Od šesnaeste godine svog života radim. Počela sam volonterski, poslije za honorar, pa za plaću. Često, kada saznaju godinu mog rođenja, ljudi se začude kada kažem da imam 27 godina radnog iskustva. Da počnem raditi još u gimnaziji, bio je moj izbor, uprkos svima koji su mi govorili da nije moguće raditi, učiti, studirati i imati društveni život u isto vrijeme. Dokazala sam da je za mene to bilo moguće i uspješno, čak zabavno.
U tom procesu sam naučila da zakoni i običaji u BiH ne podržavaju rano uključivanje mladih u radnu snagu, u skladu s kapacitetom kojim mladi ljudi to žele, ali to je tema za neki drugi blog. Sve što sam postigla u periodu rada dok sam bila srednjoškolka i studentica jeste zahvaljujući podršci sjajnih pojedinaca nastavnika, profesora, kolegica, šefova i porodice. Ono što sam naučila u novinarstvu, bankarstvu i trgovini vodilo me ka poduzetništvu.
Poduzetništvo je u Bosni i Hercegovini, kao i većini postkomunističkih država, dugo tretirano kao nepoželjna kategorija. Poduzetništvom su se u komunizmu uglavnom bavili ljudi koji nisu imali mjesta u "partiji" ni siguran državni posao. Bili su to "sumnjivi ljudi" koje je država nadgledala. Naslijeđe takvog pogrešnog razmišljanja još uvijek je jako prisutno u BiH. Ovu skepsu prema poduzetništvu roditelji prenose na svoju djecu i uništavaju im poduzetničke snove.
Poduzetništvo nakon komunizma
Komunizma nema već trideset godina. Čini mi se da, kao društvo, mi iz komunizma želimo vratiti samo stvari koje su loše. Nisam čula da se ljudi javljaju da organizuju radnu akciju? Iz komunizma bismo vratili sebi neka prava koja su mnogi imali (ne svi):
- Da radimo minimalno, a ipak dobijemo plaću, penziju i zdravstveno osiguranje.
- Da se ne moramo boriti za svoja prava, jer to radi neko drugi (sindikat, država, partija).
- Kada završimo školovanje, da zauvijek završimo učenje.
- Kada završi naša smjena na poslu, da naša odgovornost prestaje, dok opet ne dođemo na posao, a u međuvremenu se sve može srušiti.
- Da se zaposlimo u jednoj firmi i radimo tu do penzije.
- Da ne moramo ići na intervju za posao desetine puta u životu, osvježavati svoj CV i LinkedIn profil svakog mjeseca.
- Da se ne moramo prilagođavati promjenama koje se dešavaju svaki dan.
Adela Ramić/Bloomberg Adria
Većina naših ljudi zapravo želi "zonu ugode, nešto na što su navikli i ne žele da iko talasa njihov mirni okean koji je često bara puna žabokrečine, ali poznata bara. Bosna i Hercegovina je već 30 godina u kapitalizmu (sviđalo se to nama ili ne). BiH je ekonomski slaba zemlja, iscrpljena krađom, devastacijom i korupcijom, u kojoj prosječan radnik zna o ekonomiji i kapitalizmu manje od prosječnog desetogodišnjaka u Sjedinjenim Američkim Državama. U kapitalizam smo ušli pravo iz rata, oštećeni materijalno i duhovno, s traumama i iluzijama.
Kategorije poduzetnika
Poslije 1995. godine u BiH egzistiraju četiri osnovne kategorije poduzetnika, s tim da su neki poduzetnici istovremeno ili hronološki bili u više kategorija:
- Poduzetnici iz komunizma (oni "sumnjivi" s početka priče) koji su odlučili da nastave rad i razvijaju svoje biznise. Oni imaju više iskustva u biznisu od ostalih ljudi u BiH, pa nije ni čudo da je većina njih uspjela napraviti velike uspješne kompanije.
- Ratni profiteri. Većina njih je osnovala svoje biznise u periodu od aprila 1992. do novembra 1995. godine i oni su "poslovali" u vrijeme rata i nastavili još uspješnije kada se rat završio.
