Slogan američkog predsjednika Donalda Trumpa "drill baby drill" zvuči smiješno i internet je pun memeova, ali činjenica je da će se Sjedinjene Američke Države ponovno povući iz Pariskog sporazuma. Trump je već na početku novog mandata proglasio nacionalnu energetsku krizu i najavio jačanje američkih kapaciteta za proizvodnju i izvoz fosilnih goriva.
Kakve će biti posljedice Trumpove politike i nekih populističkih odluka, hoće li uopšte išta biti drugačije i koliko SAD još može "izbušiti", budući da je već najveći proizvođači nafte (prošle je godine podizao rekorde u dnevnoj proizvodnji nafte, koja je u prosjeku viša od 13 milona barela na dan). U decembru 2023. godine proizvodio je 12,9 miliona barela dnevno. Razgovarali smo s ekološkim ekonomistom Jonnasom Sonnescheinom iz Umanotere o posljedicama Trumpove klimatske politike.
Kakve će biti posljedice Trumpove odluke da se povuče iz Pariskog sporazuma? Hoće li išta biti drugačije i koliko SAD još može proizvoditi?
Kada pogledamo formalne obaveze SAD-a u Pariskom sporazumu, malo toga će se promijeniti, jer je to dobrovoljni sporazum. Sistem djeluje odozdo prema gore, pa je sporazum dobar onoliko koliko su dobre nacionalne obaveze zemalja potpisnica. Ako jedna zemlja odluči učiniti manje, ne može biti formalno sankcionisana jer čini premalo. Ovo je također signal drugim zemljama i samo se nadam da druge zemlje neće slijediti ovaj primjer. To bi moglo uticati na prikupljena sredstva, jer su se Sjedinjene Američke Države također obavezale da plate značajan iznos sredstava za borbu protiv klimatskih promjena, što je samo pogoršavajuće. Čini se kao da smo u pogrešnom filmu, gledamo sve te požare u Los Angelesu, a samo nekoliko dana kasnije neko odluči bušiti više i napustiti Pariski sporazum.
SAD također želi uštedjeti milione koje bi razvijene zemlje trebalo da dodjele zemljama u razvoju. Kako će to osjetiti privrede u razvoju, hoće li možda druge zemlje izdvajati više?
Mislim da stvarno zavisi od toga o kojem fondu govorimo. Fond za gubitke i štete, koji bi zapravo trebalo da daje novac zemljama u razvoju za klimatske štete koje već osjećaju i koje će još osjećati, kao i štete koje su prouzrokovale industrijalizovane zemlje, vrlo je mali. Oko 800 miliona eura, a SAD se obvezao da daje 17 miliona eura, što je smiješno malo. Zato ovdje neće biti posebnih posljedica.
SAD takođe već duže vrijeme plaća klimatske fondove za tehnološke projekte, transfer tehnologije i tako dalje, a te se brojke mjere u milijardama. Ako dođe do značajnog smanjenja tih sredstava, to će se osjetiti. Međutim, u prošlosti je bilo vrlo teško, bez obzira na to ko je bio predsjednik, doći do tih sredstava. Često je taj novac isplaćivan kao razvojna pomoć, a zatim je samo preimenovan u klimatsko finansiranje. Međutim, ako odgovorim: da, ovaj bi prekid bio značajan.
Tu su i sredstva koja SAD, kao zemlja članica, zapravo mora platiti instituciji Ujedinjenih naroda, Okvirnoj konvenciji o klimatskim promjenama (UNFCCC). Koliko sam shvatio, SAD se neće povući iz ove konvencije, već samo iz Pariskog sporazuma. Ali Trump je jednostavno prestao plaćati članarinu za to u prethodnoj administraciji, a kada je Biden došao na vlast, SAD je morao otplatiti dug. Čuli smo da će Michael Bloomberg, milijarder koji je vrlo povezan s vašim uredništvom, također intervenisati i uplatiti više privatnih donacija UNFCCC-u kako bi zapravo omogućio njihov rad i sa zemljama u razvoju.
Je li uopšte moguće zaustaviti zelenu tranziciju, s obzirom na to da znamo da iza nje stoje velika ulaganja, istraživanja i razvoj?
Ovo je gotovo retoričko pitanje. Kao što ste već naveli u svom pitanju, danas nismo u istoj poziciji kao što smo bili kasnih 1990-ih. Zelena ekonomija je ogromna. Sunčeva energija i energija vjetra odavno su nadmašile ugalj i druga fosilna goriva u pogledu ulaganja i primjene na globalnom nivou. Energije vjetra i sunca gotovo su veće od tradicionalne proizvodnje električne energije u smislu instaliranog kapaciteta na globalnom nivou. U Evropi je energija iz zelenih izvora prestigla gas i ugalj zajedno. Postoji ogromno tržište za električne automobile i tako dalje.
Stoga bih zapravo rekao da se posljednjih godina, nakon pandemije, trka za zelene industrijske politike vodila između SAD-a, Kine i Evropske unije. SAD je privukao ogromna ulaganja u zelenu privredu Zakonom o smanjenju inflacije (IRA), ali sada vidimo kako Trump to zaustavlja. Postoji opasnost da SAD izgubi ovu igru.
Šta je s posljedicama koje bi Evropa mogla osjetiti nakon ovih Trumpovih odluka? Možda bi čak mogli podstaći zeleni prelaz?
Ovo može biti prilika ako evropske vlade i evropske institucije budu pametne i vide te prilike. U Evropskoj uniji smo jako oklijevali u ovoj zelenoj industrijskoj trci. Industrijska politika nije bila previše proaktivna i rekao bih da se bojimo rizika, iako smo tehnološki neutralniji. Ako se pokaže da Trump nije samo retorika i SAD zapravo prestane finansirati zelenu industrijsku transformaciju, ovo je prilika za Evropu. Zabrinut sam da Evropska unija trenutno nije u poziciji ili nije spremna poduzeti hrabre korake prema još agresivnijoj industrijskoj politici kako bi popunila prazninu koju bi SAD mogao ostaviti u budućnosti.
