Poslije 40. godine: Gdje ulagati, a šta izbjegavati

Ideja da ulaganje najviše ima smisla ako se započne rano, u mladosti, često se pominje u finansijskom narativu o "isplativom investiranju". Mlađi ulagači imaju vrijeme, efekt složene kamate i veću toleranciju na rizik, zbog čega u teoriji i praksi zaista imaju prednost u odnosu na kolege u poznijim godinama. Međutim, u realnosti nije uvijek moguće slijediti idealne modele, pa je odnos između godina, prinosa i isplativosti složeniji nego što se isprva čini.

Vrijeme kao najvažniji faktor ulaganja 

Vrijeme je ključni saveznik investitora jer omogućava složenu kamatu - mehanizam u kojem prinosi stvaraju nove prinose. Zbog toga se razlika između ulaganja započetog u dvadesetim i onog koje počinje dvije decenije kasnije ne mjeri samo izgubljenim godinama, već i izgubljenim ciklusima rasta.

Na primjer, investitor koji uloži 10.000 eura sa 25 godina i ostavi taj novac da se uvećava po prosječnoj stopi od pet posto godišnje, bez dodatnih uplata, imat će gotovo 26.500 eura poslije dvije decenije. Ako isti iznos uloži sa 45 godina, krajnji rezultat zavisi od toga ima li vremena preživjeti makar jedan puni tržišni ciklus rasta, jer propuštene godine ne znače samo manji prinos, već i gubitak prilike da se dobit reinvestira.

Stefan Majkić, broker u Prudence Capitalu, za Bloomberg Adriju kaže da su godine investitora jedan od najvažnijih faktora u određivanju adekvatne investicijske strategije i prihvatljive tolerancije na rizik.

"U praksi, mlađi investitori mogu preuzeti veći udio rizičnih klasa imovine, prije svega akcija, upravo zato što imaju dovoljno vremena da 'ispeglaju' negativne tržišne cikluse i iskoriste dugoročni rast tržišta. Uobičajeni princip raspodjele zasniva se na formuli 100 minus broj godina života, čime se okvirno dobija preporučeni procenat akcija u portfelju. U upitnicima za procjenu rizika kod klijenata starosna dob tipično nosi značajan ponder (često oko 30 posto), jer direktno utječe na definiranje investicijskog horizonta, ali i sposobnosti investitora da podnese volatilnost."

 

 

Kada je riječ o tržišnim previranjima koja su realna i česta pojava, pitamo Majkića kako investitori treba da razumiju i prihvate mogućnost velikih padova od 50 posto ili više.

"Takvi padovi u rizičnijim portfeljima, iako bolni, nisu neuobičajeni. Čak su se i najveće svjetske kompanije, poput Microsofta, Googlea i Mete, tokom određenih perioda tržišnih padova (engl. bear market) korigirale i po 50 posto. Važno je naglasiti da pad 'na papiru' ne znači realizirani gubitak, već trenutnu tržišnu vrijednost. Dugoročni investitori računaju na oporavak, koji je u dobro diverzificiranim portfeljima kroz historiju bio norma, a ne izuzetak. Svakako, treba biti svjestan da postoje i situacije u kojima se investicija nikada ne oporavi, prije svega kod kompanija s narušenim fundamentima."

 

 

Kraći horizont, drugačija strategija

Da bi se dublje i konkretnije razumjelo šta godine investitora znače u praksi, apstraktne savjete treba prevesti u brojke i napraviti komparaciju. Zamislimo, stoga, dva investitora: prvi počinje ulagati sa 30 godina, drugi sa 45. Obojica ulažu isti iznos - 200 eura mjesečno - i to u kombinaciju akcija, obveznica i zlata. Razlika je u investicijskom horizontu (engl. investment horizon), budući da prvi ulaže 35, a drugi "tek" 20 godina.

Ako se u obzir uzmu konzervativne (oprezne i realistične) dugoročne pretpostavke da globalne akcije donose prosječan realni prinos od oko šest posto godišnje, obveznice oko dva posto, a zlato oko tri posto, i ako se portfelj formira tako da mlađi investitor ima veći udio akcija, dok njegov stariji kolega naglasak stavlja na stabilnost - razlika u ishodu postaje vidljiva. 

Majkić napominje da ta razlika uglavnom proizlazi iz vremena. "Kompaunding efekt (kamatna na kamatu) ima eksponencijalni karakter i što investitor ranije počne - to je veći ukupan akumulirani kapital."

Na pitanje koliko je realno očekivati stabilne prinose od pet do osam posto kod konzervativnijih portfelja danas, Majkić kaže da za istinski konzervativan portfelj, godišnji prinos od pet posto predstavlja odličan rezultat u savremenim uslovima. Prinosi iznad osam posto već zahtijevaju veći udio rizičnih akcija, uključujući kompanije s izraženijom volatilnošću i tržišta u razvoju. Osim toga, prinosi od 20 do 30 posto su teorijski mogući, ali vrlo zahtjevni za ponavljanje i javljaju se uglavnom u periodu dugotrajnog rasta tržišta (engl. bull market).

"Na primjer, ETF SPY (S&P 500) ostvario je prinos od preko 30 posto u 2019. godini, dok su pojedini rizičniji sektori i tematski ETF‑ovi bilježili i znatno više. Ipak, takvi rezultati ne predstavljaju normu, već izuzetak."

Bloomberg

 

Šta kaže računica

Investitor koji počinje sa 30 godina i ulaže 200 eura mjesečno tokom 35 godina ukupno će uložiti oko 84.000 eura. Uz prosječan godišnji prinos portfelja od oko pet posto, vrijednost tog kapitala na kraju perioda kretala bi se u rasponu od približno 220.000 do 240.000 eura, u zavisnosti od tržišnih ciklusa. Veći dio tog iznosa ne potiče iz uplaćenog novca, već iz vremena - iz decenija ulaganja u kojima prinosi proizvode nove prinose.

