.webp){kind=icon}
Malo je boljih mjesta za razmatranje proteklih nekoliko dana bankarskog kaosa od sobice u financijskoj zoni Edinburgha, nedaleko od mjesta gdje je nekada živio pionir slobodnog tržišta Adam Smith.
U Knjižnici pogrešaka, posvećenoj povijesti svjetskog biznisa i financija te promašajima kapitalizma, može se naći majica s potpisom Nicka Leesona, financijskog trgovca koji je srušio banku Barings, kao i portret legendarnog američkog prevaranta Charlesa Ponzija.
Kao svoj moto knjižnica koristi aforizam autora knjiga o svijetu financija Jamesa Granta: Napredak je kumulativan u znanosti i inženjerstvu, ali cikličan u financijama.
Dosta toga što se dogodilo ovoga mjeseca izgleda kao povijest koja se ponavlja – regulatori stvaraju novu krizu pokušavajući se boriti protiv prethodne, neustrašivi zagovornici slobodnog tržišta iznenada otkrivaju prednosti državne intervencije, a klasni borci koji su predvidjeli 10 od zadnje tri propasti banaka tvrde da je kapitalizam nepošten, mrtav ili oboje.
Ponovno se moramo suočiti s realnošću da će se financijska pravila promijeniti. Povijest financijske regulacije je zapravo povijest upravljanja krizama.
Američke Federalne rezerve su stvorene nakon što je John Pierpont Morgan morao organizirati 1907. godine akciju kojom je privatni sektor spašavao ekonomiju. U sobu u svojoj kući na adresi Madison Avenue 219 zatvorio se sa svojim kolegama bankarima kako bi se pronašlo riješenje za spas.
Regulativu kojom su odvojene investicije i komercijalne banke uveo je Franklin Roosevelt 1933. godine nakon kraha na Wall Streetu. To je onda povukao Bill Clinton 1999. godine jer su bankovne restrikcije smatrane krivcima za poticanje neodgovornih inovacija u drugim sektorima financijske industrije. Nakon propasti Lehman Brothersa 2008. godine ponovno je djelomično vraćena stara regulativa.
Ovoga puta promjena u svijetu financija vjerojatno neće biti u velikom novom setu pravila, već u dubljoj promjeni načina razmišljanja, odnosno prihvaćanju merkantilističkog oblika financija. To je nešto što bi Adam Smith prezirao, ali se dobro uklapa u modernu geopolitiku.
Možda klizimo prema novom obliku financijskog kapitalizma, i to obliku koji je više opterećen rizicima, no obećanjima. To se neće dogoditi preko noći. Posebice u bankama, trenutačno je fokus na preživljavanju, a ne na revolucionarnim idejama.
Za financijere novo bi se normalno moglo nazvati: povratak osnovama.
Ako je kriza iz 2008. godine bila zbog kvalitete imovine, ovaj put je fokus na likvidnosti.
U biti, i banka Silicon Valley (SVB) i Credit Suisse su imale relativno velike količine dioničkog kapitala za pokrivanje mogućih loših kredita. No, nisu imale dovoljno spremne gotovine kako bi zadovoljili dugi red štediša koji su iznenada htjeli svoj novac natrag. Možda se sve odigravalo na kompjutorskim ekranima, no ipak se radilo o pravom jurišu na banke kao nekad na šalterima.
Konferencija za novinare o preuzimanju banke Credit Suisse
Iznenadan problem s likvidnošću ipak nije sve. Štediše žele svoj novac natrag kad više ne vjeruju svojoj banci. A kad je riječ o povjerenju, SVB i Credit Suisse neke su stvari očito krivo shvatili.
Ako počnemo od novinarstva, Credit Suisse je bio sinonim za dosadno ispravno bankarstvo. Švicarski su bankari praktično bili kao njemački, samo manje zanimljivi. Egzotični dio banke, investicijski segment Credit Suisse First Boston, trebao je američki upliv da bi postao interesantan. Kada je predsjednik velike švicarske banke govorio na nekoj financijskoj konferenciji obično bi ispraznio sobu u kojoj je govorio.
