.webp){kind=icon}
U tijeku je pravi domino efekt kad je riječ o cijeni energetske krize koja pogađa Europu. Negdje treba spašavati energetske tvrtke, negdje treba osigurati nove dobavne pravce i na kraju, kad se prašina slegne, ukupni račun za spašavanje europskog energetskog tržišta ove zime lako bi mogao prijeći 200 milijardi dolara.
Nekome bi se to moglo činiti površno i istina je da je riječ o gruboj procjeni. No, izračun je konzervativan i temeljen na onome što znamo danas. Naime, ne uključuje najgori scenarij potpunog zatvaranja dotoka plina iz Rusije i zime hladnije od prosjeka.
Čini se da nema puno političara koji doista shvaćaju dimenziju problema, a francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemački kancelar Olaf Scholz čini se da je dobro shvaćaju.
Europska unija (EU) će morati odlučiti o snažnom programu štednje energije, što uključuje i javnu kampanju da bi se taj cilj ostvario. Također će biti potrebno da zemlje članice među sobom podijele plin koji će biti na raspolaganju. To znači također pozivanje Ujedinjenog Kraljevstva, Švicarske i Norveške na razgovore u Bruxelles.
Dok terminski ugovori za plin i struju nastavljaju rasti, tvrtke zadužene za opskrbu sve će više biti u problemima. Uzmimo za primjer samo Njemačku gdje je cijena megavat-sata električne energije u terminskom ugovoru na jednu godinu dosegla 350 eura što je 750 posto više od prosjeka od 41 eura u razdoblju od 2010. do 2020.
Cijena jednogodišnjeg terminskog ugovora u Njemačkoj na kupnju struje veća je 650 posto u dvije godine. (Bloomberg)
Za takve tvrtke jedina bi šansa bila prebaciti rast cijene na potrošače. No, to bi onda samo značilo da bi građani i tvrtke potrošači morali tražiti pomoć države. Porezni obveznici će na kraju platiti trošak, izravno ili neizravno kroz godine viših poreza kako bi se isfinanciralo spašavanje pogođenih energetskih opskrbljivača.
Europske bi vlade morale biti izravne oko troška i reći da je to korisno potrošen novac da bi se zaustavio ruski predsjednik Vladimir Putin.
Njemački Uniper i francuski Electricite de France već su u situaciji da trebaju pomoć svojih vlada. A to je samo vrh ledenog brijega. U najboljem slučaju neke će trebati barem vladine garancije za kupnju skupoga plina.
Bloomberg
Takav primjer vidimo i u Hrvatskoj gdje je HEP dobio zadatak da popuni skladište Okoli uz vladino jamstvo za dizanje kredita u tu svrhu.
Takvi krediti nisu trivijalni. Tako je češki CEZ dobio hitni kredit od tri milijarde eura, a njemačka je vlada preko državne razvojne banke omogućila 15 milijardi eura za punjenje plinskih skladišta. Pitanje je kako će ti krediti biti otplaćivani.
Što se kućanstava tiče, Ujedinjeno Kraljevstvo nudi pravi obrazac za problem. U veljači London je objavio potporu od više milijardi funti da bi ublažio rast cijena. Gornja razina po kojoj energetske tvrtke mogu teretiti građane godišnje porasla je tada s 1277 funti na 1971 funti. Od listopada to će se povećati na 3300 funti godišnje, što je rast od oko 70 posto.
Uzimajući u obzir samo ove znane primjere, procjena od računa od 200 milijardi dolara više se ne čini tako površna.
A može biti i gore. Zato što je Putin smanjio dotok plina za oko 60 posto Uniper gubi 30 milijuna eura dnevno za kupnju plina na dnevnom tržištu. To je oko 10 milijardi eura godišnje. Ako Putin potpuno zatvori slavinu, gubitak će dnevno narasti na 100 milijuna eura ili 35 milijardi eura godišnje. Vlada će morati naći novac ako želi da se ljudi griju.
Ako se cijene prevale na potrošače, po procjeni Goldman Sachsa europska će kućanstva trošiti 470 eura mjesečno za struju i plin, ili 290 posto više od troška sredinom 2020. To je nepriuštivo za mnoge.
Iduća će zima biti skupa. Jedino još ne znamo koliko.
