Opet je došlo to doba godine. Dani postaju kraći, lišće opada s drveća, a mene obuzima nostalgija baš u trenutku kada u pristiglu poštu stigne najnovija studija o dugoročnim prinosima imovine iz istraživačkog instituta Deutsche Banke. Ah, čari jeseni.
Izvještaj Deutsche Banke, koji analizira "realne" (dakle, nakon inflacije) prinose različitih klasa imovine tokom 200 godina i u 56 svjetskih tržišta, uvijek je pun korisnih podataka, a i ovo izdanje nije izuzetak. Zato sam odlučio da izdvojim četiri zanimljive pouke koje su mi posebno privukle pažnju, a koje su prikupili istraživači Jim Reid, Henry Allen i Gatina Pozdnyakova.
Gotovina je za hitne slučajeve: volimo gotovinu. Uvijek bi trebalo da imate nešto sa strane. Potrebna vam je za hitni fond (otprilike od tri do šest mjesečnih plata), a korisno je imati i dio u portfelju kako biste mogli brzo da reagujete na nove investicione prilike. Ali, ako će budućnost iole ličiti na prošlost, ne možete računati na gotovinu ispod dušeka kao sredstvo za penziju.
Tokom 200 godina, gotovina je bila imovina s najslabijim učinkom, gubeći oko dva procenta vrijednosti godišnje (u realnim terminima, nakon inflacije). "Kratkoročne obveznice", najbliži ekvivalent gotovini koja nosi kamatu, donijele su 1,9 odsto godišnjeg prinosa, što je bolje od inflacije, ali i dalje znatno lošije od akcija (4,9 odsto), pa čak i državnih obveznica (2,6 odsto).
To ne znači da će gotovina svake godine biti lošija od akcija. Tokom 25-godišnjih perioda, istraživači su otkrili da su akcije imale slabiji prinos od gotovine u 7,5 odsto slučajeva. Međutim, većina tih perioda dogodila se u Evropi ili Japanu tokom svjetskih ratova. Suprotno tome, SAD u posljednjih 150 godina nikada nije imao 25-godišnji period u kojem akcije nisu nadmašile gotovinu.
Na petogodišnjem nivou, šanse da akcije podbace rastu na jedan prema četiri. Ali ukupna lekcija je jasna: ako možete da priuštite dugoročno ulaganje, ne držite novac neaktivnim - investirajte ga.
Akcije se ne boje umjerene inflacije: ako pretpostavimo da živimo u periodu više inflacije, kako se od nje najbolje zaštititi? Analiza Deutsche Banke pokazuje da akcije prilično dobro funkcionišu kao zaštita od inflacije, što je i logično, jer predstavljaju vlasnički udio u realnom poslovanju.
Ono što iznenađuje jeste da čak i pri veoma visokoj inflaciji (do oko devet odsto), akcije i dalje ostvaruju solidne dugoročne prinose. Tek iznad tog nivoa performanse naglo padaju. Dakle, osim u ekstremnim inflatornim okolnostima, akcije su istorijski gledano pouzdana opklada.
Državne obveznice još uvijek nisu jeftine: zabrinutost oko stanja državnih budžeta već neko vrijeme potresa tržišta, do te mjere da je taj strah možda već i preuveličan. Ipak, ako se oslonimo na istoriju, čini se da još nismo blizu "jeftinog" teritorijuma.
Dosadašnji rezultati pokazuju da se stvarno pozitivni realni prinosi na državne obveznice obično ostvaruju tek kada su nominalne kamatne stope (kamatne stope centralnih banaka) iznad četiri odsto i u porastu. Trenutno je Evropska centralna banka na oko dva odsto, dok su Federalne rezerve i Banka Engleske na oko četiri odsto, ali u silaznom trendu.
To ima smisla. Znamo da akcije donose bolje dugoročne prinose ako ih kupujemo kada su jeftine. Kako navodi tim Deutsche Banke, portfelj akcija s niskim odnosom cijene i zarade (P/E) ostvario bi 20,2 odsto godišnjeg prinosa tokom posljednjih 70 godina, dok bi portfelj s visokim P/E odnosom donio samo 11,4 odsto.
Slično važi i za obveznice: ulaganje kada su prinosi i kamatne stope visoki znači da kupujete obveznice po nižim cijenama, što u pravilu rezultira boljim dugoročnim prinosima nego kupovina u periodu niskih prinosa i skupih obveznica.
Šta slijedi za zlato? Šta je sa žutim metalom, donedavno najtraženijom imovinom godine? Tokom protekla dva vijeka, zlato je ostvarivalo realan godišnji prinos od svega 0,4 odsto, čime je nadmašilo gotovinu ispod dušeka, ali je zaostalo za svim drugim vrstama ulaganja. I to je zapravo očekivano, zlato se ne mijenja i ne stvara dodatnu vrijednost, pa je očuvanje kupovne moći njegova glavna svrha.
Ipak, tokom većeg dijela tog perioda cijena zlata bila je fiksna. Ako gledamo od 1971. godine (kada je svijet napustio zlatni standard), realan godišnji prinos zlata iznosio je 4,75 odsto. A od 1999. godine nadmašilo je sve druge klase imovine, s realnim prinosima od 7,4 odsto godišnje, u poređenju sa 5,8 odsto za američke akcije.
Kao i kod svega drugog, nakon što je dugo ostvarivalo prinose na gornjoj granici istorijskog prosjeka, teško je povjerovati da će zlato u narednih 25 godina zadržati taj tempo. Međutim, tačno odrediti kada će doći do preokreta, sasvim je druga priča.
Umjesto nagađanja, bolje je ovo imati na umu prilikom planiranja strukture portfelja. Vrijeme za povećanje udjela u određenoj klasi imovine je kada je ona jeftina, a vrijeme za smanjenje (ili barem uzdržavanje od daljnjeg povećanja) kada je skupa.
.webp){kind=icon}
