Ministar energije, rudarstva i industrije Federacije BiH Vedran Lakić u intervjuu za Bloomberg Adriju govori o stvarnim dometima energetske tranzicije u Bosni i Hercegovini, izazovima smanjenja emisija CO₂ i budućnosti termoelektrana i rudnika. Lakić otvoreno govori o zavisnosti energetskog sistema od uglja, pritiscima evropskih klimatskih politika, razvoju obnovljivih izvora energije i modernizaciji elektroenergetske mreže, ali i o tome kako Vlada planira zaštititi radna mjesta i podržati lokalne zajednice u procesu tranzicije.
U razgovoru se osvrće i na projekte gasnih interkonekcija, energetsku sigurnost Federacije BiH te stanje i perspektive bh. namjenske industrije.
BiH se obavezala na energetsku tranziciju i smanjenje ugljeničnih emisija. Koliko smo trenutno udaljeni od konkretne realizacije tih ciljeva i koji su najveći izazovi?
Kroz Energetsku zajednicu, Pariski sporazum i nacionalne strateške dokumente Bosna i Hercegovina je prihvatila sve obaveze i formalno se obavezala na energetsku tranziciju i smanjenje svih emisija, posebno emisije CO2. U stvarnosti nije puno uradila i još uvijek je u ranoj fazi konkretne realizacije tih ciljeva. Većina preuzetih obaveza je normativna i planska, dok su operativni projekti, zakonski mehanizmi i finansijski instrumenti ili nedovoljno razvijeni ili se sporo provode. U razvoju modernog okvira za dekarbonizaciju, u poređenju s državama EU, ali i u poređenju s našim susjedima na Zapadnom Balkanu, BiH znatno kasni. To se najbolje vidi u visokom udjelu uglja u proizvodnji električne energije i izuzetno visokim emisijama CO₂ po jedinici proizvedene energije.
Vedran Lakić
Najveći izazov je strukturalna zavisnost energetskog sistema BiH od fosilnih goriva, odnosno od uglja, koji i dalje predstavlja glavni energent za proizvodnju električne energije i osnova je elektroenergetske stabilnosti, posebno u Federaciji BiH. Termoelektrane i rudnici nisu samo energetski objekti, već i ključni poslodavci i stubovi lokalnih ekonomija, što svako ubrzano gašenje čini politički i socijalno osjetljivim. Istovremeno, značajan dio postojećih termoenergetskih kapaciteta je tehnološki zastario, s niskom efikasnošću i visokim troškovima održavanja, što ih čini sve manje konkurentnim u odnosu na obnovljive izvore.
Drugi veliki problem je nedostatak institucionalne i političke koordinacije. Energetska politika je fragmentirana između različitih nivoa vlasti, regulatora i operatora sistema, bez jedinstvene vizije i jasne podjele odgovornosti. To dovodi do sporog donošenja zakona, čestih zastoja u projektima i neizvjesnosti za investitore. Najbolja ilustracija navedenog je procedura donošenja Zakona o regulatoru, prenosu i tržištu električne energije u BiH, na kojem se radi od 2012, a koji je tek sad pred usvajanjem. Dodatno, procesi izdavanja dozvola i saglasnosti su dugi i neusklađeni, što znatno usporava razvoj obnovljivih izvora energije i prateće infrastrukture.
Treći izazov je slaba spremnost elektroenergetske mreže za veći prihvat energije iz varijabilnih obnovljivih izvora. Topologija prenosne i distributivne mreže nije usaglašena sa sadašnjim planovima gradnje izvora obnovljive energije, jer je u osnovi izgrađena prema postojećim izvorima na fosilna goriva. Gradnja novih velikih izvora obnovljive energije zahtijeva velika ulaganja u jačanje kapaciteta, digitalizaciju, automatiku i fleksibilnost sistema (skladištenje energije, balansiranje, upravljanje potrošnjom). Bez toga, čak i projekti koji su tehnički i ekonomski opravdani nailaze na ograničenja pri priključenju.
Poseban pritisak dolazi i iz vanjskog regulatornog okruženja, prije svega kroz EU mehanizme poput CBAM-a, koji će postepeno povećavati troškove proizvodnje električne energije iz uglja. To znači da će odgađanje tranzicije imati sve veće ekonomske posljedice, kako za elektroprivrede, tako i za industriju i krajnje potrošače. BiH se, dakle, nalazi u situaciji gdje je vremenski prostor za "postepeno prilagođavanje" sve uži.