- Tajkuni. Oni su privatizirali kompanije koje su bile društveno vlasništvo i društvenu imovinu vrijednu milione kupili za siću, podržani od političara na vlasti po principu "svako svome". Većinu tih biznisa su uništili. Neki od tih tajkuna privatizacije leže po zatvorima širom Evrope, jer su usput odlučili da se bave drogom i kriminalom, a njihova imovina (nekada društvena) širom BiH propada i predstavlja smetljišta usred grada (istražiti Stolac npr.). Većinom su ovi tajkuni uništili biznise i radnike ostavili bez posla i penzija. Neki od ovih divova privatizacije su radili kako treba, razvili kompanije, uposlili nove radnike i otvorili druge uspješne biznise. Neki od njih poštuju prava svojih radnika, neki ne.
- Mali poduzetnici. To su ljudi koji su odlučili da osnuju svoje male biznise iz vlastitih sredstava, štednje, kredita, ponekad i malih grantova. Motiv malih poduzetnika je da kreiraju sebi, porodici i prijateljima radna mjesta, pa da ne rade ni za državnu firmu (jer nisu stranački kadar) niti za bilo koga iz prethodne tri kategorije poduzetnika.
Mali poduzetnici i poduzetnice su muškarci i žene koji pokušavaju znanje i iskustvo iskoristiti da bi živjeli od svog rada u Bosni i Hercegovini, da ne moraju ići van zemlje. To su ljudi koji se bore za svoju finansijsku i ljudsku slobodu. Slobodu da glasaju za koga hoće, jer ih ne plaća stranka. Slobodu da kritikuju koga žele, jer samo ovise o svojim klijentima. Ovi ljudi su moderni revolucionari.
Mali poduzetnici su osnivači pravih startup biznisa. Oni su nosioci inovacija, jer inovacijama rješavaju problem nedostatka kapitala. Nije startup kada tajkun osnuje deseti biznis. Startup biznis je kada žena, recimo da se zove Jasmina, koja je radila za minimalac kao prodavačica u velikom trgovinskom lancu, uštedi novac ili uzme kredit (realnije kredit, uštedjeti novac od minimalca je nemoguće) i otvori svoj mali butik. Startup je kada se student informatike, neka se zove Amar, udruži sa svojim kolegama studentima, pa naprave mobilnu aplikaciju i osnuju svoj biznis. Startup je kada učiteljica Jelena odluči svoju ljubav ka podučavanju iskoristiti tako što osnuje vrtić. Startup je kada turistički vodič Marko uzme kredit i kupi brodicu kojom će voziti turiste po jezeru i pokazivati im ljepote naše zemlje i odvesti ih da ručaju u restoranu koji drži Muhamed, talentovani kuhar, bez dana iskustva, koji je odlučio da od početka bude poduzetnik.
Značaj startupa
Statup biznisi su za BiH ekonomiju ono što su djeca za bh. društvo. Ako nema djece, izumrijet ćemo. Ako nema startup biznisa, ekonomija će nam umrijeti, a mi ćemo ostati u službi velikih i moćnih vlasnika krupnog kapitala. Na kraju ćemo njima plaćati za sve, odjeću, edukaciju, zabavu, hranu, vodu i zrak. Ili nam se ovo već desilo?
Startup biznisi stari do pet godina su oni čije interese zastupam svaki dan. I sama sam osnivačica jednog startup biznisa, pa znam probleme iz prve ruke. To su mali biznisi koji imaju 1-7 uposlenika, koji se bore za opstanak u prvim godinama poslovanja. Većina ovih biznisa ne preživi prvu godinu poslovanja. Vlasnici ovih biznisa se nadaju da će biznisi postati jaki i stabilni te da neće praviti greške koje su njihovi bogati bivši poslodavci pravili. Oni žele biti bolji u svom poslu od svojih bivših poslodavaca i biti bolji prema svojim radnicima. Vlasnici ovih biznisa rade svaki dan da bi njihovi biznisi opstali na surovom tržištu na kojem vladaju veliki i moćni koje podržava država. Vlasnici malih startup biznisa imaju san, a to je san o slobodi.
Adela Ramić je master menadžmenta, konsultantica za biznis i finansije.
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
.webp){kind=icon}
