da je iz Austrije no konačni ulagač bila je talijanska kompanija.
Nakon Austrije na četvrtom se mjestu, umjesto Luksemburga, nalazi Mađarska odakle nam je stiglo 2,5 milijardi eura ulaganja, a na petom mjestu je SAD s već spomenutih gotovo dvije milijarde. Tek nakon Amerike dolazi Nizozemska odakle, ako se sudi po konačnom porijeklu investitora, nam je stiglo 1,9 milijardi eura investicija iako bi i tu brojku trebalo uzeti s ponešto opreza jer i u ovako prilagođenim iznosima još uvijek ima mjesta za fino podešavanje.
Francuski su investitori po našem izračunu investirali u Hrvatsku 1,6 milijardi eura, a britanski 1,5 milijardi. Tek nakon njih, na devetom mjestu nalazi se Luksemburg s 1,2 milijarde eura ulaganja.
Interesantno je da bi Slovenija, koju statistika središnje banke drži na sedmom mjestu s 2,3 milijarde eura investicija u Hrvatsku, po ovom izračunu pala na tek osamstotinjak milijuna. No tu je brojku potrebno promatrati imajući u vidu da su podaci za Sloveniju kao konačnom porijeklu investicija još i oskudniji u odnosu na neke spomenute države, kao i to da nam iz Slovenije investicije daleko izvan prosjeka stižu u obliku kupnje nekretnina privatnih osoba što ne mora nužno obuhvaćati statistika Eurostata. Iz nje proizlazi da je tek nešto više od trećine izravnih slovenskih investicija i stvarno iz te države.
Posebni mehanizmi
Pregled stranih ulaganja na ovaj način nije idealan baš kao i brojke koje redovno objavljuje naša središnja banka. Kako Eurostatu svoje podatke o svojim konačnim ulagačima među 13 zemalja dostavljaju i Francuska, Italija, Španjolska i Njemačka – najveće ekonomije EU – to se proračune koji proizlaze iz njih može smatrati barem donekle reprezentativnima.
Za otkrivanje odakle stvarno potječu strane investicije koje dolaze u Hrvatsku trebalo bi razviti posebne mehanizme u kojima bi se kombinirali podaci iz brojnih registara i baza podataka. U nedostatku toga već i ovakav pogled, vezan uz sporadične, ali dostupne podatke Eurostata, daje nešto bolji uvid u realnije stanje koje je i bliže onome što znamo i iz stvarnog života.
