text size
Način na koji kupujemo mogao bi se značajno promijeniti do kraja ove decenije. Prema predviđanjima futurista okupljenih u novom Mastercardovom izvještaju Kratka historija budućnosti kupovine i plaćanja (A Short History of the Future of Shopping and Payments), do 2030. godine jedan od deset online kupaca mogao bi redovno koristiti AI agente koji će kupovati u njihovo ime.
AI agenti mogli bi birati proizvode i usluge, pregovarati o cijenama, upravljati pretplatama i izvršavati plaćanja, dok bi pametni satovi i prstenje mogli donositi nove informacije o proizvodima čak i nakon kupovine. Šta takva budućnost znači za potrošače, trgovce i povjerenje koje ćemo morati imati u tehnologiju? Više detalja o tome donosi razgovor s futuristom Magnusom Lindkvistom, jednim od četvero stručnjaka čije perspektive donosi Mastercardov izvještaj.
Budućnost nije uvijek nepredvidiva
Lindkvist budućnost ne posmatra kao nešto što je nemoguće predvidjeti. Kada razmišlja o onome što nas čeka, prati tri različite putanje kroz vrijeme. Prvu čine spore i postojane sile poput demografije, privrednog razvoja i klimatskih pokazatelja. Naziva ih „trendovima slonovima“. Možemo ih pratiti i predviđati, kaže, iako često ne reagujemo sve dok nam „slon praktički ne sjedne na glavu“.
Drugu putanju čine modni ciklusi. Poslovne ideje ulaze i izlaze iz mode. Prije deset godina svi su željeli kopirati Silicijsku dolinu, dok su danas među najpopularnijim temama vještačka inteligencija i geopolitika.
Treću putanju čine trenuci suočavanja sa stvarnošću – događaji koji nakratko uzdrmaju naše pretpostavke o tome šta je moguće. Gledati humanoidnog robota kako obavlja zadatke koji su se samo nekoliko godina ranije činili nemogućima jedan je takav trenutak. Isto vrijedi i za AI koji bez kamere ili filmske ekipe stvara uvjerljive pokretne slike.
„Sva tri nivoa oblikuju naše razumijevanje budućnosti. Moda i takvi trenuci stvarnosti stvaraju više buke. Trendovi slonovi proizvode dublju tutnjavu. Pravi test dolazi poslije. Hype je dovoljno uzbudljiv da ga demonstrirate. Stvarnost je dovoljno dosadna da postane važna,“ kaže.
AI će postati nevidljiv
Dugoročni utjecaj vještačke inteligencije, smatra, neće se očitovati u tome da je primjećujemo posvuda, nego upravo suprotno – prestat ćemo je primjećivati. Isto se dogodilo s električnom energijom. Ono što je nekada bilo spektakl, postalo je infrastruktura. Vjerovatno će se isto dogoditi i s vještačkom inteligencijom.
Dio trgovine već je svojevrsna pozadinska buka: stvari koje kupujemo, pretplate koje obnavljamo i računi koje plaćamo gotovo bez razmišljanja. Agentska vještačka inteligencija omogućit će da se još veći dio tih aktivnosti odvija u pozadini.
AI agent mogao bi pratiti potrošnju, upoređivati alternative, uočavati nepotrebne troškove i djelovati unutar ovlasti koje smo mu dali. No, za Lindkvista je zanimljiviji dio trgovine onaj koji nije samo rutina: „Ljudi su stalno u procesu postajanja nekim drugim, novim. Kupujemo knjige kako bismo počeli drukčije razmišljati, a putujemo kako bismo doživjeli nešto drukčije od još jednog običnog utorka poslijepodne“.
Smatra da će AI kratkoročno postati svojevrsni algoritam za preporuke na steroidima. Dugoročno bi mogao postati vodič, dizajner i reditelj koji nam pomaže stvarati iskustva koja nam danas još uvijek zvuče pomalo nevjerovatno.
Ljudi će to prihvatiti samo ako mogu prepustiti određene zadatke, a da pritom nemaju osjećaj da su izgubili kontrolu. Oni koji uspiju učiniti delegiranje jednostavnim, a istovremeno zadržati potrošača „čvrsto za upravljačem“, imat će važnu ulogu u tom procesu.
Magnus Lindkvist. Foto: Promo/Mastercard
Agent nije samo bolji chatbot
Jedna od najvećih zabluda o agentskoj trgovini, smatra Lindkvist, jeste upravo to da je agent samo napredniji chatbot. Internet je, podsjeća, svoj puni potencijal počeo pokazivati tek kada se pojavio pametni telefon. Prije toga bio je mjesto na koje smo odlazili, dok ga je pametni telefon pretvorio u nešto što nas prati gdje god krenemo.
AI možda još nema svoj ključni, izvorno njemu namijenjen uređaj. Zbog toga današnji AI agenti ponekad djeluju tek kao nešto elokventniji chatbotovi. Ali razlika je suštinska. Agent bi mogao razumjeti naše ciljeve, preferencije i okolnosti te nam u stvarnom vremenu pomagati u donošenju odluka. Međutim, savjet sam po sebi nije agentska trgovina. Agent mora imati jasno definirane ovlasti: šta smije kupiti, koliko smije potrošiti i kada mora zatražiti dopuštenje.