Depositphotos
Ukratko, BiH je još uvijek znatno udaljena od stvarne dekarbonizacije, ali ne zato što nema ciljeve, već zato što nedostaju operativna disciplina: jasni rokovi, osigurano finansiranje, konkretni projekti i snažna politička volja. Bez prelaska s deklaracija na provedbu, energetska tranzicija će ostati formalna obaveza, dok će se stvarni troškovi odgađanja u potpunosti pokazati tek u narednim godinama.
Kakva je budućnost termoelektrana i rudnika u Federaciji BiH?
Budućnost termoelektrana i rudnika u FBiH je realno "ograničena vremenom" - ne zato što će neko politički preko noći ugasiti ugalj, nego zato što se pravila tržišta i okolišni standardi u Evropi brzo pooštravaju, a BiH ih (kroz Energetsku zajednicu) mora postepeno preuzimati.
Šta to znači za TE i rudnike u FBiH?
1) Ekološka usklađenost više nije "opcija" o kojoj mi možemo raspravljati, nego je to uslov opstanka. Za velike ložišne objekte (u što spadaju kotlovnice termoelektrana) vrijede standardi koji su u Energetskoj zajednici na snazi još od 2018. (LCPD/IED - koji definiraju limitne vrijednosti za SO₂, NOx i prašinu). Da bi zadovoljili te direktive potrebno je izvršiti vrlo skupe rekonstrukcije na blokovima (odsumporavanja i denitrifikacija) ili pristupiti postepenom gašenju blokova ako se njihove rekonstrukcije ne mogu ekonomski opravdati.
2) Daljnje "Produžavanje života" starim blokovima nosi velike pravne i finansijske rizike, čije posljedice u ovom trenutku nisu poznate. Na prijedlog Elektroprivrede BiH, Vlada F BiH je donijela odluku da određeni blokovi (Tuzla 4, Kakanj 5) nastave raditi iako nas je Energetska zajednica već upozoravala da prolongiranje rada tih blokova može biti u suprotnosti s obavezama (opt-out/20.000 sati).
Depositphotos
3) Od 1. januara 2026. dolazi dodatni pritisak kroz CBAM (karbonska "carina") i dodatno oporezivanje CO₂ na granici EU, što obuhvata i električnu energiju. Za izvoz struje u EU, MWh električne energije proizvedene iz uglja postaje znatno skuplji tako da će se (ako ne uvedemo domaće mehanizme cijene ugljika i transparentno mjerenje emisija) izvozni prihodi smanjiti.
Može li se pronaći balans između očuvanja radnih mjesta i poštivanja EU direktiva o dekarbonizaciji?
Može, ali samo ako se balans shvati kao planska tranzicija (10–20 godina), a ne kao pokušaj da se "spasi sve i zadrži isto". Takav balans bi podrazumijevao:
"Fazno gašenje" termoblokova uz jasne rokove i prioritete, što znači da bi se morala napraviti precizna "mapa blokova" koja bi dala egzaktne odgovore koji se blokovi isplate privremeno i ograničeno modernizirati (radi sigurnosti snabdijevanja), a koji su za prioritetno zatvaranje (stari, skupi za usklađivanje, visoki troškovi emisija). Naravno da ta aktivnost mora biti usklađena s NECP-om (Nacionalni energetski i klimatski plan).
Treba napomenuti da Energetska zajednica stalno traži da BiH usvoji NECP i uskladi se s obavezama izvještavanja i klimatskog upravljanja, ali da to još nije urađeno. Ako bi se primijenila metoda "faznog gašenja" u pogledu radne snage, to bi značilo da se na lokalnoj zajednici ne pravi "šok", nego se radnicima i lokalnim zajednicama daje vrijeme za prelazak na nove tehnologije i nova radna mjesta.
Sljedeći dio balansa očuvanja radnih mjesta u procesu dekarbonizacije bi trebao biti realizacija paketa pravedne tranzicije "Just transition" koja bi u osnovi trebala da sadrži rješavanje i zbrinjavanje prvo ljudi, a tek potom promjene tehnologija. Ovo podrazumijeva postojanje kvalitetnih socijalnih programa zbrinjavanja postojećih radnika (dobrovoljne otpremnine, ranije penzionisanje gdje je moguće, ...) kao i čitav set (plaćenih) prekvalifikacija i garancija ponude novih poslova (elektro-montažni poslovi, održavanje mreže, solar/wind O&M, mašinska održavanja, digitalne vještine. Naravno da će u tradicionalnim rudarskim sredinama (Tuzli, Lukavcu, Kaknju, Zenici, Banovićima, Brezi, Varešu,...) biti potrebna šira pomoć društva jer lokalna zajednica nije u stanju iznijeti tako obiman i složen projekt.
