Veliki povratak nafte - hoće li svijet doživjeti reprizu još jedne energetske krize

Energetski šok koji je prerastao u gospodarski potres zbio se početkom ožujka ove godine nakon što su Izrael i SAD napali Iran, što je uzrokovalo zastoj redovnog transporta nafte i prirodnog plina s Bliskog istoka kroz Hormuški tjesnac. Ta je blokada prouzročila velik rast cijene ovih energenata, što nas je podsjetilo na 2022. godinu kada je započela velika energetska kriza uzrokovana ruskim napadom na Ukrajinu.

Jasno je da će o trajanju ratnih zbivanja u Iranu te o normalizaciji protoka energenata kroz Hormuški tjesnac ovisiti hoće li svijet doživjeti reprizu još jedne energetske krize. No, još je jasnije da su se i nafta i plin vratili na svjetsku scenu kao glavni pokretači gospodarstva. Ponovno se pokazalo kako o njihovoj cijeni ovisi doslovce sve – i porast BDP-a, i visina inflacije, i kretanja na tržištu kapitala te općenito svi makroekonomski i monetarni trendovi svugdje u svijetu. Zbog toga nas ne treba iznenaditi što su ovi energenti u fokusu velikih sila, prije svega SAD-a, koje su spremne i oružjem uspostaviti i održati energetsku prevlast u svijetu.

Malo povijesti 

Poznato je kako je povijest najbolja učiteljica. Zbog toga je potrebno vratiti se unatrag kako bismo bolje shvatili aktualne geopolitičke događaje i vojni napad na Iran. Naime, u Iranu se 1953. godine dogodio državni udar koji su financirali SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo. Tim je udarom s vlasti svrgnut Mohammad Mosaddegh, a monarh Mohammad Reza Pahlavi vraćen kao šah Irana.  

Enciklopedija Britannica bilježi kako je Iran, zbog svog strateškog položaja i ogromnih rezervi nafte, bio vrlo važan za SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i druge sile.  

„Velika Britanija je uspostavila prisutnost u zemlji tijekom Drugog svjetskog rata kako bi zaštitila vitalni put opskrbe svojega saveznika, Sovjetskog Saveza, i spriječila da nafta padne u njemačke ruke. Nakon rata je Ujedinjeno Kraljevstvo učinkovito zadržalo kontrolu nad naftom u Iranu osnivanjem Anglo-iranske naftne kompanije“, piše Britannica. 

Međutim, taj se aranžman promijenio 1951. godine kada je iranski parlament, predvođen nacionalističkom i demokratski izabranom Mossadeghovom vladom, izglasao nacionalizaciju naftne industrije u državi. Vidjevši da su njezini interesi ugroženi, Velika Britanija je započela s tajnom kampanjom slabljenja i destabilizacije Mossadegha. U početku je britanska vlada pokušala uvjeriti šaha da smijeni Mossadegha s dužnosti izmišljanjem parlamentarnog dekreta, odnosno trika koji nije uspio i kojim se zapravo poboljšao Mossadeghov ugled, a istodobno smanjio ugled šaha.  

Kent Nishimura/Bloomberg

 

„Kada je pritisak za smjenu Mossadegha evoluirao u ideju državnoga udara za rušenje vlade, Velika Britanija je, ne želeći sama preuzeti odgovornost, uvjerila SAD da udruži svoje snage igrajući na kartu straha iz razdoblja hladnoga rata, da je Mossadegh, iako proglašen antikomunistom, bio povezan s Tudehom, Iranskom komunističkom partijom“; navodi Britannica. 

U biti je SAD preuzeo vodeću ulogu u toj tajnoj operaciji nazvanoj „Operacija Ajax“ u kojoj je CIA financirala agente da potiču nerede u Iranu.  

Ta su zbivanja kulminirala u kolovozu 1953. godine kada su srušeni Mossadegh i njegova vlada, a Mohammed Reza, prozapadni monarh, vraćen na vlast.  Mossadegh je bio zatvoren tri godine, a nakon toga je ostatak života proveo u kućnom pritvoru.  

SAD ne krije želju za energetskom dominacijom 

Koncept „energetske dominacije“ već je neko vrijeme ponovno u središtu američke geopolitičke strategije. Cilj politike koju promiče administracija Donalda Trumpa jest pretvoriti energetsku moć SAD-a u oruđe gospodarskog i geopolitičkog utjecaja. Povećanjem domaće proizvodnje nafte i plina, olakšavanjem regulativa te aktivnom vanjskom politikom prema državama poput Irana i Venezuele, Washington pokušava učvrstiti svoj položaj vodećeg igrača na globalnom energetskom tržištu. 

