Geopolitička destabilizacija Bliskog istoka, a naročito djelimično ili dugotrajno zatvaranje Hormuškog moreuza, u kratkom roku je snažno povećala cijene nafte i poremetila lance snabdijevanja. Istovremeno je aktiviran mehanizam prilagođavanja potražnje koji danas djeluje brže i neujednačenije nego u prethodnim naftnim krizama.
Na tržištima nafte pojavljuju se prvi znaci "uništavanja" potražnje, uslijed rasta cijena i pojave nestašice naftnih derivata.
Rizik od višegodišnjeg smanjenja potražnje za naftom i derivatima s Bliskog istoka postaje sve izraženiji, predvođen Azijom, uz sve veće prelijevanje efekata i na ostale dijelove svijeta. Nastavak ograničenja prolaza kroz Hormuz mogao bi pogurati cijenu nafte ka 160-180 dolara po barelu, ubrzavajući rast troškova goriva i daljnju eroziju globalne potražnje, pri čemu se očekuje i pritisak na američke potrošače uslijed očekivanog rasta cijena na benzinskim pumpama.
Znakovi prilagođavanja odražavaju tržište koje već reagira na poremećaj, odnosno na cijene nafte i potrebne količine. Nafta više nema utjecaj jednak onome iz 2022. godine, kada je nastupila energetska kriza zbog uvođenja sankcija Rusiji, a još manje u poređenju s velikim naftnim krizama iz prošlog vijeka. Razlog tome je energetska tranzicija ka drugim energentima, posebno obnovljivim izvorima energije.
Međutim, dostupni podaci International Energy Agencyja (IEA) i U.S. Energy Information Administrationa ukazuju na to da je riječ, prije svega, o prilagođavanju koje je nastalo kao reakcija na cjenovni skok, te se primjenjuje sektorski i za sada još uvijek možemo reći privremeno, a ne trajno. Dakle, ne govorimo o strukturnom kolapsu globalne potražnje za naftom.
Globalna potrošnja u 2026. godini ostaje blizu 104 miliona barela dnevno, uz blagi pad na godišnjem nivou, dok potražnja za transportnim gorivima pokazuje veću otpornost u odnosu na petrohemijske sirovine, koje su se potvrdile kao "najelastičniji" segment potražnje.
Energetska tranzicija i rast elektrifikacije mobilnosti čini projekt koji traje decenijama, ali već i u kratkom roku uočavaju se prilagođavanja koja u ovoj fazi teško nadoknađuju zaustavljenih 20 miliona barela dnevno koji su inače dolazili iz Arapskog zaljeva. Ipak, ona sve više potiskuju budućnost "crnog zlata". SAD je i dalje djelimično izuzeta iz prilagođavanja na strani potražnje za naftom jer mogu zadovoljiti svoje potrebe iz sopstvene proizvodnje, iako bi duže zadržavanje visokih cijena moglo donijeti promjene i na tom tržištu.
Električna vozila su sve zastupljenija, što utječe na buduću potražnju za transportnim gorivima, čak i u Kini, gdje je već svako deseto vozilo na električni pogon. Ipak, u kratkom roku još uvijek ne mogu kompenzirati gubitke fizičkog snabdijevanja iz Arapskog zaljeva.
Pojavljuje se rana faza prilagođavanja, predvođena Azijom, koja će se vjerovatno vremenom proširiti i na SAD, dodatno učvršćujući "eroziju" potražnje kao ključni mehanizam ponovnog uspostavljanja ravnoteže. Osjetljivost evropskih tržišta goriva na cijene već se ogleda u padu potražnje za lož-uljem. Globalno, aviokompanije smanjuju kapacitete uslijed rasta cijena avionskog goriva, otkazuju letove i povlače starije avione iz saobraćaja.
Posljednjih godina potražnja za naftom rasla je u petrohemijskoj industriji, ali prema podacima IEA, laka frakcija nafte (nafta - naphtha), LPG i etan (ključne sirovine za hemijsku industriju i proizvodnju plastike) bilježe najizraženiji pad potražnje među naftnim derivatima kao posljedicu rata na Bliskom istoku. Globalna potražnja za tim derivatima u drugom tromjesečju 2026. procjenjuje se na oko 1,5 miliona barela dnevno manje nego u izvještaju iz februara.