Kad već spominjete industrijske politike, šta mislite kako će evropska industrija visokog intenziteta, koja je ovdje bila pod pritiskom cijena energije, reagovati na novi momenat u SAD-u. Može li se i iz tog razloga proizvodnja preseliti u SAD?
Možda će to razmotriti ako vjeruju da dolaze dugoročne sistemske promjene u američkoj energetskoj politici. No, moramo biti svjesni da su i pod Bidenom, pa i pod Obamom slijedili navedene energetske strategije. Nisu zaustavili procvat hidrauličkog frakturiranja ("frackinga", op.a.) u SAD-u, nisu zaustavili otkrivanje novih izvora fosilnih goriva. Možda su bili malo konzervativniji u vrlo osjetljivim područjima, s osjetljivim ekosistemima i tako dalje. Međutim, to nije takav preokret kako bi ga neki mogli doživjeti. SAD je prije imao vrlo niske cijene gasa. Ništa se to drastično neće promijeniti zbog Trumpa. Stoga ne vidim tako veliku razliku za konkurentnost evropske energetski intenzivne industrije, koja je ionako već bila pod pritiskom.
Bilo da se radi o obnovljivoj energiji, bilo da se radi o nuklearnoj energiji, u Evropi nemamo ogromne količine jeftine energije koje možda imaju drugi dijelovi svijeta, stoga moramo biti inovativniji. Moramo pronaći druge načine na koje druge industrije mogu stvoriti dodatnu vrijednost.
A gledajući kako bi Trumpove odluke mogle uticati na druge čelnike zemalja koje ne podržavaju zelenu tranziciju – mislite li da bi ih to moglo potaknuti na iste poteze?
Naravno, ali Trumpov potez vidim kao simptom nečega što se već događa, naime prenos moći s nacionalnih vlada na velike korporacije. Dakle, ako pogledate američke izbore, zemlja je bila u njihovim rukama i prije kampanje. Ako pogledate stotine miliona koji su otišli u kampanju i inauguraciju, među donatorima su i think-tankovi poput Instituta Heartland koji podržava Exxon Mobil. U SAD-u smo dugo bili svjedoci sistemskog pokušaja potkopavanja progresivnih ekoloških politika, ali ti pristupi sada dolaze u Evropu, tako da mislim da je ovaj pritisak postojao prije nego što smo ga vidjeli.
Interesne grupe zaista imaju snažan uticaj na novi Evropski parlament. Vidimo poteze mađarskih i austrijskih zastupnika u Evropskom parlamentu koji pokušavaju zaustaviti nove projekte ili čak otkazati postojeće projekte. Možda će zemlje otići i korak dalje. Možda su ovo (Pariski sporazum, UNFCCC, op. a.) simbolični korektivi. Na kraju, klimatska politika se donosi u Evropskom parlamentu, u nacionalnim parlamentima, a ne u okviru UNFCCC-a, koji je međunarodni forum gdje se ljudi sastaju, obavezuju i tako dalje. Do pravih promjena mora doći na nivou vlada država članica i EU, gdje nažalost već duže bilježimo pad.
Kako će Trumpova odluka uticati na zemlje i lidere Adria regije?
Mislim da posebno, donekle, populističke vlade, recimo u Mađarskoj, Italiji ili Srbiji, imaju vrlo ambivalentan stav prema pitanju klime. S jedne strane, zaštitu okoline vide kao pitanje očuvanja prirode. Ne želimo pretjerivati s korisničkim resursima. S druge strane, čini se da su svi zeleni političari više lijevo orijentisani. Mislim da će pojačati svoju retoriku protiv klimatskih politika na evropskom nivou. I zbog sentimenta jačanja antievropskih pokreta.
U međuvremenu, na nacionalnim nivoima, pogotovo, ako budemo svjedoci daljnjih katastrofa, kakvima smo svjedočili tokom poplava u Sloveniji, ali i u sjevernoj Italiji, bit će vrlo teško argumentovati zašto se ništa ne poduzima na polju rješavanja klimatske krize. To smo vidjeli u Italiji. Giorgia Meloni sa svojom strankom Braća Italije jedna je od potpisnica sporazuma za borbu protiv posljedica klimatskih promjena stranaka centra i desnice. Uvijek postoji jedno "da ali", pa je teško predvidjeti sljedeće poteze. Ali mislim da će Trumpov potez dati krila populistima da smanje ambicije na polju klimatskih politika.
I možemo se vratiti na početak, da su zelene investicije previsoke da bi ih bilo ko zanemario?
Apsolutno. Ako pogledamo da su ulaganja u solarnu energiju, električna vozila dvostruko veća, da je u Norveškoj sada svaki novi prodani auto električni, da imamo nekoliko zemalja u kojima se udio drastično povećava. Možemo vidjeti da su jedina ograničenja zelenog prelaza u biti mreže ili zakonodavstvo koje može zaustaviti daljnju upotrebu solarne energije, jer je solarna energija sada toliko jeftina da je kompanije i ljudi žele.
Ogromna su ulaganja u kapacitet baterije i cijene baterija padaju. Na tehnološkom polju odvija se nezaustavljiv razvoj. Možda se može odgoditi, ali je dugoročno nezaustavljivo. Mislim da će biti zanimljivo vidjeti kako će se novi talas antiklimatskih politika nositi s ovom industrijskom mogućnošću u budućnosti.
.webp){kind=icon}