text size
Europa se iz regije niskog rasta pretvara u regiju strateških investicija, a kompanije koje sudjeluju u energetskoj tranziciji, obrambenoj autonomiji i tehnološkom suverenitetu postaju glavni nositelji rasta zarada.
Posljednjih petnaest godina globalnim tržištima dominirale su američke tehnološke kompanije. Investicijska teza za ulaganje u Europu temeljena na velikom investicijskom ciklusu potaknutom javnim politikama u 2026. dobiva sve više pažnje. Među argumentima su rast zarada, fiskalni poticaji u Europi i relativno niže valuacije u odnosu na američko tržište.
Europa danas ima zanimljivu kombinaciju tri stvarnosti koje se rijetko istodobno pojave, oporavak i ubrzanje korporativnih zarada, veliki višegodišnji investicijski ciklus i još uvijek niže valuacije od američkog tržišta. To je kvalitativno drugačija investicijska priča od one koju smo slušali između 2010. i 2020. Sve više investitora smatra da Europa ima bolji ciklus kapitalnih ulaganja, rastuće državne investicije i veće fiskalne poticaje,
Europa nije oklada na oporavak gospodarstva, nego oklada na stratešku autonomiju. Energetska neovisnost, modernizacija elektroenergetske mreže, tehnološki suverenitet i obrambena spremnost stvaraju višegodišnji investicijski ciklus koji bi mogao rezultirati natprosječnim rastom zarada europskih kompanija u sektorima energetike, industrije, obrane i specijalizirane tehnologije.
Za razliku od SAD-a, gdje su tržišni prinosi uglavnom ovisili o digitalnim platformama i umjetnoj inteligenciji, Europa danas ulaže u fizičku infrastrukturu, energetsku sigurnost, obranu i industrijsku autonomiju. Upravo su to sektori koji generiraju dugoročne tokove narudžbi i vidljiv rast prihoda.
Ono štoje posebno zanimljivo jest da se tri velika investicijska ciklusa međusobno nadopunjuju:
- energetska autonomija i elektrifikacija,
- tehnološka autonomija, i
- obrambena autonomija.
I sva tri zahtijevaju fizički kapital. To je važno jer je Europa dugo imala problem upravo s nedostatkom kapitalnih investicija. Sada imamo situaciju u kojoj države, EU institucije i privatni sektor istodobno ulažu.
Zarada od ulaganja u elektroenergetsku mrežu
Sama Europska komisija procjenjuje da će do 2030. biti potrebno oko 584 milijarde eura ulaganja u elektroenergetske mreže, što je jedan od najvećih infrastrukturnih programa u europskoj povijesti. A dugoročna potreba ide još dalje, procjene koje se vežu uz europski „grids package“ govore o približno 730 milijarde eura za distribucijske i 472 milijarde eura za prijenosne mreže do 2040. Od toga bi trebale profitirati kompanije poput njemačkog Siemens Energy, francuskog Schneider Electric, ali i našeg Končara, tu su još i ABB, Prysmian, Nexans, Elia Group, Terna. Izabrane kompanije ne treba gledati kao automatske kupnje, nego kroz analizu valuacije, backlog-a, ROIC-a i slobodnog novčanog toka. Ovdje je posebno zanimljivo da mnoge od tih kompanija nisu "čisti ESG trade", nego imaju vrlo konkretne i mjerljive knjige narudžbi koje rastu iz godine u godinu.
Prvi investicijski val obnovljivih izvora bio je vođen subvencijama. Drugi val, koji sada gledamo, vođen je ekonomikom. Solarna i vjetroenergija postaju najjeftiniji izvori nove proizvodnje električne energije u sve većem dijelu Europe. Kako raste elektrifikacija industrije, transporta i grijanja, raste i potražnja za električnom energijom. Kompanije u sektoru opskrbljivača energijom postali su ključni "skriveni" AI dobitnici u Europi, jer potražnja za stabilnim izvorima struje direktno podiže njihove prihode
Zbog toga je zanimljivo popratiti proizvođače struje, Iberdrola, EDP Renováveis, Enel, RWE, i Ørsted.