Službena strategija Bijele kuće, nazvana „Američka energetska dominacija“ (American Energy Dominance) podrazumijeva agresivno proširenje domaće energetske industrije, povećanje izvoza energenata i smanjenje ovisnosti o inozemnim resursima. Svrha toga nije samo gospodarski rast nego i korištenje energetske moći kao sredstva za geopolitički utjecaj. U okviru takve politike godine 2025. je osnovano Nacionalno vijeće za energetsku dominaciju, tijelo čiji je zadatak koordinacija federalnih institucija i ubrzavanje razvoja novih energetskih projekata. 

Energetska dominacija SAD (print screen)

 

Američka strategija oslanja se na činjenicu da SAD u posljednjem desetljeću postaje najveći svjetski proizvođač nafte i plina. Prema analizama Međunarodne agencije za energiju, proizvodnja nafte u SAD-u je dostigla povijesne razine zahvaljujući tehnološkim inovacijama, osobito u eksploataciji škriljavca. Ovaj je rast znatno promijenio globalnu energetsku kartu i smanjio ovisnost države o uvozu energenata. 

Veliki udar na Kinu 

Poznato je kako su SAD i Kina već dulje vremena u svojevrsnom trgovinskom ratu i borbi za prvim mjestom na popisu najjačih svjetskih ekonomija. Istovremeno, SAD kontinuirano smatra Kinu jednom od najvećih sigurnosnih prijetnji. Indikativno je da je SAD napadom na Iran i zaustavljanjem protoka nafte kroz Hormuški tjesnac zapravo nanio težak energetski udarac Kini. Naime, čak je 34  posto nafte, koja je 2025. godine prolazila kroz Hormuški tjesnac, završilo u Kini.  

Ovaj je vodeni put ključan i za tržište ukapljenog prirodnog plina. Oko jedne petine svjetskih zaliha ukapljenog prirodnog plina je, uglavnom iz Katara, prošle godine prošlo kroz ovaj kanal. Azijske zemlje također kupuju veći dio ove vrste goriva koja se isporučuje s Bliskog istoka. 

Nakon napada na Iran, kineska je vlada bila primorana naložiti najvećim rafinerijama nafte u državi da obustave izvoz dizela i benzina jer je eskalacija sukoba u Perzijskom zaljevu poremetila dolazak sirove nafte iz jedne od najvećih proizvodnih regija na svijetu. 

Od rafinerija je zatraženo da prestanu potpisivati nove ugovore i da pregovaraju o otkazivanju već ugovorenih isporuka. Iznimka je učinjena za avionsko gorivo i loživo ulje koji se čuvaju u carinskim skladištima te za isporuku u Hong Kong i Macao. 

Kina je u posljednjim godinama aktivno pokušavala diversificirati opskrbu ugljikovodicima, no i dalje dobiva gotovo polovicu uvoza nafte iz Zaljeva, uključujući i gotovo sve isporuke Irana. 

Šok za cijeli svijet, uključujući i SAD 

No, ovakva strategija SAD-a ima i svoju cijenu. Globalno tržište nafte je izuzetno osjetljivo na političke sukobe, poglavito na Bliskom istoku. Pokazalo se kako svaka eskalacija napetosti s Iranom može izazvati nagli porast cijena nafte, što izravno utječe na gospodarstva diljem svijeta. Čak i kada SAD proizvode velike količine nafte, cijene na globalnom tržištu i dalje ovise o stabilnosti regija poput Perzijskog zaljeva. 

MMF je nedavno objavio kako bi povećanje cijena energije za 10 posto, koje bi trajalo jednu godinu, povećalo globalnu inflaciju za 40 osnovnih bodova i usporilo gospodarski rast. To bi značilo novi inflacijski val, što je najveća bojazan političara u Adria regiji i širom svijeta s obzirom na to da je nakon energetske krize 2022. godine inflacija dostigla rekordne razine, a velik dio zemalja se i dalje bori da je spuste na željenih dva posto.   

Bloomberg

 

U principu se pokazuje kako koncept „energetske dominacije“ ne znači potpunu energetsku neovisnost. Iako je SAD vodeći proizvođač, ipak i dalje ostaje dijelom globalnog energetskog sustava. Sukobi, sankcije ili poremećaji u opskrbi mogu uzrokovati cjenovne šokove koji se osjete i na američkom tržištu. 

To se pokazalo u prošlosti, a pokazuje se i danas. Embargo arapskih država je 1973. godine naglo podignuo cijene nafte. U godini 1979. Iranska revolucija i nastanak Islamske Republike ponovno su izazvali snažan rast cijena. U SAD-u je to podignulo inflaciju na dvoznamenkastu razinu i primoralo Fed da pooštri monetarnu politiku Posljedice toga su bile nezaposlenost od gotovo 11 posto i recesija. Danas, zbog aktualnih zbivanja u Iranu i blokade izvoza nafte iz zemalja Bliskog istoka, ponovno dolazi do rasta cijene nafte i plina i na američkom tržištu.  