Ta vrlina dosadnosti je nekako putem izgubljena. U ovom stoljeću banka je upala u seriju neugodnih epizoda koje je menadžment odlučio tretirati kao pojedinačne propuste, a ne kao sistemski problem kulture rizika. Ime Credit Suissea počelo se pojavljivati u jednom skandalu za drugim, od Mozambika do Rusije, a njegovi su bankari ignorirali izreku vojvode od Wellingtona da su visoke kamate sinonim za manjak sigurnosti. Postupno je lagano odlijevanje depozita preraslo u poplavu.
U slučaju SVB-a propast je bila iznenadnija, ali je ljudska pogreška bila još bazičnija. Kalifornijska je banka fokusirala svu energiju na privlačan biznis posuđivanja za rizična ulaganja umjesto da se fokusira na to gdje da sigurno uloži novac štediša. Kupovanje dugoročnih obveznica s fiksnom kamatnom stopom kada imate pasivu u kratkoročnim promjenjivim stopama je vrlo osnovni oblik nesklada. Toliko bazičan da nitko u svijetu financija nije mislio da će se ponoviti.
Jedna od stvari koju pojedinci u cijelom političkom spektru smatraju odgovornom za događanja su središnje banke zato što su navodno držale kamatne stope predugo niskima, a onda ih prebrzo počele dizati. U tome ima nešto istine.
No, veliki je korak do toga da se tvrdi kako bi središnje banke trebale prestati s dizanjem kamatnih stopa. Naime, zadaća Feda je da pazi na čitavu ekonomiju, što u sadašnjem slučaju znači obuzdavanje inflacije, a ne da drži kamatne stope niskima kako bi se spasilo par loše vođenih banaka.
Način razmišljanja
Tako da će prava rasprava krenuti oko toga ima li bolji način da se upravlja bankama.
Naša je pretpostavka da će biti nekih novih pravila, no ništa razmjera viđenih nakon 2008. godine, i to zato što banke sada imaju puno više kapitala. Najzanimljivija promjena može biti redefiniranje samih banaka. Od 2008. godine američki su se regulatori odlučili koncentrirati na nadzor bilance banaka prevelikih da propadnu. Srednje velike banke nisu trebale zadovoljiti iste kriterije likvidnosti. Sada vidimo i da je SVB bio prevažan da propadne.
Puno veća skupina subjekata koja bi mogla biti podvrgnuta većoj regulaciji, posebno ako netko iz te skupine propadne, bit će tvrtke rizičnog kapitala, hedge fondovi i slični financijski oblici izmišljeni da se zaobiđu bankarska pravila.
Najveća promjena ipak bi se mogla dogoditi s načinom razmišljanja.
Postupci regulatora u zadnjim tjednima možda ne bi razveselili Adama Smitha, ali sigurno bi Jean-Baptistea Colberta, ministra financija kod kralja Luja XIV. Ideja da su financije jedna ruka države se vratila i vjerojatno je da će se globalno bankarstvo sada modelirati s tim u skladu.
Ima li nešto novo u nacionalnim akcijama spašavanja. Guverner Bank of England Mervyn King tijekom financijske krize 2008. godine rekao je da su kapitalističke tvrtke globalne za života, a nacionalne u smrti. Drugim riječima, uvijek gledaju prema nacionalnim vladama da ih spašavaju ako stvari postanu teške.
No, glazba kojom se odvijaju spašavanja se promijenila. Prije 15 godina tri velike svjetske ekonomije – SAD, Europska unija (EU) i Kina – djelovale su zajedno. Sada se globalna ekonomija pretvorila u konkurentne regionalne blokove, a vlade su preuzele retoriku koja se kreće prema zagovaranju lokalnoga.
Tako se čini da Joe Biden ne može potpisati nijedan zakon koji ne bi imao odredbu "kupuj američko". Merkantilizam se vraća u osvetničkom pohodu.
Događanja s bankama ovoga mjeseca uklapaju se u taj obrazac.
