Biografski film 'Dražen' broj jedan na Netflixu u cijeloj regiji

Košarkaški Mozart Dražen Petrović nevjerovatna je sportska i životna priča. Sportska jer i danas ima mnogo onih koji misle da Evropa još nije vidjela boljeg košarkaša, a životna jer je tragična sudbina okončala njegovu karijeru s 28 godina, kad u normalnom razvoju događaja tek predstoje najveći uspjesi. 

Petrovićev životni put idealna je osnova za film, od prekoredne košarkaške karijere, igračkog dosega ispred i iznad vremena, te tragičnog kraja, skoro kao neki košarkaški James Dean. Zapravo je nevjerovatno da u ovih trideset godina od njegove smrti dosad i nije uopće bilo filmskih pokušaja da se ova nevjerovatna priča donese na veliko platno. Ako ne računamo "Once Brothers", dirljiv dokumentarni film iz 2010. godine, koji prati kompleksan odnos između dva košarkaška velikana iz bivše Jugoslavije – Petrovića i Vlade Divca.

Dražen Petrović, foto: Memorijalni centar Dražen Petrović, Zagreb

Taj se film fokusira na njihovu blisku prijateljsku i profesionalnu povezanost tokom godina igranja zajedno za reprezentaciju Jugoslavije (1986–1990), ali i na razdor koji je nastao zbog ratova u bivšoj Jugoslaviji. 

Jedan od ključnih trenutaka filma je Divčevo kajanje što nikada nije uspio pomiriti razlike s Draženom, zbog tragične pogibije košarkaškog genija iz Šibenika u saobraćajnoj nesreći 1993. godine.

Kao i Once Brothers i "Dražen" nije samo film o košarci; već i duboka analiza životne sudbine, emotivnih aspekata, porodičnih, prijateljskih i ljubavnih odnosa ikone košarke.

Reditelji su uspjeli prikazati Dražena Petrovića kao osobu, a ne samo sportistu, što filmu daje dodatnu dubinu. Glumačku ekipu predvode Domagoj Nižić (Dražen od 18. godine) i Tonko Stošić (Dražen u dječačkim danima), zatim Zrinka Cvitešić kao Draženova majka Biserka. Glumica je za tu ulogu dobila i nagradu Zlatni studio za najbolju glumicu. Srpski glumac Dragan Mićanović tumači ulogu oca Josipa, a Pavel Matuško brata Aleksandra Petrovića. 

Režiju su potpisali Danilo Šerbedžija i Ljubo Zdjelarević, dok je scenarista Ivan Turković Krnjak. Film je premijerno prikazan na Draženov 60. rođendan, 22. listopada prošle godine, u Cinestar kinu u Šibeniku, a od 31. oktobra je ušao u kinodistribuciju širom Adria regije. Također, od 5. februara 2025. godine, film je dostupan i na Netflixu, gdje je broj jedan po gledanosti u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji. 

Košarka kao matematika, i nježni zvuci gitare

Draženov put prema vrhu nije bio lak. Film u tom smislu pruža duboko razumijevanje njegovog karaktera, upornosti i urođenog sportskog duha koji mu je i pomogao da se izbori s preprekama. Naime, zbog povrede prilikom rođenja, roditelji su smatrali da fizički nije sposoban da parira svom starijem bratu Aleksandru u košarci. A Dražen je sve ostalo radio samo da bi mogao trenirati košarku. Pa i skrivao da umjesto na časovima gitare vrijeme provodi u sportskoj sali svoje škole. Počeo je s 13 godina u mlađim selekcijama u lokalnom košarkaškom klubu Šibenka. S 15 godina je ušao u prvi tim, odmah pošto je Šibenka izborila mjesto u prvoj ligi.

Foto: Memorijalni centar Dražen Petrović, Zagreb

Ključno u portretiranju karaktera je to što ni kada su se redali uspjesi, Draženova disciplina i posvećenost nisu jenjavali. Posvećenost košarci je u Draženovom slučaju bila dovedena do stepena nauke. Pobjedama se približavao imajući brojke i matematičke formulacije u glavi. Film u nekoliko navrata prikazuje kako i nakon utakmice odlazi da još malo trenira, čak i ako ga čeka djevojka u koju je iskreno zaljubljen. Kada smo kod toga, osim košarke i primarne porodice, veza sa sugrađankom Renatom Čajić prikazana je kao još jedan suštinski i iskren odnos, odnosno kao njegova najveća ljubav. Dugogodišnja veza prekinuta je nakon što su počeli ratovi na tlu bivše Jugoslavije, a Renata (u filmu njen lik tumači Romina Tonković) shvatila da ga ne može pratiti u dalekom svijetu. U realnom životu, hrvatski glumac Domagoj Nižić otkrio je da se s Draženovom najvećom ljubavi ipak sreo i da mu je pomogla da izgradi lik slavnog košarkaša. Tonko Stošić, košarkaš u dječačkoj dobi, inače također njegov sugrađanin, za potrebe debitantske uloge u filmu morao je nositi periku, smeđa sočiva i naučiti svirati gitaru. 