Ključna razlika u odnosu na prethodni ciklus jest što danas investitori ne kupuju samo proizvođače električne energije, nego i cijeli lanac vrijednosti oko mreža, pretvarača, kablova, transformatora i softvera za upravljanje mrežama.
Prilike u Europskom tehnološkom sektoru
U Europi je moguće ulagati u nekoliko kompanija s gotovo monopolističkim položajem u specifičnim nišama. Najbolji primjer je nizozemski ASML, koji praktično kontrolira najnapredniju EUV litografsku tehnologiju potrebnu za proizvodnju vrhunskih čipova. Bez ASML-a TSMC ne može proizvoditi najnaprednije čipove, kao ni Samsung, niti Intel.
ASML je u u drugom kvartalu 2026. ostvario 9,3 milijarde eura prihoda i 2,9 milijarde eura neto dobiti, uz bruto maržu od 54 posto. Kompanija navodi vrlo snažan porast narudžbi, AI kao ključni pokretač potražnje te plan povećanja low-NA EUV kapaciteta za oko 30 posto u 2027.
To je možda najjača europska, tehnološki održiva, konkurentska prednost na globalnoj razini. Uz ASML tu su i SAP, ASM International, BE Semiconductor, Infineon, STMicroelectronics. Ovo nisu kompanije koje ovise samo o europskom rastu nego o globalnim trendovima digitalizacije i umjetne inteligencije.
Ulaganje u europsku obrambenu autonomiju
Europska obrambena industrijska strategija (EDIS) predviđa da države članice do 2030. najmanje 50 posto obrambene opreme nabavljaju unutar europske obrambene industrijske baze, a do 2035. godine čak 60 posto. Ovdje ne govorimo o cikličkoj temi od dvije ili tri godine, nego o mogućem desetogodišnjem ciklusu. Europska obrambena potrošnja porasla je za više od 75 posto između 2021. i 2026., a investicije u obranu gotovo 160 posto.
Najbolje tržišne rezultate u sektoru više ne bilježe isključivo proizvođači teške mašinerije i municije, već kompanije fokusirane na "treći val" računalne sustave za ratišta, bespilotne letjelice i kibernetičku obranu.
Simon Wohlfahrt/Bloomberg
Tržište je već znatan dio pozitivne priče o obrani ugradilo u cijene dionica poput Rheinmetalla, dok su mrežna infrastruktura, elektrifikacija i pojedini tehnološki lideri još uvijek možda manje prepoznati izvori dugoročnog rasta zarada. To je područje gdje je danas, a za ostatak 2026. godine, najzanimljiviji odnos rizika i potencijalnog prinosa.
Gdje su natprosječni prinosi?
Selektivno biranje dionica (tzv. stock-picking) u sektorima obrane, tehnološke niše i energije, donosi natprosječne prinose. Europsko tržište više ne treba promatrati kao monolitni indeks pod utjecajem tromog gospodarskog rasta, već kroz prizmu velikih tematskih pomaka, odnosno, odgovora na pitanje: tko opskrbljuje Europu energijom i oružjem, te tko drži ključne globalne tehnološke monopole, jer takvi će ostvarivati rast zarada.
To znači da se europski korporativni ciklus može premjestiti iz modela: „consumer + financials“ prema: „capital expenditure + industrial technology + infrastructure + defence“.
Ako investitori počnu vjerovati da europski rast nije samo ciklički nego djelomično strukturalan, spremni su platiti viši multiple. Dio reratinga već se dogodio, STOXX 600 imao je oko 18 posto međugodišnjeg rasta EPS-a, dok su Siemens Energy, Prysmian, ASML i drugi industrijski/tehnološki igrači, među kompanijama, koje nose novu europsku priču.
Druga polovica 2026. mogla bi označiti početak novog europskog investicijskog ciklusa u kojem energetska sigurnost, elektrifikacija, modernizacija mreže, obrambena autonomija i strateška tehnološka neovisnost postaju istodobni izvori rasta kapitalnih ulaganja, prihoda i zarada europskih kompanija
