Ako još uvijek negdje postoji naivna duša koja ne vjeruje da se događa veliko globalno vojno, geopolitičko i ekonomsko preslagivanje, otmica predsjednika Venezuele Nicolása Madura u specijalnoj vojnoj operaciji SAD-a bi ga trebala razuvjeriti. Drugi Hladni rat je ne samo počeo nego traje već nekoliko godina, a to za sobom povlači promjene i u globalnim ekonomskim odnosima.
Pametni još od antičkih vremena razumiju da je rat, hladni ili topli, uveliko ekonomska stvar. Od Tukididove tvrdnje da je rat više stvar zlata nego oružja, preko Napoleonova stava da amateri raspravljaju o taktici, a profesionalci o logistici, do Nimitzove izjave da je glavna snaga SAD-a njegova ekonomija, korelacija između snage ekonomije i sposobnosti države da vodi rat/ove je uvijek bila snažna, danas možda više nego ikada. Potvrđeno je to i u prvom Hladnom ratu, u kojem je SAD mogao bez težih posljedica voditi i izgubiti rat u Vijetnamu, a SSSR je rat u Afganistanu toliko iscrpio da većina historičara smatra kako je ubrzao raspad te države za nekoliko godina.
Cilj preuzimanja vlasti u Venezueli treba gledati kao dio procesa povratka Monroeove doktrine u geopolitičku strategiju SAD-a, koja nalaže da se ne dopušta silama s drugih kontinenata (u vrijeme prve Monroeove doktrine radilo se o evropskim silama) da imaju veliki utjecaj u Sjevernoj i Južnoj Americi, što je sam Donald Trump naglasio u izjavi medijima nedugo nakon "operacije" u Venezueli.
Zapravo se radi o vanjskoj politici koja ima dvjestogodišnju historiju i koju je podržavala većina predsjednika SAD-a, među kojima J. F. Kennedy, R. Reagan, W. Willson, F. D. Roosevelt itd. Iako su primarni ciljevi sigurnosno-strateški, velik dio je doktrine su i ekonomski ciljevi.
Bloomberg
Potreba povratka na tržište Južne Amerike
SAD Južnu Ameriku smatra svojim "dvorištem", u kojem idealno ne postoji značajan utjecaj drugih sila i nema neprijateljskih režima. Kroz historiju je izvršeno na desetke vojnih intervencija, pa Trumpova odluka da intervenira u Venezueli nije presedan.
Iako se Južna Amerika ne može smatrati posebno bogatim kontinentom, sama njegova veličina je dovoljna da bi postojali značajni ekonomski interesi. Tržište od preko 430 miliona ljudi, ako se gleda kao cjelina, onda tvori četvrtu najveću ekonomiju na svijetu, gledano prema nominalnom BDP-u, manju od Njemačke, ali veću od Japana ili Indije.
SAD je ionako najveća ekonomija na svijetu, glavni trgovački i investicijski partner trećoj ekonomiji na svijetu (kolektivno EU), a kontrola nad četvrtom (kolektivno Južna Amerika) mu daje nesavladivu ekonomsku i geostratešku nadmoć u drugom Hladnom ratu, što se prema historijskim vojnim misliocima pretvara u vojnu nadmoć. Izvoz proizvoda iz SAD-a u Južnu Ameriku je cca 125 milijardi dolara, a kontinent je izvor sirovina za industriju SAD-a (posebno bakra, željeza i čelika). Ipak, posljednjih nekoliko desetljeća je izgubio trgovinsku prevlast u regiji, koju su preuzele Kina i EU. Druge se još može tolerirati, ali Kinu SAD zasigurno želi izbaciti iz Južne Amerike. Upravo je Madurova Venezuela bila jedno od uporišta Kine, manjim dijelom i Rusije.
Nafta SAD-u odavno nije presudan faktor, ali je dobro imati kontrolu
Ipak, glavni proizvod kojim SAD trguje s kolektivnom Južnom Amerikom je nafta. Tačnije, između četvrtine i petine (ovisno o godini) uvoza je sirova nafta, a izvoza prerađena nafta. Iako je važnost osiguravanja inozemnih nalazišta sirove nafte kao strateško-ekonomski imperativ drastično opala posljednjih desetljeća, jer je danas SAD najveći proizvođač sirove nafte na svijetu (veći od Saudijske Arabije i Rusije) te jedan od vodećih svjetskih izvoznika, zaradu od "crnog zlata" i kontrolu lanaca snabdijevanja ne treba zanemariti kao jake "karte" u geopolitičkoj igri.
Venezuela ima najveće dokazane zalihe sirove nafte na svijetu, za čije iskorištavanje bi joj trebalo nekoliko stoljeća uz sadašnju proizvodnju i bez novih nalazišta. Zbog desetljeća nedovoljnog ulaganja u rafinerije prerada nafte nije dovoljna ni za domaće potrebe, pa je prisiljena izvoziti sirovu naftu, a uvoziti prerađenu naftu. Dodatno, jedan od najvećih kupaca venezuelanske sirove nafte je upravo SAD, ujedno i jedan od najvećih uvoznika sirove nafte iz Venezuele.