Ukratko, ako bismo htjeli jednom rečenicom dati odgovor na prethodno pitanje, tada bismo mogli reći da u procesu energetske tranzicije prvo moramo spasiti ljude i osigurati energetsku sigurnost države. Smanjivanje proizvodnje električne energije iz uglja mora biti plansko s jasnim rokovima, uz dodatno ulaganje u zamjensku proizvodnju postojećih izvora i ulagnje u prenosnu i distributivnu mrežu.
U kojoj mjeri BiH koristi potencijal obnovljivih izvora energije, posebno solarnih i vjetroelektrana? Planirate li dodatne poticaje investitorima u tom sektoru?
Potencijal obnovljivih izvora energije u Federaciji BiH je veliki, ali još uvijek nedovoljno iskorišten. BiH trenutno koristi tek manji dio svog stvarnog potencijala obnovljivih izvora energije, posebno kada je riječ o solarnim i vjetroelektranama. Iako postoje dobri prirodni uslovi, razvoj je spor zbog administrativnih prepreka, neusklađenih propisa, ograničenih kapaciteta elektroenergetske mreže, kao i neriješenih pitanja državne imovine.
Novi energetski zakoni znatno će ubrzati procese i uvesti jasnije okvire za investitore, privredu i građane. Razvijamo i model prozumer proizvodnje kako bi domaćinstva i firme mogli proizvoditi vlastitu električnu energiju.
U poređenju s državama EU, kao i u poređenju sa zemljama Zapadnog Balkana u znatnom smo zaostatku u gradnji novih obnovljivih izvora. U narednom periodu očekujemo i veću podršku međunarodnih finansijskih institucija kako bi ulaganja u čistu energiju bila dostupnija i ekonomski isplativija. Dodatni poticaji investitorima su nužni, ali oni moraju biti stabilni i predvidivi, uz pojednostavljene dozvole i jasna pravila priključenja na mrežu. Bez toga, interes investitora će ostati ispod realnih mogućnosti koje BiH ima.
Postoji li strategija za razvoj elektroenergetske mreže koja bi mogla podržati veći udio obnovljivih izvora i sigurnu distribuciju energije?
Postojeća elektroenergetska mreža nije projektirana za savremene, decentralizirane izvore poput solara i vjetra. Da bismo omogućili priključenje novih kapaciteta, potrebne su značajne investicije u modernizaciju i jačanje prenosne i distributivne mreže, razvoj pametnih mreža te sisteme za pohranu energije.
Ilustracija (Depositphotos)
U BiH postoje planski dokumenti i razvojni planovi operatora sistema i distribucija, ali nedostaje jedinstvena, snažno koordinirana državna strategija koja bi brzo pripremila mrežu za veliki rast OIE. Najveći problem je što mreža (prenos i distribucija) često nije spremna za masovne priključke solarnih i vjetroelektrana bez ozbiljnih ulaganja u trafostanice, vodove, zaštitu i automatiku. Drugi izazov je koordinacija između entiteta, operatora i regulatora, što usporava odluke i investicije. Rješenje je ubrzati modernizaciju (digitalizacija, SCADA/ADMS), jačati ključne koridore prenosa i uvesti fleksibilnost (skladištenje, balansiranje, upravljanje potrošnjom). Bez tih koraka, mreža će ostati "usko grlo" i najveća kočnica za veći udio obnovljivih izvora.
Elektroprenos BiH već radi dugoročne planove razvoja, a fokus Ministarstva je da se njihova realizacija ubrza, jer bez nove infrastrukture nema ni ozbiljnog rasta obnovljivih izvora.
Kako ministarstvo planira podržati lokalne zajednice koje zavise od uglja i tradicionalne industrije u procesu energetske tranzicije?
Podrška lokalnim zajednicama koje zavise od uglja i tradicionalne industrije mora biti jedan od centralnih stubova energetske tranzicije, jer bez rješavanja socijalnih i ekonomskih posljedica tranzicija nije politički ni društveno održiva. Prije svega, neophodno je razviti posebne, regionalno prilagođene planove pravedne tranzicije za svaku rudarsku i termoenergetsku sredinu (Tuzla, Zenica, Banovići, Kakanj i dr.), koji će jasno definirati dinamiku smanjenja uglja, vremenske rokove, izvore finansiranja i odgovorne institucije. Ti planovi moraju biti realni, fazni i usklađeni s kapacitetima elektroenergetskog sistema, kako bi se izbjegli nagli rezovi i socijalni šokovi.
