.webp){kind=icon}
Koliko vam je puta na poslu došlo da kolegama, a naročito šefovima i klijentima, skrešete sve po spisku, ali ste sve zadržali u sebi i bujicu uvreda sublimirali u jedno pasivno-agresivno "Poštovani..." na početku maila? Ako radite okruženi ljudima, vjerojatno svakodnevno ili barem nekoliko puta tjedno. Sve rjeđe od toga svrstava vas u kategoriju ljudi kojima vjerujemo otprilike koliko i onima koji tvrde da nikad nisu mokrili pod tušem.
Iako nas od malih nogu uče da se suzdržavamo od psovanja jer to nije lijepo, pristojno itd., slatkom zovu sočne psovke iznimno je teško odoljeti – najčešće u prometu, ali nerijetko i na radnom mjestu. Na pitanje zašto je tomu tako, odgovor daju najnovije znanstvene studije koje dezavuiraju sve puritance iz našeg djetinjstva i dokazuju kako je psovanje zapravo dobro na više razina.
Psovanje kao supermoć
Prvo i osnovno, psovka nije znak siromašnog vokabulara – baš naprotiv. Istraživanja pokazuju da su ljudi koji psuju obično kreativniji od onih koji to ne čine. Ta kreativnost možda se najbolje osjeti u Adrija regiji, gdje u kvalitetnoj psovki suživot mogu naći obiteljski, seksualni, religijski, životinjski, biljni, imaginarni i stvarni svijet. Ponekad i svi odjednom.
Suprotno još jednom uvriježenom mitu, studije pokazuju da je psovanje u načelu navika inteligentnih i iskrenih ljudi s istančanim socijalnim vještima, koje im dozvoljavaju da si daju verbalnog oduška, bez zastranjivanja u toksičnost i negativu.
Još jedan zanimljiv zaključak istraživanja je i taj da su ljudi koji psuju otporniji na bol.
Dakle, znanost je u potpunosti na strani psovanja, a nijedan znanstvenik na svijetu vjerojatno nije kompetentniji na tom području od Timothyja Jaya, profesora emeritusa na američkom Massachusetts College of Liberal Artsu. On se već 40 godina bavi proučavanjem psovki te je o toj temi objavio brojne studije i radove.
Stoga je jedino logično bilo da i za Bloomberg Businessweek Adriju prokomentira temu teških riječi na radnom mjestu i njihov utjecaj na socijalnu dinamiku u tvrtkama.
Lijek protiv stresa
Zanimalo nas je je li psovanje korisno kao sredstvo za oslobađanje od stresa na radnom mjestu, a Jay nam je odgovorio kako je sigurno bolja opcija od fizičkog nasilja i drugih oblika agresije. "Lakonski rečeno – bolje psovka nego šaka u glavu." Slažemo se s njime jer priče da riječi bole više od udaraca pričaju samo oni koji nikad nisu dobili šaku u lice.
Karikiramo malo, ali nije daleko od istine. Naravno da u stvarnom svijetu o prikladnosti psovke na radnom mjestu odlučuju brojni čimbenici.
"Psovanje je svakako korisno na nekim radnim mjestima, ali ne na svima. Recimo, normalno je da će se muška ekipa na nekom gradilištu verbalno častiti puno žešće nego što je to primjereno odgajateljicama u vrtiću ili medicinskim sestrama. Dakle, puno toga ovisi o prirodi radnog mjesta, ali i prirodi samog stresa jer je velika razlika između mentalnog i fizičkog stresa, odnosno društvenog naspram osobnog", pojašnjava Jay.
Dodaje kako je najbolja opcija za ublažavanje stresa da ga se izbaci psujući samom sebi u bradu, a ne vičući na suradnike ili klijente. Također naglašava kako bi kvalitetno rukovodstvo u svakoj kompaniji trebalo predvidjeti psovanje na poslu i općenito imati neke standarde, odnosno prakse kojima se rješavaju problemi mentalnog zdravlja radnika.
Prema našemu bogatom iskustvu, psovanje može ojačati koheziju među kolegama, naravno, pod pretpostavkom da su svi generalno u redu s tim. Potvrđuje to i Jay koji ponovno napominje kako trebamo voditi računa o finesama.