Investitor koji počinje sa 45 godina, pod istim uslovima mjesečnog ulaganja, za 20 godina uložit će oko 48.000 eura. Ako zbog kraćeg investicijskog horizonta i niže tolerancije na rizik njegov portfelj ostvaruje prosječan godišnji prinos od oko četiri posto, konačna vrijednost bi se kretala između 70.000 i 80.000 eura. Ova projekcija podrazumijeva stabilne dugoročne prinose i ne predstavlja garanciju ishoda (računamo da će, uprkos kriznim periodima, akcije, obveznice i zlato u prosjeku ostvarivati prinose slične onima koje su imale u prošlosti, ali taj ishod svakako nije siguran, jer tržišta ne rastu pravolinijski).

 

 

Berza nagrađuje vrijeme

"Najveća prednost ulaganja u dvadesetim godinama je mogućnost formiranja agresivnijeg portfelja s višim udjelom akcija, što statistički vodi ka većim dugoročnim prinosima. Berza 'nagrađuje vrijeme',  što je investitor duže prisutan na tržištu, veća je vjerovatnoća da će ostvariti natprosječan rezultat", kaže Majkić, dodajući da je druga ključna prednost kompaunding efekt.

Na primjer, ulaganje od 1.000 eura uz prosječan prinos od sedam posto godišnje tokom 30 godina - znatno će nadmašiti rezultate kasnijeg ulaska s kraćim periodom ulaganja.

Ipak, rano investiranje ima i manu, a ona se, prema Majkićevim riječima, uglavnom odnosi na ograničen pristup kapitalu i često nedovoljan nivo finansijskog znanja, što može otežati adekvatnu diverzifikaciju.

Zašto vrijeme smanjuje rizik

"Najduži ekonomski ciklusi traju od 10 do 12 godina, što znači da investitor s horizontom dugim tri decenije prolazi kroz više kompletnih ciklusa i ima dovoljno vremena da apsorbira čak i najdublje krize. Tokom tako dugog perioda volatilnost se statistički smanjuje, a dugoročni trend rasta tržišta dolazi do izražaja", objašnjava Stefan Majkić.

 

 

 

Najskuplja greška je neodlučnost

Razlika u apsolutnom iznosu je značajna, ali je ključno pitanje kakvu ulogu taj kapital ima. Za mlađeg investitora cilj su rast i akumulacija, dok za starijeg investitora cilj podrazumijeva očuvanje vrijednosti, dopunu budućoj penziji ili stvaranje finansijskog jastuka, odnosno rezerve. Isplativost se, u tom slučaju, ne mjeri time je li dostignut isti iznos, već je li kapital ispunio funkciju zbog koje je uložen.

Struktura ulaganja dodatno utječe na rezultat. Akcije nude najviši dugoročni prinos, ali i najveće oscilacije. Obveznice obezbjeđuju stabilniji, ali niži povrat, dok zlato ne generira prihod, već služi kao zaštita u periodima povišene neizvjesnosti kojoj svjedočimo upravo sada. Takve okolnosti podižu cijenu plemenitog metala do rekorda.

 

 

Za investitora koji počinje kasnije, kombinacija ovih klasa imovine ima više smisla nego oslanjanje na jednu. Cilj nije nadmašiti tržište, već smanjiti rizik da loš tajming ili dugotrajan pad tržišta ponište godine štednje.

Upravo tu se razbija najčešća zabluda o "zakasnjelom ulaganju".

Godine života jesu važne jer određuju koliko prostora postoji za greške, ali same po sebi ne odlučuju o isplativosti ulaganja. One prije svega definiraju vremenski okvir u kojem kapital može da se uvećava, rizik koji investitor može podnijeti i ciljeve koje želi ostvariti. Kada se ti faktori pretoče u brojke, postaje jasno da razlika između ranog i kasnog početka ne otvara pitanje isplati li se ulaganje, već kako se mijenja njegov ishod.

S druge strane, Majkić ukazuje na to da praksa pokazuje kako je sklonost ka riziku prije svega psihološka kategorija, a ne isključivo generacijska, dodajući da obje "krajnosti" imaju svoje posljedice: preveliki oprez najčešće je "skuplji" jer znači propuštene prinose koji se dugoročno akumuliraju, a osim toga, preveliki rizik može biti problematičan u kratkom roku, ali uz dugi horizont često se "ispegla".

"Važno je naglasiti i rastuće prisustvo retail investitora na tržištu, što utječe na dinamiku trgovanja i reakcije na ekonomske vijesti. Učešće retaila u ukupnom prometu stalno raste i danas predstavlja značajan faktor tržišne volatilnosti", napominje sagovornik Bloomberg Adrije.

Suštinski, najveći finansijski gubitak ne nastaje zbog toga što neko nije ulagao u dvadesetim, već zato što u četrdesetim i pedesetim odgađa odluku iz uvjerenja da je "kasno". Finansijska računica jeste nemilosrdna prema propuštenom vremenu, ali je još nemilosrdnija prema neodlučnosti.

"U procjeni rizika starosna dob je važan faktor, jednako kao i ciljevi poput ostavljanja naslijeđa ili očuvanja kapitala. Strategija se uvijek može optimizirati u skladu sa životnom fazom i finansijskim mogućnostima", zaključuje broker Prudence Capitala.

 

Navedene brojke kod računice kapitala služe kao ilustracija odnosa vremena i strategije ulaganja pod razumnim pretpostavkama, a ne kao prognoza konkretnog ishoda.