Ključna komponenta je zaštita radnika: programi prekvalifikacije i doškolovanja moraju biti konkretni i povezani s realnim potrebama tržišta rada, a ne formalni. To uključuje nova radna mjesta u obnovljivim izvorima energije, održavanju elektroenergetske mreže, skladištenju energije, energetskoj efikasnosti, ali i u sanaciji rudarskih kopova, rekultivaciji zemljišta i zaštiti okoliša. Paralelno s tim, moraju postojati mehanizmi socijalne sigurnosti, rani odlazak u penziju, privremena finansijska podrška i aktivne mjere zapošljavanja, kako bi se tranzicija odvijala dostojanstveno, a ne prisilno.
Jednako važno je ekonomsko preusmjeravanje lokalnih zajednica. To znači ulaganja u lokalnu infrastrukturu, industrijske zone, obrazovanje, digitalizaciju i javne usluge, kako bi se stvorili uslovi za dolazak novih investicija i zadržavanje stanovništva. Međunarodni fondovi, razvojne banke i klimatski mehanizmi moraju biti direktno povezani s projektima na terenu, uz jasne kriterije, transparentnost i mjerljive rezultate. Ako sredstva ostanu na nivou strategija i studija, lokalne zajednice neće osjetiti nikakvu stvarnu korist.
Na kraju, proces mora biti inkluzivan i transparentan. Lokalna vlast, sindikati, radnici i građani moraju biti uključeni od samog početka u donošenje odluka, jer se samo tako može izgraditi povjerenje. Ako se energetska tranzicija doživljava kao nešto što se "nameće odozgo", ona će izazivati otpor i političku nestabilnost. Ako se, međutim, pokaže da donosi nova radna mjesta, sigurnost i dugoročni razvoj, može postati šansa za modernizaciju i revitalizaciju cijelih regija, a ne samo obaveza prema EU.
U kojoj je fazi projekt Južne interkonekcije i kada se može očekivati početak izgradnje, s obzirom na njegov značaj za energetsku sigurnost Federacije BiH?
Južna interkonekcija jeste važan projekt i dobila je svoju političku dimenziju, ali nije jedini fokus. Paralelno su pripremljene i druge gasne interkonekcije koje Federaciju BiH dovode u poziciju potpune gasifikacije.
Depositphotos
Pored Južne interkonekcije, u fokusu su Zapadna interkonekcija koja povezuje Unsko-sanski kanton s Republikom Hrvatskom, te Sjeverna interkonekcija koja obuhvata Posavski i Tuzlanski kanton, kao i Brčko distrikt. Ovim projektima gas postaje naredni ključni energent kako za industriju tako i za domaćinstva.
Kada je riječ o Južnoj interkonekciji, trenutno smo u fazi kompletne razrade modela i vrlo brzo ćemo ponuditi hodogram aktivnosti implementacije gasovoda u Federaciji BiH. Naš jasan cilj je da se kompletna Južna interkonekcija završi i pusti u pogon do kraja 2027. godine, prije nego što stupe na snagu sankcije i zabrana uvoza ruskog gasa u Bosnu i Hercegovinu.
Kakvo je trenutno stanje u bh. namjenskoj industriji i koliko je Vlada zadovoljna statusom kompanija koje su u njenom vlasništvu?
Namjenska industrija Federacije BiH danas predstavlja jedan od ključnih stubova razvoja. Prihodi, izvoz i dobit bilježe rast, upošljavanje novih radnika je također povećano. Period 2025. godine obilježila je stabilizacija preduzeća, ali i ulazak u razvojnu fazu. Posebno bih istakao da je konačno proizveden prvi bh. dron, od domaće pameti i domaćeg softvera, koji će se proizvoditi u kompaniji BNT Novi Travnik.
Depositphotos
Kada je riječ o kompaniji Zrak, zatekli smo je u stečaju, dok se danas redovno isplaćuju plate i doprinosi. Cilj je izlazak iz stečaja kroz očuvanje proizvodnje i reorganizaciju, a ne likvidaciju, uz strateško povezivanje s BNT-om Novi Travnik.
Vitezit je i dalje u stečaju, s novim stečajnim upravnikom, i očekujem da ćemo u narednom periodu makar staviti na sto ideju oporavka ove firme, jer u prethodnom periodu za to nismo imali sagovornike.
Naš cilj u narednom periodu je daljnja modernizacija sektora, jačanje istraživanja i razvoja, diversifikacija proizvoda i otvaranje novih fabrika s proizvodima koji do sada nisu bili prisutni u Federaciji BiH. Namjenska industrija postaje jedan od ključnih stubova ekonomskog rasta, izvoza i tehnološke nezavisnosti Federacije Bosne i Hercegovine.
.webp){kind=icon}