Naravno, ovisno o vremenu o kojem se govori. Kada SAD zabrani trgovinu naftom s Venezuelom, onda se trgovina odvija s Kinom (izvoz sirove nafte) i Rusijom (uvoz prerađene nafte). Ali te zabrane uvodi i ukida sam SAD, a kompanije iz obje države su više nego zadovoljne nastavkom trgovine jednom kada se sankcije olakšaju/ukinu.
Još jedna sirovina kojom Venezuela obiluje je prirodni plin. Prema procjenama, ima jednu od najvećih rezervi na svijetu, nekoliko puta veću od svih ostalih država Južne Amerike zajedno. Ali ni u tom energentu SAD ne oskudijeva. Dapače, najveći je izvoznik na svijetu i ima jedne od najvećih rezervi.
Iz navedenoga slijedi da ni nafta ni plin ne mogu biti glavni motiv za specijalnu vojnu operaciju otmice Madura. SAD je zbog tehnološkog napretka već godinama neto izvoznik nafte i najveći svjetski proizvođač, a do venezuelanske sirove nafte je dolazio bez problema, ako je htio tj. nije jednostrano uvodio sankcije. Ne oskudijeva ni prirodnim plinom.
Depositphotos
Potencijal za rijetke metale
Ipak, vrijeme nafte je na zalasku. Bila je glavni energent 20. stoljeća, ali njena važnost opada. Prije nekoliko desetljeća su najveće kompanije na svijetu dominantno bile naftne, a danas su u top deset samo dvije, jedna iz Kine, a druga iz Saudijske Arabije. Nova "nafta", koja pogoni industriju 21. stoljeća, rijetki su metali.
Postoje ozbiljne indicije da u Venezueli ima puno rijetkih metala, što je Ahilova peta SAD-a. Većinu vađenja i prerade rijetkih metala u svijetu vrši Kina, što je potencijalna opasnost za moderne industrije u SAD-u. Posebno su u opasnosti proizvodnja baterija za električne automobile i obnovljivi izvori energije (solarni paneli i vjetroelektrane koriste brojne rijetke metale), ali i umjetna inteligencija. Rijetki metali poput galija, germanija, kobalta, tungstena itd. su ključni za proizvodnju modernih čipova. Kod nekih od rijetkih metala Kina kontrolira više od 80 posto ponude.
Upravo je rijetke metale Kina koristila u ovogodišnjem trgovinskom ratu sa SAD-om, tj. protiv Trumpovih carina. To je bio drastičan potez za Kinu jer je razotkrila svoj "as u rukavu", pa SAD počinje ulagati u vlastitu proizvodnju rijetkih metala i diverzifikaciju uvoza.
Iako još uvijek nedovoljno geološki istražena, Venezuela prema nekim istraživanjima predstavlja dobrog kandidata za značajne zalihe. Jedno od perspektivnijih nalazišta je Cerro Impacto, koje se nalazi na jugu pokrajine Bolivar. Iako su postojali pokušaji vlasti da se rudarstvo na industrijskom nivou proširi, nedostajalo je ulaganja.
Danas je Venezuela država s najviše ilegalnih rudnika u Južnoj Americi, uglavnom u potrazi za zlatom, a od nereguliranih i nenadziranih aktivnosti najviše strada domorodačko stanovništvo s juga države. Te aktivnosti su najraširenije južno od rijeke Orinoco na području većem od Portugala.
Šira istraživanja, za koja je potreban značajan kapital, tek trebaju početi. Ako i budu uspješna, do konačne eksploatacije može proći i više od dva desetljeća. Za investicije na toliko dugi rok Madurov režim ni izbliza nije imao sredstava, ali korporacije iz SAD-a mogu priuštiti tu potragu za rijetkih metalima.
Depositphotos
Splet okolnosti daje dovoljno razloga za intervenciju
Američki potez u Venezueli se ne može svesti na jedan razlog. Riječ je o spletu više faktora koji su doveli do odluke o specijalnog vojnoj operaciji, od geopolitičkih do ekonomskih.
Nafta i plin sasvim sigurno nisu glavni motiv, jer odavno pronalazak izvora tih energenata nije problem za SAD. Jednostavno strateško pozicioniranje i "čišćenje dvorišta" u skladu s Monroeovom doktrinom je puno važnije, uz razvoj rudarskog potencijala Venezuele koji će voditi američke kompanije.
Venezuela može poslužiti i za povratak američke ekonomije na tržište kontinenta, koje je posljednjih 20-ak godina preuzela Kina. Potencijalni problem sa željom SAD-a da povrati to tržište je činjenica da osim Kine i EU trguje s Južnom Amerikom više od SAD-a, a nakon stupanja na snagu sporazuma o slobodnoj trgovini EU-MERCOSUR će trgovati i više, što SAD može protumačiti kao prijetnju svojim interesima.