Štediše pokušavaju spasiti depozite u banci Silicon Valley
U svijetu slobodne tržišne konkurencije malo bi smisla imalo prisiliti najveću banku da kupi glavnog suparnika. No, ako vam je glavna briga očuvati švicarske financije švicarskim, onda pretvaranje preko trećine bankarskog sektora u jednu cjelinu izgleda dobro.
Sve to izgleda kao početak "kolbertizma" u financijama.
Ipak napredak
Pogledajte EU. Njemačka je najveći europski industrijski motor, no nedostaje joj financijski pandan. Najuspješnija banka u EU je francuski BNP, a njezini najveći konkurenti su španjolski Banco Santander i britanski HSBC ili Barclays. Nastanak novog švicarskog bankarskog prvaka poticaj je Berlinu da razmotri spajanje između Commerzbanka i Deutsche Banka.
Alternativa, opterećena emotivnim poteškoćama, je da Njemačka krene stvarati sa susjedima europskog bankarskog prvaka. Primjerice spajanjem Commerzbanka i talijanskog UniCredita.
Svaki šef banke u EU ima popis potencijalnih banaka kandidata za spajanje iz drugih zemalja članica, no nakon ovoga tjedna za tu se opciju izgledi smanjuju.
Američki će bankari bez sumnje pozdraviti konsolidaciju u Europi uz komentar "bolje kasno no nikad". No, američko je bankarsko tržište na više načina još više naopako od europskog. Unatoč fokusu na to da je neka banka prevelika da propadne, SAD je uvijek imao previše banaka koje su premale da bi funkcionirale kako treba.
Upravo je takva devijacija u bankarskom sektoru učinila Veliku depresiju težom. Tada je SAD imao 25 tisuća nedovoljno kapitaliziranih banaka za koje su bilo nadležna 52 različita regulatora. Stvari su nešto bolje sada, no još uvijek ih je oko četiri tisuće i mnoge su male banke pod zaštitom lokalnih političkih lobija te previše ovisne o lokalnom industrijskom sektoru.
U novo doba nacionalnog financijskog kapitalizma to je više slabost nego snaga.
Ako su, primjerice, kompjutorski čipovi ključni nacionalni resurs onda to postaje i banka koja posuđuje novac proizvođačima čipova.
Američki protekcionistički zaokret dao je drugima šansu da slijede isti put, posebice nakon što je i Švicarska, oduvijek internacionalistički usmjerena, odlučila pobrinuti se za sebe.
Unatoč kozmopolitskoj reputaciji globalne će banke biti zadovoljne krenuti s merkantilističkom strujom. Kako je i Adam Smith govorio, bankari su bili oportunisti daleko prije nego što su postali kozmopoliti.
Ako zapadni političari žele nacionalne gospodarske šampione, banke će biti sretne financirati ih. Ako političari odluče zamijeniti slobodnu trgovinu merkantilizmom, banke će biti tu da pokažu prečicu. I ako od njih netko zatraži da kupe jednog od suparnika, to će i učiniti.
Iz tog kuta gledano, UBS je možda tek bio prvi na potezu kupivši svog rivala za ispod dvadesetine njegove vrijednosti od prije desetak godina.
Vidimo rađanje novog oblika financijskog kapitalizma – banke postaju premrežene s vladama, a vlade biraju pobjednike i nastoje podržati industrije budućnosti. Neki će ljudi od toga jako profitirati, a političari će to podržati jer to jača njihov nadzor nad ekonomijom.
No, ako odete u Knjižnicu pogrešaka, vidjet ćete i da taj pristup ima svoje probleme. Pogledajte samo nedostatke kineskog bankovnog sustava upravljanog državom.
Ipak, veliki dio snage slobodnog tržišta leži u njegovoj genijalnosti i fleksibilnosti, a financije su uvijek, uza sve pogreške, bile dio toga. Uz povremene katastrofe koje su pogađale svijet financija, ipak je taj svijet pomagao razvoj trgovine, infrastrukture i inovacija diljem svijeta. Napredak je možda cikličan u financijama, ali je ipak napredak.
