Nvidia i Microsoft žele da promijene način na koji ljudi koriste računar. Umjesto pokretanja aplikacija i čekanja na rezultate, korisnik bi trebalo da zada cilj, dok AI agent izvršava dio koraka potrebnih da se do njega dođe. Na sajmu Computex krajem maja predstavili su RTX Spark, superčip dizajniran za Windows laptopove i ta ideja stiže na tržište ove jeseni.
Kompanija čiji čipovi danas pokreću najveće AI data centre na svijetu sada pokušava da dio te AI infrastrukture preseli na poslovni laptop. Jensen Huang, osnivač Nvidije, formulisao je ovako: "Četrdeset godina ste pokretali aplikacije. Sa RTX Sparkom, vi pitate, a računar obavlja posao."
Nvidia i Microsoft pokušavaju da naprave sistem u kojem agent može da pristupa fajlovima, koristi druge programe i izvršava više povezanih koraka bez stalnog unosa korisnika.
Četrdeset godina je računar bio alat kojim upravlja čovjek. Agentski sistemi uvode drugačiji model. Zaposleni definiše cilj, a softver samostalno prolazi kroz korake potrebne da do njega dođe. Zaposleni ostaje odgovoran za cilj i konačnu odluku, dok softver preuzima dio administrativnih i analitičkih koraka. Vrijednost poslovnog računara će početi da se mjeri brojem zadataka koje može samostalno da izvrši, umjesto gledanjem koja je brzina procesora i grafičkog čipa.
Takav kompjuter proizvođačima računara u regionu otvara novu tržišnu kategoriju, kompanijama otvara teže pitanje: koliko pristupa internim podacima i poslovnim sistemima sme da dobije softver koji samostalno izvršava zadatke?
Zašto je laptop drugačije rješenje od klauda
Većina današnjih AI alata funkcioniše isto: korisnik šalje upit, podaci putuju do data centra OpenAI-ja, Anthropica ili Googlea i odgovor se vraća. To je brzo, ali nosi tri problema koja su u korporativnom okruženju često nerešiva.
Osjetljivi podaci napuštaju mrežu, svaki upit košta, a povezivanje agenta sa internim bazama podataka, elektronskom poštom i poslovnim aplikacijama zahtijeva podešavanje pristupa, bezbjednosne provjere i testiranje.
Lokalno izvršavanje koje RTX Spark omogućava, smanjuje prva dva problema, ali ne uklanja treći. Agent i dalje mora da bude povezan sa dokumentima, bazama podataka, elektronskom poštom i poslovnim aplikacijama da bi mogao da uradi koristan posao.
RTX Spark omogućava da se dio obrade izvršava direktno na poslovnom uređaju. Čip nosi Blackwell GPU arhitekturu sa do 128 gigabajta dijeljene memorije, dovoljno za pokretanje naprednih jezičkih modela direktno na uređaju. Nvidijin softverski okvir OpenShell korisniku daje kontrolu nad tim šta agent sme da radi, kojim podacima može da pristupi i koji upiti ostaju lokalni, a koji smijeju da odu u klaud.
Za pravnika koji ne smije da šalje ugovore na spoljne servere, ili finansijskog direktora čiji interni izvještaji ne smijeju da napuste mrežu, to je znatno drugačiji pristup od dominantnog modela u kojem se obrada izvršava u klaudu.
Ipak, lokalna obrada sama po sebi ne garantuje bezbjednost. Agent koji ima preširoke dozvole može da izmijeni dokument, pošalje podatke pogrešnom primaocu ili pokrene radnju koju zaposleni nije namjeravao da odobri.
Laptopovi sa RTX Spark čipom stižu ove jeseni i kod ostalih proizvođača kao što su Dell, Asus, HP, Lenovo i MSI. Cene još nisu zvanično potvrđene, ali prema procijeni Morgan Stanleyja kreću se u rangu MacBook Proa, između 1.800 i 2.900 dolara.
AI agenti postaju dostupniji kompanijama u regionu
Argument koji se u regionu najčešće čuje kada se razgovara o AI transformaciji glasi: nismo spremni, infrastruktura je skupa, podaci ne smijeju da idu van granica. RTX Spark ne uklanja sve te prepreke, ali uklanja najkonkretnije.
Uzmimo distributera sa 150 zaposlenih u Srbiji. Za 150 zaposlenih nova flota bi koštala 375.000 dolara, odnosno oko 52 dolara mjesečno po zaposlenom ako se trošak rasporedi na četiri godine. Investicija ima smisla samo ako su sadašnje klaud pretplate i očekivane uštede po zaposlenom veće od tog iznosa, uz dodatne troškove povezivanja i održavanja.
Komercijalista bi mogao da dobije agenta koji pretražuje interne ugovore, priprema nacrte ponuda i sastavlja izvještaje, bez ijednog fajla koji napušta kompanijsku mrežu. Takav projekat i dalje zahtijeva povezivanje sa internim sistemima i definisanje bezbjednosnih pravila. Novi uređaji, međutim, omogućavaju da kompanija prvo testira ograničen slučaj korišćenja bez kupovine sopstvenog servera ili slanja svih podataka u klaud.
U teoriji, isto važi za svaku firmu srednje veličine čiji su podaci bili previše osjetljivi za klaud, a projekti previše mali za sopstvenu infrastrukturu. Jeftiniji pristup lokalnoj AI infrastrukturi prebacuje veći dio odgovornosti na samu kompaniju: izbor procesa, uređenje pristupa podacima i kontrolu odluka koje agent može da donosi.
Kao članice Evropske unije, Hrvatska i Slovenija već ulaze u ranu fazu primjene AI akta, prvog sveobuhvatnog regulatornog okvira za vještačku inteligenciju. Srbija, Bosna i Hercegovina i Sjeverna Makedonija taj okvir nemaju, što znači da kompanije iz tih zemalja same moraju definisati interne politike za korišćenje AI agenata na poslovnim uređajima. Za kompaniju iz ovih zemalja koja posluje sa klijentima ili partnerima iz Evropske unije, odsustvo domaćeg zakona ipak ne znači da evropska pravila može da zanemari.
Kompanije moraju da odrede granice agentu
Prema istraživanju kompanije WRITER na uzorku sprovedenom među 1.200 direktora i 1.200 zaposlenih, pokazuje da je 97 odsto rukovodilaca uvelo AI agente tokom prethodne godine. Ipak, samo 29 odsto kompanija bilježi značajan povrat od ulaganja u generativnu vještačku inteligenciju. Istovremeno, 75 odsto direktora priznaje da njihova AI strategija više služi za pokazivanje nego kao stvarno uputstvo zaposlenima.
Upravljanje poslovnim računarima širi se sa izbora softverskih licenci na određivanje granica autonomije AI agenata. Prednost će imati kompanije koje jasno odrede koje zadatke agent izvršava samostalno, kada traži odobrenje zaposlenog i ko odgovara kada pogriješi.