Žene treba pustiti da rade, a ne ocjenjivati kako izgledaju dok stare

Prije desetak godina odlučila sam pustiti da mi kosa bude sijeda.

Razlog je bio vrlo jednostavan. Nije mi se dalo trošiti vrijeme kod frizera svaka tri mjeseca. Imala sam dvoje male djece i čak uz pomoć kod kuće to mi je izgledalo kao gubitak vremena. I, zapravo, koga je bilo briga? Mene ne, mog supruga ne. Ta je odluka štedjela novac i vrijeme.

Stoga sam s nevjericom i frustracijom pročitala da je otpuštena kanadska voditeljica vijesti Lisa LaFlamme koja je tijekom pandemije ostavila sijedu kosu. Vlasnici CTV-a odbacuju da su dob, spol ili sijeda kosa razlozi za okončanje ugovora s njom. Ovdje je riječ o dokazanoj televizijskoj novinarki koja je izvještavala iz ratnih zona i, kako navodi New York Times, morala se izlagati naporu bojanja kose u ženskom zahodu u zračnoj luci Kandahar i u bagdadskom skloništu, a onda je, dojam je, otpuštena zbog svojeg izgleda.

Dobna diskriminacija jedno je od posljednjih ograničenja u kontekstu različitosti i uključivosti. Na radnim mjestima to ostaje tabu tema. Priča poput ove o Lisi LaFlamme otkriva predrasude s kojima se žene suočavaju kada dođu u srednju dob i koliko još posla na tom polju preostaje.

Trajna fiksacija na to kako žene stare i na to da uopće stare odvlači pozornost od toga koliko ta polovica populacije može  pridonijeti svojim znanjem i uspjesima. Nitko neće prosuđivati muškarca srednje dobi sa sijedom kosom. Pogledajte samo fotografiju Lloyda Robertsona koji je imao 77 godina kada ga je zamijenila LaFlamme, sada 58-godišnjakinja.

Nezasluženo kažnjavanje

To uzmicanje od žena koje si dopuste izgledati u skladu sa svojom dobi samo hrani očekivanja da žena, kako stari, mora težiti izgledati mlađe i još jednom stavlja teret na ženu da se mora mijenjati kako bi se uklopila u ono što društvo smatra prihvatljivim. I to je iscrpljujuće. Žene se već s 20 godina moraju dokazivati, a onda u 40-ima ili 50-ima ponovno moraju dokazivati da vrijede.

To promatranje žena, posebice u kasnijem razdoblju njihovih karijera, prisutno je u različitim profesijama, no posebice je naglašeno na televiziji.

Novinarka i voditeljica Libby Purves jasno je govorila o pritisku na žene u BBC-u da izgledaju atraktivno i mlađahno, dok se muškim kolegama dopuštalo otmjeno starenje.

Televizijski svijet, međutim, u svojem odnosu sve više postaje izdvojen. To se vidi na primjerima iz svijeta financija kao što su predsjednica Europske središnje banke Christine Lagarde ili američka ministrica financija Janet Yellen te mode kao što je Sarah Harris, urednica u Vogueu, koja je svoj prvi sjedi pramen našla sa 16 godina i nikad nije bojala kosu, ili Maye Musk, majka Elona Muska, koja je model 50 godina.

U svijetu glume žene u svojim 50-ima i 60-ima postižu uspjehe i traju kao što je slučaj Michelle Yeoh, Cate Blanchett ili Jamie Lee Curtis.

To su male, ali važne pobjede u borbi protiv dobne diskriminacije. Kako žene žive i rade sve dulje, nakon karijera u kojima je prisutna vidljiva razlika u prihodima u odnosu na muškarce mora ih se prestati kažnjavati za nešto što je izvan njihove kontrole. Umjesto toga treba priznati njihove rezultate i adekvatno ih nagraditi.

Dok, primjerice, u azijsko-pacifičkoj regiji tvrtke s većim postotkom žena u upravi imaju bolju izvedbu na tržištu dionica od onih s malim udjelom žena, žene još uvijek u prosjeku zarađuju 83 centa na svaki dolar koji zarađuju muškarci.

Žene žele biti uključene i prihvaćene neovisno o trenutku u životu ili karijeri. Zapravo, to se razumije samo po sebi i ne bi se trebalo ni spominjati. A ne žele privlačiti pozornost zbog znakova starenja ili imati osjećaj kao da postoji neki datum isteka roka trajanja. Za to se mora promijeniti odnos i dobnoj diskriminaciji pristupiti kao bilo kojoj temi vezanoj za različitost i inkluziju kao što su spol, kultura, rasa ili invalidnost.

Na ovaj međunarodni Dan žena naglasimo dvostruke standarde: Sijedi muškarac smatra se otmjenim. Sijeda žena postaje progonjena. Svi starimo. Prihvatimo to.