U suprotnom, kaže, dobijamo „digitalnog tinejdžera s kreditnom karticom“. Uređaj budućnosti mogao bi biti mali predmet bez zaslona i tipki koji neprimjetno stoji u džepu. A možda će biti i predmet koji ćemo ponosno nositi, poput ogrlice.
Prvi veliki trenutak možda neće biti kupovina
AI agenti mogli bi promijeniti i sasvim obične svakodnevne rutine. Mikroskop nam je omogućio da vidimo vrlo male stvari. Teleskop nam je omogućio da vidimo ono što je vrlo daleko, a ovaj futurista AI opisuje kao svojevrsni makroskop – alat koji nam pomaže razumjeti beskonačno složene sisteme.
Naš život, zajedno sa svim transakcijama koje su s njime povezane, upravo je takav složen tok.
Zato bi prva rutina koju će agentska trgovina promijeniti mogla biti mjesečna finansijska obdukcija: „Kuda je nestao moj novac?“
„Agent bi mogao razumjeti slijed događaja, kontekst i namjeru. Mogao bi otkriti zaboravljenu pretplatu ili dvostruko terećenje, unaprijed upozoriti na manjak novca ili pokazati kako niz sitnih navika polako troši budžet namijenjen putovanju. Prvi veliki „aha!“ trenutak agentske trgovine zato možda uopće neće biti nova prilika da nešto kupimo, nego pregled vlastitog života koji napokon ima smisla“, ističe.
Povjerenje će morati biti provjerljivo
Kako AI bude sve više djelovao u naše ime, pitanje povjerenja postajat će još važnije. Lindkvist primjećuje da ljude tehnologija istovremeno privlači i da joj pridajemo ljudske osobine. Skloni smo joj vjerovati gotovo automatski, ali je i antropomorfiziramo – pretvaramo je u nešto ljudsko. To se vidi i u samom pojmu „vještačka inteligencija“. Kompjuterski kod opisujemo kao da je osoba koja obavlja ljudske aktivnosti.
U budućnosti bi AI mogao dati predmetima nešto nalik karakteru. Različite marke automobila već imaju prepoznatljiv dizajn, zvuk i osjećaj. Uz AI, svaki bi model mogao dobiti i vlastiti karakter i glas.
Naš pametni telefon već je prilagođen nama. Zašto nas njegov karakter ne bi pratio između različitih marki, modela, proizvoda i usluga?
Tu mogućnost Lindkvist povezuje s vlastitim iskustvom. Svoju robotsku kosilicu nazvao je Simone, dok se njegov mačak zove Simon. Ali upravo tu vidi i opasnost. Ljudski glas i prijateljsko ime mogu stvoriti sintetičko povjerenje. Mogli bismo imati osjećaj da poznajemo AI agenta mnogo prije nego što razumijemo čije interese on zastupa. Zato, kaže Lindkvist, i „duh iz boce“ treba svoj ustav. Šta smije vidjeti? Šta smije dijeliti? Ko ga plaća? Šta smije kupiti? Kako mu se mogu oduzeti ovlasti? I šta se događa kada pogriješi?
„Povjerenje mora biti provjerljivo. Ljudi će morati znati koji agent djeluje, za šta je ovlašten, čije interese zastupa te kako se njegovo djelovanje može zaustaviti ili poništiti. Prijateljski glas može stvoriti osjećaj povjerenja. Ali samo identitet, jasne granice i odgovornost mogu ga zaista zaslužiti,“ napominje.
Trgovina ne mora značiti destruktivnu potrošnju
Smatra da bi jedna od pogrešnih pretpostavki o budućnosti trgovine mogla biti ona da je trgovina sama po sebi povezana s destruktivnom potrošnjom. „Ja sam racionalni optimista kada govorim o trgovini“, kaže. Kako društva postaju bogatija, često počinju zahtijevati kvalitetnije proizvode i čišći okoliš.
To, međutim, ne znači da potrošnja automatski postaje održiva. Veće bogatstvo može povećati potrošnju resursa, dok su za čišće tehnologije i dalje potrebna pravila, poticaji i infrastruktura. Historija, podsjeća Lindkvist, ne ide samo od čistoće prema zagađenju. Može ići i od siromaštva i zagađenja prema prosperitetu i obnovi.
Agentska trgovina mogla bi pomoći da svoje vrijednosti pretvorimo u konkretne kriterije djelovanja. Umjesto da samo kažemo da preferiramo održive proizvode, agentu možemo zadati da prednost daje mogućnosti popravke, ukupnom trošku tokom životnog vijeka, porijeklu ili nižim emisijama – i zatim tražiti da dokaže šta te tvrdnje zapravo znače. Trgovinu bismo, smatra, trebali promatrati kao sredstvo koje može poboljšati nas, ali koje zauzvrat možemo poboljšati mi.
