Postoji odlučni trenutak na početku memoara Sir Anthonyja Hopkinsa We Did OK, Kid (objavljena danas u izdanju Summit Books, imprint Simon & Schuster), kada odlučuje da nešto postigne u životu. Kao prosječan srednjoškolac i samoproglašeni samotnjak, stoji bezvoljno u porodičnoj kući u Velsu dok mu majka i otac, generalno podržavajući, ali razočarani, čitaju još jedan sumoran školski izvještaj. Hopkins doživljava neočekivani trenutak odlučnosti: "Jednog dana ću vam pokazati", kaže im. "Pokazat ću oboma." I pokazao im je. Za samo nekoliko godina postao je velika zvijezda, igrajući glavne uloge u Londonskom nacionalnom teatru, da bi ubrzo postao pravi filmski as.
S&S/Summit Books
Mnogi memoari poznatih pišu se uz pomoć ghostwritera, ali Hopkins je ovu knjigu napisao sam. Rezultat je nepopustljiva hronika spektakularne karijere i ne toliko spektakularnog ličnog života, ispričana jasnim ritmom koji će biti poznat svima koji su gledali ovog oskarovca u filmovima Zima jednog lava (The Lion in Winter), Kad jaganjci utihnu (Silence of the Lambs) ili Otac (The Father).
Hopkins (87) je razgovarao za Bloomberg Businessweek o svojih skoro devet decenija razočarenja (ovisnost o supstancama, problemi u vezama) i trijumfa (trezvenost, karijerni uspjeh). Ovaj razgovor je uredno skraćen radi dužine i jasnoće.
Mnogo pišete o svojoj borbi s alkoholom na početku karijere, kada je uspjeh slijedio uspjeh. Sada kada ste trezveni, osjećate li se ambivalentno prema tim ranim dostignućima?
Ako imate ovisnost, obično je praćena strahom i bijesom, i osjećajem "Pokazat ću svijetu". To vas pokreće i daje hrabrost. Imao sam mnogo hrabrosti. Radio sam sa Peterom O’Tooleom, koji je također bio alkoholičar. Mislim da je bio briljantan glumac, ali pio je kao da mu rok ističe. I ja sam pio sve što nisam mogao da žvačem, jer me to hranilo - taj bijes i ljutnja. Naravno, to je poput raketnog goriva, ali u jednom trenutku u životu shvatite: "Ovo me uništava." To se meni desilo prije 50 godina. Mislio sam: "Ovo će me ubiti." Kada se osvrnem, mislim da sam bio sretan što mi je data prilika da obuzdam tu potrebu, kakva god bila. Ali ne bih to mijenjao. Na čudan način, to me dovelo ovdje.
Depositphotos
Jedna od lijepih stvari u knjizi je i to što su vaši roditelji bili tu da posvjedoče vašem usponu ka slavi.
Na tome sam zahvalan - što su živjeli dovoljno dugo da to vide. Došli su ovdje, u Kaliforniju. I išli smo na različite događaje tokom mojih uspješnih godina, a otac mi je tada imao šezdeset ili sedamdeset godina, mislim, i bio je duboko dirnut onim što je vidio. Pogledao me je i rekao: "Kako si to postigao?" Rekao sam: "Nemam pojma." On i majka su bili pomalo šokirani: Kako je njihov problematični dečko uspio raditi s ovim ogromnim ličnostima? Kako je ova budala to postigla? I do danas ne znam.
Jedan od razloga je, izgleda, što ste mnogo radili.
Bio sam lukav, to je bila moja prednost. Počeo sam se polako penjati ljestvicom uspjeha. Mislio sam: "Imam problem, ne znam jesam li dovoljno pametan da ovo uradim." Shvatio sam da je jedini put kroz to da naučim tekst potpuno, radeći naporno svake večeri dok ne zaspim. Tako sam otkrio da u riječima leži prava priroda lika koji igram. To je bilo izvanredno. Od tada sam radio u Nacionalnom teatru s Laurenceom Olivierom i sličnim ljudima. Moj format je bio: nauči tekst, dođi na vrijeme i daj sto posto. Priprema je sve: budi spreman, fleksibilan i jasan.
Za ulogu Anthonyja, oca koji pati od demencije u filmu Otac, 2021. godine Hopkins je dobio Oscara za glavnu mušku ulogu. Nije bio prisutan na ceremoniji dodjele nagrada, pa je Oscara u njegovo ime primio voditelj Joaquin Phoenix | Depositphotos
Bio sam fasciniran vašim naglaskom na zanat i načinom na koji knjiga detaljno opisuje glumu.
Radio sam s poznatim glumcem tog vremena Robertom Morleyem. Bio je divan glumac, veoma pametan i veseo čovjek, ali pomalo klaun. Svi su ga voljeli gledati na sceni jer je mogao improvizirati. Ispričao mi je priču: bio je u filmu Afrička kraljica (The African Queen) s Katharine Hepburn i Humphreyjem Bogartom. Prvog dana na setu mislio je da može improvizirati. Bogart mu je rekao: "Ne znaš tekst, momče", i potom je otišao, kao i Hepburn. Morley mi je rekao: "Shvatio sam da moraš biti spreman." Nije dovoljno izgledati simpatično i improvizirati, zanat je važan. Veliki umjetnici su znali šta rade, a bili su prilično strogi ako nisi znao svoj dio.
Veliki dio vaše knjige bavi se temama smrti i prolaznosti.
Da li? Možda nesvjesno. Ako jeste, to je zato što sam zahvalan što sam još ovdje, [skoro] 88 godina, još funkcionalan i u dobrom zdravlju. Moja supruga brine o meni, vodi računa o ishrani i kondiciji. Biti u toj dobi i razmišljati "Ne znam šta će se dalje desiti, ali nadam se najboljem" je ispunjenje. Letim avionom do sljedeće lokacije i nadam se najboljem. Želio bih da idem sve do 120. Još uvijek sam priseban.
Hopkins sa suprugom Stellom Arroyave, s kojom se vjenčao 2003. godine | Depositphotos
To je samo po sebi postignuće.
Mislim da mi je pomoglo stalno učenje. Ne biste vjerovali koliko puta prolazim kroz skripte: iznova i iznova. Sviram klavir, slikam, radim sve to. Ne trčim više kao manijak, ali održavam mozak aktivnim. Neću odustati. Borac sam.
U ovom trenutku karijere, da češće kažete 'ne' poslovima?
Uživam u procesu. Imam tri ili četiri uloge pred sobom, neke su odobrene, ali ja ih učim za svaki slučaj. Najvažnije je doći ujutru, pripremiti se, otići na set - "Dobro jutro svima" - i akcija. To je divan način života. Citirajući Robert Mitchuma: bolji je to život od rada samo da bi se preživjelo.
.webp){kind=icon}
