Putovanja

Skrivena Turska na obalama Eufrata i među poljima bosiljka

Autor: Rijad Durkić

18. novembar 2023, 10:00

Slike Elaziga, Tuncelija, Kemaliye, Erzincana, Arapgira i Malatye

Turizam baziran na tradiciji

Posve originalna gastronomija

Skrivena Turska na obalama Eufrata i među poljima bosiljka

Bloomberg Adria

Rijad Durkić

Postoji drugačija Turska od istanbulske Istiklal ulice ili all inclusive hotela na obalama Antalyje, skrivena iza bezbroj brda, anadolijskih pustopoljina i plantaža pistacija. Turska za koju samo čujete u vijestima o prirodnim katastrofama ili kad iz dosade istražujete gdje to sada igra neka ocvala fudbalska zvijezda.

Istočno od Ankare i zapadno od Diyarbakira, tamo između polja bosiljka i vinograda, na izvorima Eufrata, oko Elaziga, Tuncelija, Kemaliye, Erzincana, Arapgira ili Malatye, ljudi se bore kako bi živjeli baš tu, a ne odselili u Istanbul, gdje ima više prilika, novca i zabave.

Ova Turska je mirnija, konzervativnija i raznolikija, mnogi proizvode grožđe, a malobrojni vino. Prošlost je teška, a budućnost žele graditi i na turizmu, gdje i u samoj domovini imaju veliku konkurenciju.

Sve je prebogato historijom. Tako Elazig, grad od skoro pola miliona stanovnika, i danas zovu Harput, kako se nekad zvao. Isto ime nosi i grandiozna utvrda iz osmog stoljeća na brdu. Njena obnova traje, a nakon nje bi to trebala postati prvorazredna atrakcija.

Lavaš tradicija

Utvrda je nastala u vrijeme Kraljevstva Van, a nazivaju je još i Mliječnom. Legenda kaže da se zbog nestašice vode, a obilja mlijeka u malter dodavalo mlijeko. Posebna atrakcija je "zindan" ili "hapsana", tamnica ukopana duboko u zemlji, do koje vode strme stepenice, a koje za putnike namjernike predstavljaju ozbiljan izazov. Samo spuštanje niz njih za utamničene vjerujemo da je predstavljalo dovoljnu kaznu da požale za zlodjela.

Domaća kuhinja ponudit će vam bezbroj predjela, najviše nam se svidjelo jedno od patlidžana, koje se jede s lavaš hljebom. Lavaš je armenska tradicija, a na priče o sudbini tog naroda nailazit ćete svako malo. Specijalitet je elazig steak, a kao desert je nezaobilazan kabak tatlisi, kuhana tikva koja se servira s orasima. Pije se "ćerene" - kafa od smrdljike, vrste pistacija.

Ljevičari i aleviti

Sjeverno je Tunceli, mnogo manje mjesto na rijeci Munzur. Tunceli slovi kao intelektualna sredina tradicionalno lijevih političkih pogleda. Odavde je ovogodišnji Erdoganov izazivač Kemal Kılıçdaroğlu.

Serviraju vam brojna jela na bazi gljive gobelek. Uz čaj ili ako baš morate kafu, domaći će vam ljudi početi pričati o alevitizmu. Četvrtina stanovnika ove zemlje su aleviti, a njima je posvećen i značajan dio muzeja u ovom gradu.

Udaljen četiri i po sata vožnje teškom planinskom cestom krije se Kemaliye, gradić koji ima dvije i po hiljade stanovnika i koji djeluje kao da je preslikan iz nekog Pamukovog romana. Sve je u skladu s normama "cittaslow" uređenja, posebno arhitektura koja i dalje forsira drvo, što mjestu daje poseban štih.

Zapadni Eufrat

Nestvarno izgleda obližnji Karanalik ili Mračni kanjon, kažu drugi najveći na svijetu. Kanjon je formiran oko rijeke Karasu, čije je drugo ime Zapadni Eufrat.

Krstarenje rijekom između okomitih stijena koje dodiruju nebo omiljena je atrakcija brojnih Turaka. Na tome hljeb zarađuje porodica iz obližnjeg mjesta, a nude i druge avanturističke sportove poput zip-linea.

Južno prema Elazigu nalazi se Arapgir, tepaju mu da je to grad političara i biznismena. Okružen je nepreglednim poljima bosiljka. Domaćini će vas ponuditi ledenim šerbetom koje prave od grožđa i bosiljka i koje je zbilja izvrsno. Na stolu se nađe i varivo s ovčetinom, nešto najukusnije što smo probali u ovom kraju. Kao desert jedu halvu s listom bosiljka. Zanimljiva kombinacija, jer svježina bosiljka razbija jačinu slastice koja je i kod nas dio tradicije.

Izlazak sunca

Ovaj dio Turske graniči s onim koji je pogodio razorni zemljotres u februaru ove godine. Stotine hiljada izbjeglica i danas živi u Elazigu i okolici. Neki čekaju dan povratka, a brojni su odlučili ostati na novoj adresi.

Kad se probudite u nekom od modernih "hanova" i dok gledate sunce kako se promalja iza anadolijskih brda, ne možete ne pomisliti na veličinu ove zemlje. Uz taj osjećaj nadoveže se i onaj o odsječenosti ili odvojenosti ovih dalekih krajeva, ipak ste hiljadu i po kilometara daleko od Istanbula. Taj osjećaj liječi se aviolinijama, a samo s aerodroma u Elazigu svaki dan imate bar četiri leta za Istanbul, još pokoji za Ankaru, Izmir...

A izlasci sunca su posebni, i nije čudno da ime Anadolija doslovno znači izlazak sunca. Kažu još i Mala Azija. Za Aziju znamo zašto, samo ovdje baš ništa nije malo, prije bi se reklo da je ovdje početak Azije. Početak svega...