Od kupovine proizvoda do postajanja nekim drugim
„Kupovina pogonjena vještačkom inteligencijom“ Lindkvistu nije naročito uzbudljiva ideja. Zanimljivije mu je pitanje postajanja. Ljudi, kaže, ne kupuju proizvode samo da bi ih posjedovali.
Patike za trčanje mogu biti pokušaj da postanemo trkači. Rezervacija leta može biti pokušaj da postanemo pustolovniji.
AI agent mogao bi organizirati trgovinu upravo oko tog dužeg putovanja. Umjesto da preporučuje proizvod koji će najvjerovatnije generirati klik, mogao bi raditi prema jasnom cilju: pomoći nam da postanemo zdraviji, kulturniji, bolje odjeveni ili finansijski pismeniji. To bi promijenilo i ulogu trgovca. Više se ne bi takmičio samo u prodaji predmeta, već za učešće u transformaciji. Najveća promjena zato možda neće biti pametnija kupovina, nego namjernija kupovina.
Novac bi mogao dobiti biografiju
Jedna od promjena koju smatra vrlo vjerovatnom odnosi se na sam novac.
„Novac će dobiti biografiju,“ kaže.
Gotovina ima jednu važnu osobinu – ništa ne pamti. Iz jednog eura ne možemo saznati je li zarađen podučavanjem djece ili prodajom oružja. Ekonomisti to nazivaju fungibilnošću: jedan euro zamjenjiv je drugim bez obzira na njegovu historiju.
Digitalni novac otvara drugačiju mogućnost. Plaćanje može nositi provjerljive informacije o porijeklu, vlasništvu i autorizaciji.
Ali tu nastaje osjetljiva ravnoteža. Privatnost bez podataka o porijeklu može štititi nezakonite aktivnosti, dok se potpuna sljedivost bez privatnosti može pretvoriti u nadzor. Budućnost novca zato će morati pronaći ravnotežu između jednog i drugog.
Magnus Lindkvist. Foto: Promo/Mastercard
Trgovci neće morati biti prvi, ali će morati učiti
Za trgovce koji razmišljaju o AI trgovini ključ nije u tome da budu prvi, nego da uče brzo. To podrazumijeva rani početak, ali ne i slijepo skaliranje. Rana historija gotovo svake tehnologije puna je zaboravljenih pionira. Kompanije koje uče iz svojih grešaka mogu se pojaviti u pravom trenutku, kada su i tehnologija i sistem oko nje spremni.
Zato bi trgovci AI trgovinu trebali posmatrati kao skup eksperimenata. Jedan eksperiment može unaprijediti korisničku podršku ili uvesti finansijske zaštitne mehanizme. Drugi može potpuno redefinirati programe lojalnosti tako da korisnicima pomaže napredovati prema onome što žele postati.
Istovremeno, trgovci će morati voditi računa o tome da njihove proizvode AI agenti mogu razumjeti. Cijenu i dostupnost lako je prenijeti. Trajnost, porijeklo, mogućnost popravke i kvalitet usluge mnogo je teže opisati. Ako mašina te karakteristike ne može pročitati, agent bi svaku odluku mogao svesti samo na cijenu i vrijeme dostave. Trgovac bi tako mogao postati pouzdani zadani izbor svaki put kada neko agentu kaže: „Molim te, riješi ovo.“ Ali može postati i nevidljivi dobavljač iza agenta neke druge kompanije.
Zato svrha eksperimenta nije nužno uspjeh. Cilj je doživjeti neuspjeh na održiv način, brzo učiti i ne staviti cijelu kompaniju na kocku prije nego što stignu dokazi. Upravo se u takvim neuspjesima, zaključuje Lindkvist, često krije ono što poslije nazivamo budućnošću.
Banke će morati znati ko djeluje u naše ime
Plaćanje upoređuje s rukovanjem koje se teleportira kroz prostor. Kupac i prodavač mogu živjeti na suprotnim stranama svijeta, koristiti različite banke i nikada se ne upoznati. Kako AI agenti postaju aktivni učesnici trgovine, banke i platne mreže imat će ulogu u prevođenju ljudske namjere u mašinski čitljivo povjerenje.
S agentskom trgovinom rukovanje je i dalje važno, ali nijedna ruka više ne mora nužno biti ljudska.
Zato bi KYC – Know Your Customer – mogao dobiti svog svojevrsnog blizanca: Know Your Agent.
Koji agent djeluje u naše ime? Ko ga je izradio? Čemu smije pristupiti, o čemu smije odlučivati i koliko smije potrošiti? Mogu li mu se te ovlasti oduzeti?
Povjerenje pritom ne može završiti na agentu. Mora opstati kroz svaku sljedeću tačku procesa.
„Povjerenje između mašina zvuči kao da su ljudi napustili prostoriju. Ali kada nešto pođe po zlu, neko ipak mora podići slušalicu,“ napominje ovaj stručnjak.
Više informacija o budućnosti novca, plaćanja i trgovine potražite u novom Mastercardovom izvještaju.
.webp){kind=icon}
