Često je vrlo teško zainteresirati ljude da čitaju tekstove o klimatskim promjenama. U najnovijim izvješćima o gledanosti, film Dina: Drugi dio (Dune: Part Two) je najgledaniji film u SAD-u u prvih šest mjeseci ove godine.
Evo zašto to ima smisla: ako napišete novinski članak ili kolumnu o klimatskim promjenama, velike su šanse da će biti previše depresivno, s previše ponavljanja ili dosadno, da bi privuklo pažnju široke publike. No ako snimite film s Timothéeom Chalametom, Zendayom, Austinom Butlerom, Florence Pugh i još nekoliko izvrsnih glumaca, koji upravljaju svemirskim brodovima i jašu divovske crve, ljudi će stajati u redovima da to vide. Ispostavilo se da je najbolji put za indoktrinaciju o klimatskim promjenama na planetu često indirektan.
Da budemo jasni, film Denisa Villeneuvea Dina: Drugi dio koji je dosad zaradio 82,5 milijuna dolara u SAD-u i 182,5 milijuna dolara globalno, tijekom premijernog prikazivanja u kinima nije odmah prepoznatljiv kao klimatska priča. Ako ništa drugo, više je alegorija o sirovoj nafti, s velikim silama koje ratuju oko robe (začina) koja omogućava daleka putovanja. (Čudotvorni začini, također, produžuju životni vijek i čine vas vrlo, vrlo sretnima).
Cijela fabula filmova Dina događa se u pustinjskoj klimi izmišljenog planeta Arrakis. Molim, dozvolite mojim "mentat" očima (u filmu oči poplave onima koji piju eliksir), da se zakolutaju dok se prisjećam radnje filma:
"To je pustinjski planet naseljen divovskim crvima, koji žive u harmoniji sa svojim okruženjem, jednostavnim načinom života hrane se pijeskom, stvaraju začine i izrastaju u ogromne, pustinjske, pješčane crve."
Ljudi, stanovnici planeta također su se prilagodili surovoj klimi, noseći zaštitna odijela koja sakupljaju i recikliraju svaku kap njihovih tjelesnih izlučevina, prvenstveno znoja kako ne bi umrli od žeđi. Njihov spartanski način života ih također čini dovoljno snažnima da se mogu suprotstaviti kolonijalno-kapitalističkim silama koje eksploatiraju resurse planeta.
Gorka ekološka pilula je skrivena
Roman na kojem se filmovi baziraju također je temeljen na ekologiji. Autor Frank Herbert proučavao je projekte za kontrolu nastajanja dina u američkoj državi Oregon, što ga je inspiriralo da napiše svoj prvi roman o pješčanom planetu (napisao je još pet romana na tu temu). Herbert je posvetio knjigu "ekolozima suhe zemlje" i tvrdio da je želio da to bude "priručnik za podizanje ekološke svijesti". I sam je postao zagovornik zaštite prirodnih resursa. Bio je počasni govornik na prvom kongresu Dana planeta Zemlje 1970. godine, postavio solarne panele na svoju kuću i nikada nije kupio auto.
Ključ komercijalnog uspjeha romana Dina (Dune), jednog od najprodavanijih znanstveno-fantastičnih romana svih vremena, i filmske franšize koja ide k zaradi od milijardu dolara na blagajnama, upravo je u tome što indirektno prenosi poruku o katastrofalnim posljedicama globalnog zagrijavanja.
U filmu ćete uživati zbog futurističkih svemirskih brodova, divovskih crva, pustinjskih bitaka, čudnih metafizičkih pojava i mnogo toga, a da ne morate previše razmišljati o okolišu. To odgovara ustaljenoj filmskoj shemi, gdje se gorka ekološka pilula o razornim efektima klimatskih promjena lakše servira gledatelju, sakrivena u atraktivne, sočne dijelove fikcije. Na primjer, u hit video igri i HBO-ovoj seriji The Last of Us, globalno zagrijavanje čini da opasna gljivica cordyceps mutira sve dok može napredovati u toplokrvnom tijelu čovjeka. Usred toga nastaju zombiji ljudožderi. Dok gledatelji uživaju u zapletu, također nesvjesno dobivaju i dozu informacija o globalnom zagrijavanju.
"Jedna od najboljih ekološki osviještenih priča"
U usporedbi sa sadržajem filma Ne gledaj gore (Don't Look Up) gdje je gorka ekološka pilula jedva skrivena ili s Appleovom serijom Ekstrapolacije (Extrapolations), gdje je gorka ekološka pilula jedina stvar na meniju, mnogo manje ljudi je to gledalo ili uživalo u tome. Ja se osobno mogu poistovjetiti s takvim gledateljima!
S druge strane, ima mnogo vrhunskih autora koji vrlo direktno prikazuju ekološke katastrofe, ali kroz mnogo ugodniji sadržaj za gledanje. To su na primjer Octavia Butler, Margaret Atwood, Nnedi Okorafor, James Graham Ballard, Kim Stanley Robinson, Richard Powers, Paolo Bacigalupi, Barbara Kingsolver...
Možemo se uljuljkivati da je sve što treba reći o klimatskim promjenama već rečeno i da je depresivno i besmisleno stalno ponavljati koliko su opasne.
"U Portlandu je trenutno 42,7 stupnjeva Celzija. U Bagdadu je nekoliko puta bilo preko 54 Celzija", napisala je o globalnom zagrijavanju bivša novinarka Sarah Miller 2021. godine. "Koji koeficijent inteligencije i nivo svijesti tražimo? Što još o klimatskim promjenama netko treba znati? Što još ima da se kaže?" A to je napisala mnogo prije ove godine, u kojoj prirodne katastrofe ruše rekorde iz mjeseca u mjesec.
No možda se mi, koji se još uvijek borimo za podizanje svijesti o opasnosti od klimatskih promjena, jednostavno nismo dovoljno potrudili ispričati bolju priču. Scenarij u filmu Dina jedna je od najboljih ekološki osviještenih priča. Pokušajmo nikada ne prestati pričati slične priče o utjecaju klimatskih promjena.
.webp){kind=icon}