U biti, strategija energetske dominacije predstavlja pokušaj da se iskoristi ekonomska moć američke energetske industrije za postizanje širih geopolitičkih ciljeva. Odnosi s Iranom, globalna stabilnost naftnog tržišta i klimatska politika su samo dio složene jednadžbe koja oblikuje budućnost ove strategije. 

U sljedećim će godinama biti jasno može li uistinu koncept energetske dominacije učvrstiti položaj SAD-a u globalnoj politici ili će se suočiti s ograničenjima sve složenijeg i međuovisnog energetskog sustava. Ono što je sigurno – energija ponovno postaje jedno od glavnih oružja u geopolitičkoj igri velikih sila. 

Nafta će biti još dugo u igri  Međunarodna agencija za energiju predviđa da će globalna potražnja za naftom do kraja 2030. godine dosegnuti 105,5 milijuna barela dnevno (mb/d). S druge strane, predviđa se da će svjetski kapacitet proizvodnje nafte do 2030. godine porasti za 5,1 mb/d na ukupno 114,7 mb/d, rastom kojim dominira silna dobit kod ukapljenih plinova i drugih ne-sirovih tekućih energenata, a potaknutim najviše od dva najveća svjetska dobavljača – Saudijske Arabije i SAD-a.   „Strateški okret prema povećanom kapacitetu proizvodnje ne-sirove nafte potaknut je snažnom globalnom potražnjom za petrokemijskim sirovinama i razvojem resursa plinom bogatih tekućinama“, navode iz agencije.    Očekuje se da će proizvođači koji nisu članice OPEC+, osigurati približno dvije trećine globalnog rasta, povećavajući kapacitet za 3,1 mb/d, dok će OPEC+ dodati gotovo 2 mb/d kapaciteta u razdoblju prognoze do 2030. godine.   „Sjedinjene Američke Države će nastaviti predvoditi povećanje proizvodnje izvan članica OPEC+, potaknuto snažnim rastom kod NGL-a. Saudijska Arabija predvodi povećanje kapaciteta unutar OPEC+, gotovo isključivo u NGL-u. Saudijska Arabija i Sjedinjene Američke Države će zajedno pridonijeti s 40 posto ukupnog rasta globalnog naftnog kapaciteta u prognoziranom razdoblju“, navode iz agencije.

Kako sukob u Iranu utječe na tržište plina? 

Prema Bloomberg Newsu, tržištu prijeti najveći šok otkako je ruska invazija na Ukrajinu narušila globalnu trgovinu plinom i prisilila Europu na brzu potragu za alternativnim izvorima. Terminski ugovori za plin u Europi su se gotovo udvostručili u danima nakon početka sukoba u Iranu, dostižući tako najviše razine od 2023. godine. 

Bliski istok je značajni dobavljač ukapljenog prirodnog plina (UPP) zahvaljujući Kataru koji je u prethodnoj godini bio drugi najveći proizvođač nakon SAD-a. Qatar Energy je obustavio aktivnost u najvećem svjetskog izvoznom postrojenju ukapljenog prirodnog plina (UPP) nakon što je ono bilo meta iranskog napada bespilotnim letjelicama. Tvornica Ras Laffan čini oko jednu petinu globalne opskrbe. 

Veći dio izvezenog ukapljenog prirodnog plina (UPP) s Bliskog istoka kupuju zemlje u Aziji. Ako ti kupci ne budu u mogućnosti nabaviti robu s Bliskog istoka, bilo zbog prekida u isporuci ili u proizvodnju, to povećava konkurenciju za ukapljeni prirodni plin proizveden drugdje i podiže cijene diljem svijeta. 

To bi bile loše vijesti za Europu. Iako se na kontinentu bliži kraj zime i zbog toga je sve manja potreba za gorivom za grijanje, sezona završava neuobičajeno niskim zalihama plina. Zbog toga Europa mora uvoziti velike količine ukapljenog prirodnog plina (UPP) kako bi popunila svoja skladišta, što je zadatak koji će biti skuplji ako konkurencija iz Azije bude veća. 

Proizvođači ukapljenog prirodnog plina u SAD-u mogli bi imati koristi od obustave na Bliskom istoku, ali će dobici biti vjerojatno ograničeni jer njihovi izvozni terminali već rade gotovo punim kapacitetima. Nova postrojenja ukapljenog prirodnog plina (UPP) koja trebaju započeti s radom ove godine mogu samo djelomično zamijeniti katarski plin, stoga će neki potrošači možda trebati smanjiti potrošnju ili naći zamjenu, ako je to moguće.