Na prvi pogled to ne djeluje dramatično, s obzirom na to da je dnevna potrošnja nafte uoči rata između Irana i SAD-a iznosila oko 105 miliona barela, ali ova brza reakcija nije zanemarljiva. Posebno kada se uzme u obzir da se petrohemijski sektor sastoji od relativno malog broja velikih i izrazito cjenovno osjetljivih aktera, snažno izloženih globalnoj trgovini.
Najveći pad potražnje zabilježen je na Bliskom istoku i u Aziji, ali će se indirektni efekti preliti na proizvođače u svim regijama.
Gubitak ključnih uvoznih sirovina podstakao je snažan rast troškova i smanjenje proizvodnje u petrohemijskom sektoru, između 10 i 30 posto kapaciteta, u postrojenjima širom Azije. Smanjenja su zabilježena u svim glavnim proizvodnim centrima, uključujući Kinu i Japan, a već su bila vidljiva i u podacima za mart u Indiji. Potražnja za naphthom pala je za 14 posto, dok je potrošnja LPG-a i etana, koji se pretežno koriste na domaćim tržištima s ograničenim mogućnostima supstitucije, smanjena za 12,5 posto.
Kombinacija niže azijske proizvodnje i smanjenog izvoza s Bliskog istoka već dovodi do oskudnih zaliha polimera na pojedinim tržištima, što prijeti poteškoćama za proizvodni, tekstilni, građevinski i ambalažni sektor. Proizvođači u SAD-u, gdje postoji višak sirovina, mogli bi oportunistički podignuti cijene, stepen iskorištenosti kapaciteta i izvoz. SAD, zahvaljujući sopstvenoj proizvodnji i dostupnosti NGL-a (tečnih ugljovodonika), djeluje kao parcijalni stabilizator sistema, ali nije imun na dugotrajan cjenovni šok. Slično tome, evropski petrohemijski proizvođači mogli bi biti konkurentniji sve dok dostupnost sirovina ostaje dovoljna.
Od alternativa, na primjer, u Kini hemijski procesi koji koriste ugalj kao sirovinu bilježe značajno poboljšanje marži od februara. Smatra se da postrojenja koja pretvaraju ugalj u polietilen i polipropilen (putem metanola) rade s povećanim kapacitetima još od prošlogodišnjih carinskih poremećaja. Ipak, mogućnosti daljnjeg povećanja proizvodnje tih plastika, kao i polivinil-hlorida (PVC) i poliesterskog prekursora etilen-glikola, mogle bi biti ograničene.
Postojeće alternative, poput plastike biološkog porijekla, reciklaže plastike i cirkularne ekonomije, još uvijek nisu dovoljno razvijene, ali predstavljaju pravac koji će u budućnosti imati sve veći značaj. Bioplastika je i dalje oko jedan i po do dva puta skuplja od konvencionalne plastike. Prema izvještaju OECD, reciklira se svega devet posto plastike. Također, tek predstoji period u kojem će politike u oblasti đubriva početi sistemski planirati prelazak s đubriva na bazi fosilnih goriva na organska, uz odgovarajuću budžetsku podršku.
Ipak, uz mogućnost rasta kamatnih stopa uslijed ubrzanja inflacije, ostaje i rizik značajnijeg slabljenja potražnje za naftom i naftnim derivatima zbog kontrakcije ukupne privrede, odnosno potencijalnih recesionih efekata. Očekivanja na Bloomberg platformi za Evropsku centralnu banku u ovoj godini ostavljaju prostor za dva povećanja kamata, dok se za Fed predviđa jedno smanjenje od oko 0,7 procentnih poena. Međutim, zbog rasta inflacije, očekivanja za Fed će vjerovatno biti revidirana.
Aktuelna geopolitička nestabilnost ne signalizira kraj globalne potražnje za naftom, već ubrzava prelazak u novu fazu tržišnih ciklusa, obilježenu sporijim rastom, većom volatilnošću i snažnijom ulogom prilagođavanja potražnje. Nafta postepeno gubi status dominantne "growth" robe (roba za kojom potražnja snažno raste zajedno s ekonomskim rastom), ali ostaje ključni input globalne privrede, pri čemu će brzina i smjer budućih promjena prije svega zavisiti od trajanja geopolitičkih poremećaja i tempa energetske tranzicije.
