Hoćemo li i u BiH uskoro nositi odjeću koju dizajnira algoritam

Umjetna inteligencija već bira trendove, predviđa potražnju i pomaže u razvoju odjeće. Dok veliki modni trgovci poput Sheina koriste podatke i algoritme kako bi što brže odgovorili na ono što kupci žele, dizajneri iz Bosne i Hercegovine upozoravaju da brzina i količina prijedloga nisu isto što i kreativnost. Budućnost mode zato možda neće biti borba čovjeka i algoritma, već pitanje ko će imati posljednju riječ.

Ako algoritam danas može analizirati šta milioni ljudi gledaju, pretražuju i kupuju, zašto ne bi mogao predložiti i šta će nositi sljedeće sezone?

U modnoj industriji to više nije teorijsko pitanje. Upravo u skladu sa dešavanjima, bosanskohercegovački modni dizajner Adnan Hajrulahović Haada ističe da su algoritmi već dio naše garderobe.

"Mislim da već nosimo odjeću koju je dizajnirao algoritam. Ali se ne plašim toga. S druge strane i Al i taj algoritam je kreirao čovjek, tako da je opet čovjek iza svega", objašnjava Hajrulahović za Bloomberg Adriju.

Zato on ne vidi umjetnu inteligenciju kao prijetnju kreativnosti, nego kao još jedan alat koji ljudima daje nove mogućnosti.

"Sve mogućnosti koje danas imamo u tekstilnoj i modnoj industriji, internet i vještačka inteligencija pomažu u mnogome. Postoje i softveri za konstrukcije i probe odjeće koji su potpomognuti vještačkom inteligencijom koji štede resurse", kaže.

 

 

Model koji je posebno zanimljiv jeste onaj koji koristi Shein. Kompanija se oslanja na algoritamsko praćenje potražnje i mikrotrendova kako bi brzo testirala proizvode i proizvodnju prilagodila onome što kupci zaista žele. Takav model spaja podatke, dizajn i proizvodnju u gotovo neprekidan ciklus, trend se pojavi, algoritam ga prepozna, proizvod se napravi, reakcija kupaca se prati, a ono što dobije pažnju može se dalje proizvoditi.

"Danas možemo uraditi virtualni uzorak i ne bacati tkaninu i energente na isti. Ekološki gledano AI i softveri smanjuju štetno zagađenje a tekstilna industrija je jedan od najvećih zagađivača globalno", ističe Hajrulahović.

Manje otpada ili samo brža proizvodnja?

Upravo se ovdje sudaraju dva lica umjetne inteligencije u modi.

S jedne strane, bolja predikcija potražnje mogla bi značiti manje neprodanih proizvoda i manje nepotrebne proizvodnje. AI može pomoći kompanijama da prije proizvodnje procijene šta će imati veću šansu za prodaju, a digitalni prototipi mogu smanjiti potrebu za fizičkim uzorcima.  S druge strane, ista tehnologija može omogućiti industriji da proizvodi još brže.

Hajrulahović upozorava da problem otpada nije moguće riješiti samo boljim algoritmom. "Modna industrija je do guše u problemima sa otpadom. Koliko god trendovi ubrzavali potrebu da iznova kupimo ono što već imamo i koliko god marketing u eri interneta bio funkcionalan rezultat je sve više otpada", pojašnjava.

Depostiphotos

Prema njegovom mišljenju, korijen problema nije samo u tehnologiji nego u poslovnom modelu. AI može pomoći kompanijama da testiraju potražnju prije proizvodnje i tako smanje otpad, ali dok je fokus na brzoj zaradi i količini, problem prekomjerne proizvodnje neće nestati. Zato, kaže, odgovor nije samo tehnološki.

"Nije tu rješenje u algoritmu nego u moralu i etici onih koji proizvode. A mi kao kupci trebamo edukaciju i transparentnost proizvodnje jer na koncu mi kupnjom hranimo neman koja raste", navodi Hajrulahović.

Algoritam može predložiti, ali ko odlučuje?

U tome se s Hajrulahovićem dijelom slaže i modna dizajnerica Aleksandra Lovrić, poznata pod umjetničkim i brend imenom LoveRich.

Ona smatra da je pitanje jesmo li već počeli nositi odjeću koju je „dizajnirao“ algoritam zapravo složenije nego što izgleda. "Na neki način, već je nosimo. Takvi podaci sve više utieču na odluke modnih kompanija, posebno u brzoj modi", kaže Lovrić.

Ali ona pravi jasnu razliku između proizvoda koji je algoritam procijenio kao tržišno poželjan i autorskog dizajna.

"Ipak, nije isto kada algoritam predloži proizvod za koji procjenjuje da će se dobro prodavati i kada dizajner stvara nešto iz vlastite ideje, iskustva i potrebe da izrazi određeni stav. To još uvijek nije isto što i istinski autorski dizajn", ističe.

 

 

AI, kaže, može proizvesti ogroman broj vizuelnih rješenja za vrlo kratko vrijeme. ali upravo tu može nastati nova vrsta problema. Granica se gubi kada dizajner prestane propitivati ono što mu tehnologija nudi i postane samo izvršilac brzih rješenja.