Strast prema košarci iznad svega

Prateći korake svog brata, Dražen prelazi u Cibonu, gdje se i oblikovao u pravu zvijezdu jugoslavenske košarke. Bio je i ključni igrač jugoslavenske reprezentacije koja je osvojila zlatnu medalju na Olimpijadi u Barceloni, iako taj momenat u filmu nije posebno naglašen. Petrovićev transfer u Real Madrid bio je veliki korak u njegovoj karijeri, a prelazak u špansku ligu označio je njegov ulazak u međunarodni košarkaški svijet. Najveći trenutak u njegovoj karijeri ipak je bio prelazak u NBA ligu, gdje je igrao za Portland Trail Blazers i New Jersey Nets, postavši prvi Jugoslaven koji je stekao status međunarodne NBA zvijezde.

Foto: Memorijalni centar Dražen Petrović, Zagreb

I kada opisuje sve te promjene i napredak, film se više usredsređuje na njegovu unutrašnju borbu, lične odnose i, povrh svega, njegovu strast prema košarci. Film nas vodi i kroz trenutke bezbrižnog života u trenucima kada je košarka u Jugoslaviji bila najjača. Pored Petrovića, najjače klubove u zemlji, a i zajedničku državu predstavljali su Žarko Paspalj, Predrag Danilović, Sale Đorđević, Ivo Nakić, Miroslav Pecarski, Zoran Čutura, Dino Rađa, Toni Kukoč, Arijan Komazec i mnoga druga velika imena. A onda više nije. Taj momenat kao i briga zbog raspada države i porodice i najemotivniji su u filmu, ali i daleko od bilo kakve patetike. Toga je lišen i narativ oko kobnog dana pogibije.

Vrijeme leti, kapetane…

Naime, u ljeto 1993, nakon najbolje NBA sezone, Dražen Petrović je putovao u Poljsku s hrvatskom reprezentacijom, koja je igrala kvalifikacije za Evropsko prvenstvo. Razmišljao je o napuštanju NBA lige, nezadovoljan tenzijom u Netsima i nedostatkom priznanja. Odlučio je da se ne vrati u Hrvatsku sa saigračima, već je putovao privatnim vozilom put Minhena s tadašnjom djevojkom njemačkom manekenkom mađarskog porijekla Klarom Shalantzi i turskom košarkašicom Hilal Edebal. Na autoputu kod gradića Denkendorfa u Njemačkoj se dogodila tragedija koja je obilježila košarku.

Klara je vozila golf, a uslijed slabe vidljivosti, a kažu i velike brzine, nije vidjela šleper koji se prepriječio na putu, te se zabila u njega. Dražen Petrović je poginuo na mjestu nesreće tog 7. juna, dok su ostali putnici zadobili teške povrede.

  Iako je preminuo mlad, Draženov utjecaj na svjetsku košarku i dalje traje. Foto: Depositphotos

 

Nakon smrti, njegov grob postao je svetište, a Cibonina dvorana je promijenila ime u Dvorana Dražena Petrovića. Također, podignuta je statua u Lozani, a 2002. godine je postao član Košarkaške kuće slavnih. Njemu u čast, 1994. je uveden Trofej Dražena Petrovića, a 2006. otvoren je Memorijalni centar i muzej posvećen Draženu Petroviću u Zagrebu.

Postao je mesto hodočašća za sve one koji žele da se podsjete na njegovu nevjerovatnu karijeru i trajnu inspiraciju koju predstavlja u svijetu sporta. 

Centar je nastao kao rezultat inicijative Draženove porodice, u saradnji s Gradom Zagrebom. Tematske galerije i izložbe sadrže svjedočanstva, isječke iz novina, multimedijalni sadržaj i detalje o Petrovićevoj karijeri, u svim fazama. 

U decembru 2006. godine, u Zagrebu je otkriven i spomenik Draženu Petroviću visok četiri metra i izrađen od četiri tone bronze. Spomenik je rad akademskog kipara Kuzme Kovačića, koji je tim povodom izjavio da ga je želio predstaviti kao antičku figuru koja naglašava radost igre. I strast prema igri i radost koju ona donosi doista su jedna od najvećih poruka biografskog filma.

Legenda koja je otvorila put evropskoj košarci u NBA. Foto: Memorijalni centar Dražen Petrović, Zagreb

 

"Dražen će u našim životima diljem Balkana živjeti vječno... Zauvijek", samo je jedna od impresija u Memorijalnom centru posvećenom prerano preminuloj legendi.

Iako je kritika mlaka, čak i negativna po pitanju umjetničkih dostignuća filma, činjenica je da je film uspio dočarati lični, regionalni i univerzalni značaj košarkaškog sna. A Dražen Petrović je i rekorder i kapetan te priče. O prejakim emocijama i najdramatičnijim događajima nekada je lakše pričati faktografski. O prevelikim dramama najglasnije govore velike šutnje. Bez patetike. Možda je u tome i najveća veličina ove biografske priče.   

Vrijeme sigurno leti, ali uspomena i legat ostaju.

 

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar