.webp){kind=icon}
Film Ridleyja Scotta o Napoleonu obećava vrhunac filmske sezone. Scott je već dokazao da je majstor povijesne epske forme filmom Gladijator (Gladiator). I raskošne najave i recenzije sugeriraju da će novi film imati sve sastojke blockbustera: juriši konjice, vojne formacije, topovski udari, sukobi licem u lice i krvoločne revolucionarne mase. Tko bi mogao tražiti više za američki Dan zahvalnosti?
Spektakl u trajanju od dva i pol sata također nam pruža priliku da ponovno razmotrimo jedno od najtežih pitanja u povijesti: Kakvu ulogu imaju veliki ljudi? Oblikuju li povijest jedinstveni pojedinci koji slijede svoje snove ili je to proizvod ogromne, bezlične mase? To je više od pukog pitanja. Odgovor koji damo oblikuje vrstu povijesti kojoj djecu i mlade podučavamo u školama i na sveučilištima. Također utječe na naš pristup građanskom životu: što više naglašavamo ulogu ljudskog djelovanja, to ćemo više biti skloni tome da budemo aktivni građani.
Pitanje Napoleona u povijesti podijelilo je dva pisca 19. stoljeća. Thomas Carlyle koristio je Napoleona kako bi ilustrirao svoju tezu da je "povijest svijeta" suštinski "biografija velikih ljudi". Lav Tolstoj predstavio ga je kao šašavog malog čovjeka kojeg su ponijele veličanstvene sile povijesti. Carlyle, povjesničar, smatrao je da je ispravan stav prema prošlosti divljenje načinu na koji veliki umovi oblikuju događaje. Tolstoj, romanopisac, smatrao je da je ispravan stav analizirati dublje tokove ispod pojedinaca i događaja koji ih oblikuju.
Christophe Ena/AP
Otad, javnost se priklonila stavu Carlylea, dok su povjesničari više uz Tolstoja. Napoleon je predmet više biografija nego bilo koji drugi lik osim Isusa (prva opsežna biografija napisana je prije njegova 30. rođendana). Također je bio tema brojnih prethodnih filmova, počevši od jednog od prvih filmova svih vremena, kratkog filma Louisa Lumièrea iz 1897. godine, pa do jednog od remek-djela nijemog filma, Napoleon Abela Gancea. No većina povjesničara generalno se okrenula od Napoleona kao čovjeka, a kamoli Napoleona kao ljubavnika, i umjesto toga fokusirala na dublje tokove povijesti: raspoloženje masa, cijenu žita ili logiku imperijalizma.
Klasik Edwarda Halletta Carra Što je povijest? (What is History?) iz 1961. godine, standardni udžbenik za generacije studenata povijesti na Oxfordu, stavlja naglasak na izvjesnu dozu prezira koju ozbiljni povjesničari gaje prema teoriji "velikog čovjeka". Carr je taj pogled na povijest opisao kao "gledište lošeg kralja Johna i dobre kraljice Bess" i tvrdio da ono pripada gledištu historiografije koje su usvojili primitivni narodi i djeca. Mogao bi biti prikladan za vrtić, ali svakako nije bio pogodan za prostoriju za seminare u kojoj su ozbiljni povjesničari raspravljali o društvenim snagama i ekonomskim trendovima. (Carr je veći dio svoje profesionalne karijere posvetio stvaranju 14-tomne povijesti sovjetske Rusije, opusa koji favorizira to razdoblje te je kombinacija lakomislenosti i dosade.)
Carrov prezir prema teoriji "velikog čovjeka" bio je podržan međusobno povezanim povijesnim trendovima. Marksistički povjesničari poput Erica Hobsbawma i Edwarda Palmera Thompsona promovirali su "povijest odozdo", odnosno povijest običnih ljudi umjesto navodno elitnih. Francuski povjesničari poput Fernanda Braudela fokusirali su se na "anonimnu, duboku i tihu povijest", a ne na puke događaje. (Braudelovo dvotomno djelo Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II. (La Mediterranee et la monde mediterraneen a l’epoque de Philippe II.) puno je govorilo o moru, a gotovo ništa o Filipu.)
Adolph Norton/Hulton Archive
To je također bilo podržano naizgled neskladnim intelektualnim tendencijama. Politolozi su umanjili ulogu pojedinaca jer su željeli dokazati da su njihovi predmeti prediktivne znanosti. Koji je smisao sve te dosadne kvantifikacije ako sudbinu može promijeniti nečiji hir? I poststrukturalistički teoretičari poput Rolanda Barthesa i Michela Foucaulta pokušali su izbrisati pojedince iz povijesti u potrazi za dubljim strukturama moći.
Povjesničari su ostavili bitnu napomenu da pojedinci ne stvaraju povijest onako kako žele, već to čine u kontekstu uspostavljenih odnosa moći. Aleksandar Veliki ne bi mogao osvojiti cijeli svijet da njegov otac nije bio najmoćniji kralj u Grčkoj. Napoleon ne bi mogao preuzeti kontrolu nad Francuskom da popularna revolucija nije odbacila staru vlast i gurnula zemlju u anarhiju. No strukturalni determinizam može otići predaleko i iz povijesti potpuno eliminirati utjecaj ljudskog djelovanja i osobnosti.
Razmotrimo nekoliko pitanja. Da li bi Velika Britanija ostala čvrsta u svom otporu nacističkoj Njemačkoj da je lord Halifax postao premijer umjesto Winstona Churchilla, kako su mnogi vodeći konzervativci željeli? Da li bi 1980-e godine u Britaniji bile iste da je Ted Heath nastavio voditi Konzervativnu stranku? I da li bi Singapur bio ekonomska sila kakva je danas da Lee Kuan Yew nije preuzeo stvari u svoje ruke?
Emmanuel Macron pred Napoleonovim grobom | Sarah Meyssonnier/AFP
Postoje određeni trenuci u povijesti, kada izbijaju ratovi, kada se režimi urušavaju, koji pružaju prostor za velike pojedince. Paradoksalno, mnogi veliki ljudi osjećaju da su samo agenti nečega većeg od sebe: Churchill je govorio o hodanju ruku pod ruku sa sudbinom, a Bismarck o hvatanju za rub plašta povijesti i kratkoj šetnji s njim. No zapravo, oni su mogli promijeniti tijek događaja.
Veliki vođe kreatori su promjena upravo zato što mobiliziraju ljudske kvalitete koje se ne mogu svesti na društvenu "snagu" ili "ekonomski" čimbenik: odlučnost, karizmu, viziju, maštu, pa čak i obmanu. Churchill je inspirirao povjerenje jer nije priznao mogućnost poraza unatoč opasnom položaju Britanije. Charles de Gaulle je Francusku vratio na mjesto jer je oživio vjeru zemlje u sebe stvaranjem priče o slavi. Lee Kuan Yew je Singapur pretvorio u čvorište globalne ekonomije samo snagom volje i vizije. "Ono što djeluje neizbježno postaje takvo samo ljudskim djelovanjem", primijetio je Henry Kissinger u knjizi Vodstvo (Leadership).
Napoleon ostaje savršeni primjer sposobnosti jednog pojedinca da promijeni tijek povijesti, toliko da, i danas, ambiciozni mladi studenti MBA-e sanjaju postati Napoleon financija ili maloprodaje. Svakako je došao u pravo vrijeme, kada je revolucija izmakla kontroli i dok su ljudi žudjeli za redom i nacionalnim ujedinjenjem. No njegove idiosinkratične odluke također su oblikovale događaje na načine koji se nisu mogli predvidjeti. Ako je Napoleonova izuzetna vojna vještina pretvorila nepoznatog Korzikanca u gospodara Europe, njegova katastrofalna taština također ga je natjerala da krene u nesretnu kampanju za osvajanje Rusije.
Giuseppe Cacace/AFP
On također predstavlja savršeni primjer mješavine dobra i zla koje se nalazi u dušama najpoznatijih vođa. Postoje mnogi koji su potpuno zli: Hitler najviše, ali i Lenjin, Staljin, Pol Pot i mnogi drugi. No nitko se ne kvalificira kao potpuno dobar. Napoleon Veliki objedinjuje u sebi Goetheovo shvaćanje koje ga opisuje kao čovjeka "u stalnom stanju prosvjetljenja", ali i opis Madame de Staël koja tvrdi da je "orijentalni despot, novi Atila, ratnik koji zna samo kako korumpirati i uništiti".
Novi povjesničari koji sada kontroliraju ono što se uči na sveučilištima i u školama uradili su dobru stvar. Spasili su povijest običnih ljudi od zaborava. Otkrili su mnoge skrivene strukture moći i utjecaja koji pokreću svakodnevne događaje. No otišli su predaleko u umanjenju uloge pojedinaca ili osudi moralnog suda. Vrijeme je da se odupremo.
Povratak velikog pojedinca u srce nastave povijesti nije dobar samo za naše kolektivno obrazovanje o građanstvu, već nas također uči da je povijest niz izbora, a ne svršen čin i da su to također moralni, a ne samo praktični izbori. Također je dobar za poticanje interesa mladih za prošlost: samo pokušajte razmisliti o Napoleonovu usponu s periferije francuske civilizacije do vrha moći u Europi, i pokušajte ne biti oduševljeni.
