Kupila sam sinu Božićnog vilenjaka ove godine. Da li žalim zbog toga? Apsolutno. Ali me je podsjetilo na nešto tokom ove praznične sezone, nešto što je u modernom dobu lako zaboraviti.
Za inače pametno dijete, moj sin je uvjeren da je vilenjak stvaran u smislu da se sam pomjera po kući noću i ujutru se nađe u raznim kompromitujućim pozicijama. Da čak može pomoći oko različitih zadataka tokom ranih jutarnjih sati. (Nažalost, dobila sam prazne poglede kada sam ga zamolila da napiše ovu kolumnu.)
Moj sin vjeruje da je vilenjak, jednom rječju, začaran. Nisam ovo znala o svom djetetu prije nego što smo dobili vilenjaka. Pitam se koliko drugih stvari on takođe smatra začaranim.
To je ono za čim mnogi od nas žude u ovo najmračnije doba godine. Pokloni, lampice, gozbe, pjesme, duge večeri pored kamina sa voljenima. Nada je da će sve zajedno biti više od zbira dijelova. I možda, ako su dijelovi dovoljno veliki, mogli bismo prizvati duh Božića.
Ne tako davno, ljudi su vjerovali da je sve magično. Ne na privremen, sezonski način, već kao da je čitava Zemlja ispunjena tim čudom. Priča o zvijezdi vodilji, vojska anđela i čudesno rođenje? Sve se uklapalo. Svakodnevna magija bila je način života sve do posljednjih jedan odsto istorije, zavisno od načina mjerenja. Čini se da su stvari prestale da budu takve negdje oko prosvjetiteljstva, prema učenjaku Charles Taylora. Tada smo zakoračili u zapadni, moderni i materijalistički svijet, gdje su vrijedne bile samo stvari koje se mogu mjeriti, kupiti i logički razumeti.
Nema više plesova za kišu ili molitve bogovima za bitke, niti sujevernih gluposti, osim hotela bez 13. sprata ili nekolicine ljudi u šumama Wisconsina.
Naš cijeli život - i životi naših roditelja i njihovih roditelja i onih prije njih, provedeni su u ovom sekularnom periodu. On je u korelaciji sa ljudskim napretkom, naukom i tehnologijom, medicinom i političkom slobodom. Ali čini se da smo tokom puta izgubili dio magije, ili smo jednostavno bili previše zauzeti da bismo je primijetili.
U očima ovog malog istraživača svijet postaje beskrajno zanimljiv i pun čuda|Depositphotos
Ne mogu ni reći da većina nas nedostaje magija, toliko smo od nje udaljeni.
Ali možda, samo možda, ipak smo bliži tome nego što mislimo. Ne govorim o pozivu na oltar, niti o odbacivanju svih zapadnih pogodnosti. Govorim o otvorenosti da vidimo natprirodno. Uostalom, gotovo 92 odsto nas vjeruje da ljudi imaju dušu ili duh, ili da postoji nešto izvan ovog svijeta, prema Pew Research Center. Vjerovanje koje je možda lakše priznati anketaru nego kolegi. Sumnjam zašto je danas to toliko zabranjeno, osim ako se ne kupi u Targetu i ne donese kući u kutiji.
Pogledajte bliže i počnite da sklanjate papir. To je ono što Ross Douthat iz New York Timesa radi u jednoj od mojih omiljenih knjiga godine, Believe. On piše o izvještajima o čudima u Africi gdje hroma djeca mogu hodati, a gluva djeca čuti. Ili ljudi na samrti koji imaju slične vizije svjetlosti. Ili izvještaji u Americi o NLO-ima pripisanim anđelima i duhovnom životu. Mnogi od nas ne znaju šta da rade kada čuju takve priče.
Ili razmislite o mogućnosti, kako piše Paul Kingsnorth u svojoj knjizi Against the Machine, da je vještačka inteligencija nešto što se priziva, svijest koju čak ni mnogi njeni tvorci ne razumiju ili kontrolišu, sa sopstvenim ambicijama. Tvorci AI daju joj deset odsto šanse da uništi čovječanstvo.
Radoznalost u malim rukama a velikim mogućnostima | Depositphotos
Ili pročitajte mnoga djela pokojnog filozofa Alasdair MacIntyrea, koji je preminuo početkom ove godine, a koji sugeriše da živimo u vremenu u kojem je vrlina postala "fragment konceptualnog sistema, dijelovi koji sada nemaju kontekst iz kojeg je dolazilo njihovo značenje." Kao snijeg u kugli, razbijen na komade. Čovječanstvo gubi nešto kada stvari postanu samo jednostrane i racionalne.
Da li smo previše odrasli da bismo vjerovali da postoji oblast stvari koje možda ne razumijemo? Da bismo osjetili strah ili skromnost? I možda - ako pređemo preko tog straha od kosmosa koji je mnogo veći nego što možemo zamisliti, a kamoli kontrolisati - možda stvarno ima više prostora za nadu?
Ponekad, dječja radoznalost upućuje na nešto što mi kao odrasli ne dozvoljavamo sebi da vidimo.