"Opet, svako radno mjesto ima svoj skup standarda ili praksi koji se razvijaju tijekom vremena. Nikog neće šokirati da psuju sportaši, fizički radnici, kolege u nekoj tvornici i slično. To je zapravo društveno općeprihvaćeno. No zajedništvo među kolegama ne gradi se samo psovkama, iako one tu imaju važnu ulogu, već se jača i korištenjem tabuiziranih riječi, pripovijedanjem viceva i priča te općenito humorom na radnom mjestu", naglašava Jay.
Okovi hijerarhije
No koliko god psovka ponekad bila oslobađajuća, čak se ni ona ne može oteti utjecaju moći i poslovne hijerarhije. Tako struktura moći u kompaniji i dalje u velikoj mjeri određuje tko na koga može psovati i kako.
"Psovanje, kao i većina stvari, lakše ide niz lanac moći, nego uz njega. Primjerice, šefovi psuju radnike, liječnici psuju medicinske sestre, kuhari psuju konobare, pukovnici psuju vojnike, a policija psuje zatvorenike. Tu se radi o čistoj moći koju višerangirani mogu očitovati psovanjem, pričanjem prljavih viceva, zadiranjem u osobni prostor ili dodirivanjem podređenih, dok obrnuto ne funkcionira", ističe Jay.
Još su jedna žrtva dvostrukih standarda i igrica moći žene. Njih se gleda kroz posebno povećalo te im se svaka riječ važe puno minucioznije od onog što izađe iz usta muškaraca. Nerijetko ih se, ako opsuju, proglašava pregrubima iagresivnima. Ili, kako to slikovito kaže Jay – "What they say can and will be held against them."
No opet ističe kako i u tom slučaju veliku ulogu igra okruženje. Tvorničke radnice mogu slobodno psovati među sobom i s kolegama, odnosno ponašati se poput muškaraca koji od pamtivijeka na takvim radnim mjestima slobodno psuju.
S druge strane, u nekim sferama društva, mi bismo rekli i većini njih, žene oštrog jezika ispaštaju. Jay kao eklatantan primjer dvostrukih standarda navodi način na koji je Hillary Clinton percipirana i tretirana kada je koristila malo "snažniji" jezik koji muški političari koriste stoljećima. Dok je njen protivnik u predsjedničkoj utrci Donald Trump bio praktički slavljen zbog seksističkih ispada, Clinton se i mnogo benigniji izričaj nije praštao. Uostalom, rezultati tih izbora jasno pokazuju što bolje prolazi u javnosti.
"Drugi primjer bila bi odvjetnica u odvjetničkom uredu u kojem dominiraju muškarci. Ona se može boriti za status u tvrtki usvajajući jezik svojih muških kolega kako bi projicirala vlastitu moć, no granica za nju bit će puno tanja nego za muškarce", elaborira Jay.
Sve što vole mladi
Uz žene, još su jedna ranjiva skupina na radnom mjestu mladi, a kako na njima svijet ostaje, za kraj smo Jaya pitali jesu li mlađi naraštaji prijemčiviji za psovke ili ih je sveprisutna politička korektnost verbalno kastrirala?
"Standardi se mijenjaju i sigurno je da su radna mjesta danas dosta manje formalna nego u prošlosti. Pogledajmo samo u kojoj se mjeri način poslovnog odijevanja promijenio u posljednjih 50-ak godina. Međutim, protuteža tome je postrožavanje standarda slobode govora. Sredinom 1980-ih je u SAD-u donesen zakon o seksualnom uznemiravanju na poslu i otad se radno okruženje konstantno mora prilagođavati sve strožem pravnom okviru", govori nam Jay, uz napomenu kako se u današnje vrijeme također mora voditi računa o pravnim posljedicama klevete, diskriminacije i govora mržnje.
Uloga političke korektnosti zapravo se izokrenula. Počela je kao alat za zaštitu diskriminiranih i socijalno osjetljivih skupina, a trenutačno se u brojnim slučajevima koristi kao medijska krinka za guranje kojekakvih upitnih agendi.
No to su, srećom, još uvijek više američki problemi nego naši. Iako i mi posljednjih godina sa sve većim žarom uvozimo njihovo političko smeće, ipak se još uvijek držimo dosta bolje i opuštenije, a iskreno se nadamo da će tako i ostati.
Zdrava doza psovke u životu i na radnom mjestu je ljekovita. Mi smo i prije bili uvjereni u to, a sad nam je to potvrdila i znanost. I, naravno, Jay. A ako se ne slažete s našim zaključkom – jebi ga!