"Dok dizajner upravlja procesom, bira, odbacuje i koriguje, AI ostaje alat", dodaje.

Može li AI razumjeti zašto nešto dizajniramo?

Možda je upravo tu i najvažnija razlika između algoritma i čovjeka.

"AI može prikupiti obrasce i povezati reference, ali ne vjerujem da emociju i kulturni kontekst može razumjeti na isti način kao čovjek. Može ih uvjerljivo interpretirati, ali ih ne može živjeti", kaže Lovrić.

Za nju dizajn često počinje mnogo prije samog crteža.

"Dizajn često nastaje iz nečega vrlo ličnog: sjećanja, odnosa, prostora kojem pripadamo ili iskustva koje želimo prenijeti kroz odjeću. AI ne zna zašto je meni važna određena linija, materijal ili detalj. To značenje dolazi od autora", pojašnjava.

Tu je, smatra, važna i stručnost koju tehnologija ne može automatski zamijeniti, jer kako kaže potrebno je iskustvo da se procijeni može li zamišljena forma stvarno nastati, kako će se kretati i kako bi se mogla izvesti.

Šansa za male dizajnere

Ipak, AI ne mora biti samo tehnologija velikih modnih sistema.

Za dizajnere iz BiH i regije, koji često nemaju velike timove za razvoj proizvoda, marketing, istraživanje tržišta ili produkciju, AI bi mogao predstavljati način da sa manje resursa urade više.

"Mali brendovi iz naše regije najčešće nemaju velike razvojne, marketinške i produkcijske timove. AI može ubrzati istraživanje, razvoj i vizualizaciju ideje, pripremu prezentacija, komunikaciju i analizu tržišta. Ono za šta je ranije bilo potrebno angažovati više ljudi danas se dijelom može uraditi uz manji budžet", pojašnjava.

To, međutim, ne znači da će AI sam od sebe napraviti uspješan brend.

"To malom dizajneru daje više prostora da vlastitu ideju razvije i predstavi na profesionalnijem nivou. Ipak, tehnologija sama po sebi neće stvoriti dobar brend. Ako svi koriste iste alate, prate iste trendove i prihvataju prva ponuđena rješenja, dobit ćemo veliki broj sličnih proizvoda i slika bez identiteta", ističe Lovrić.

 

 

Zato bi prednost regionalnih dizajnera, smatra Lovrić, upravo mogla biti u onome što algoritam ne može lako standardizirati. "Naša stvarna prednost nisu veliki produkcijski kapaciteti, nego autentičnost, lokalno znanje, zanatske vještine i priče koje globalno tržište još nije vidjelo".

Šta će vrijediti kada svi budu mogli dizajnirati?

Ako tehnologija nastavi napredovati sadašnjim tempom, sposobnost da se napravi vizuelno atraktivan dizajn mogla bi postati sve dostupnija. "Brzina će sigurno biti važna, podrazumijevati ce se. Gotovo svako će moći veoma brzo proizvesti prijedlog dizajna, kampanju itd. Samim tim, brzina više neće biti dovoljna da bi se neko izdvojio", kaže Lovrić.

Ono što će biti teže kopirati jeste identitet.

"AI će vjerovatno promijeniti skoro svaki dio modnog procesa, ali ne vjerujem da će ukinuti potrebu za autorom. Naprotiv, što bude bilo vise generisanih slika i proizvoda, bit će važnije prepoznati ko iza njih zaista ima nešto svoje da kaže", zaključuje.

Bloomberg

 

Hajrulahović je još direktniji. On smatra da bi tehnologija mogla učiniti njihov autorski potpis još važnijim. "Sa razvojem AI i algoritama u modi smatram da će u konačnici dizajneri biti traženiji nego ikad jer će trebati humani dizajn koji će praviti razliku od algoritma."

Za njega tehnologiju zato ne treba posmatrati kao neprijatelja kreativnosti. A dodaje i širi problem koji bi AI mogao donijeti modnoj industriji, ne manjak tehnologije, nego manjak ljudi koji razumiju zanat.

"Ne treba se bojati živjeti u svom vremenu. Napredak je nezaustavljiv. Sve sto imamo kreativnim ljudima i brendovima samo snazi kreativnost a ne umanjuje je", navodi on.

Možda je zato budućnost mode manje pitanje hoće li algoritam zamijeniti dizajnera, a više pitanje koliko će dizajner znati koristiti algoritam, a da pritom ne izgubi vlastiti glas. Hajrulahović to sažima kroz jednostavnu analogiju - tehnologija mijenja način na koji nešto radimo, ali ne mora ukinuti razlog zbog kojeg to radimo.

 

 

Algoritam može znati šta će se vjerovatno prodavati. Može ponuditi desetine krojeva, analizirati trendove i predvidjeti potražnju. Može pomoći da se napravi manje fizičkih uzoraka i smanji dio otpada.

Ali ostaje pitanje koje nijedan algoritam ne može riješiti samo podacima - zašto baš to treba postojati?

Odgovor na to, barem zasad, još uvijek daje čovjek.