Neispunjena obećanja: Izblijedila zelena agenda u regionu

Prije samo nekoliko godina europske su vlade i kompanije govorile o zelenoj tranziciji kao o misiji bez alternative. Cilj je bio jasan – klimatska neutralnost do 2050. godine. 
No ton se promijenio. Nakon vala entuzijazma koji je pratio uspon ESG-a, svijet je ušao u fazu zasićenja. U Sjedinjenim Državama, povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću označio je kraj klimatskog konsenzusa. Pojmovi kao što su "diversity" i "sustainability" postali su političke mete, a investitori su postali oprezniji. Taj "anti-ESG" val brzo se prelio i na Europu, gdje sada pod pritiskom industrije i pojedinih članica Europska komisija ublažava regulativu koja je donedavno predstavljala srž zelenog plana. 

Zeleni plan nije nestao, ali više zvuči kao trošak sadašnjosti nego projekt budućnosti. Hitnost je zamijenila doza opreza i kalkuliranja. U praksi to znači da se rasprava s razine ambicije spušta na razinu provedbe, troškova i političke izvedivosti. 

"ESG u Europi nije trend, nego regulatorna stvarnost", kaže Dino Galinović, konzultant za održivost i strateške komunikacije iz međunarodne kompanije Ecorys. "Europa je ESG ugradila u pravila igre, a ne u volonterske obveze. Upravo zato njezina politika održivog razvoja ima veću otpornost od ostalih tržišta. No i kod nas se pojavljuje zamor, procedure su složene, tranzicija je skupa, a rezultati nisu instantni." Ta rečenica hvata duh trenutka. Ciljevi ostaju, ali teret prelazi na administraciju, izvještavanje, dokazivanje i financiranje. Što je regulativa ambicioznija, otpor je širi, i to ne nužno ideološki, nego operativno i budžetski. 

U Bruxellesu se taj zamor više ne skriva. Nakon godina donošenja velikih paketa, od taksonomije i CSRD-a do Fit for 55, dolazi do preispitivanja tempa. U igri su izmjene poznate kao Omnibus koje predviđaju značajno sužavanje kruga obveznika izvještavanja. Pragovi se podižu dovoljno visoko da bi tisuće kompanija mogle ispasti iz obveze. Time se, upozoravaju naši sugovornici, riskira upravo ono što je ESG trebao osigurati – široku dostupnost usporedivih podataka o okolišnim i klimatskim učincima. Bez podataka nema upravljanja rizicima, nema vjerodostojne alokacije kapitala, nema stabilnog okvira za monetarnu i investicijsku politiku. 

"Najveća prijetnja ESG-u nije u samim ciljevima, nego u odgađanju i neodlučnosti", dodaje Galinović. "Ako se stvori dojam da tranzicija može čekati, otvara se prostor narativu da je ona skupa i sekundarna u odnosu na ekonomski rast. To jednostavno nije točno. Regija može izbjeći taj rasplet samo ako politike postanu dosljedne, a građani i poduzetnici vide konkretne koristi, od nižih troškova energije do modernizirane infrastrukture." Umjesto slogana potrebno je ponuditi predvidljivost, umjesto općih mjesta jasne putanje i mjerljive koristi. 

Istodobno, Europska unija pokušava pronaći ravnotežu između ambicije i realnosti. Dio industrije traži zatišje zbog troškova i globalne konkurencije, dio financijskog sektora traži više i bolje podatke, a dio javnosti očekuje vidljive rezultate koji prate obećanja. U toj napetosti između ciljeva i izvedbe rađa se nova faza zelene tranzicije, manje euforična i više tehnička. Pritom se posebno otvara pitanje "E" komponente, onog dijela ESG-a koji govori o emisijama, energiji, resursima i prirodnom kapitalu. Upravo tu je najvidljiviji jaz između onog što stoji na papiru i prakse. 

Zemlje jugoistočne Europe taj jaz osjećaju intenzivnije. Sustavi su i dalje djelomično ovisni o ugljenu, administracije su tanke, fiskalni prostor ograničen. U takvom okruženju ESG nije pitanje reputacije ili marketinga, nego pitanje pristupa tržištima i kapitalu. Tamo gdje se standardi stvarno primjenjuju, poslovne odluke se mijenjaju. Tamo gdje su ostale samo na papiru, promjene se događaju stihijski i sporije, najčešće tek kad ih prisili regulativa ili cijena energije. 

Regija pritom ne dijeli isti tempo ni pristup. Hrvatska pokušava pretočiti propise u praksu i na tom putu otkriva granice svojih kapaciteta. Slovenija pokazuje veću zrelost i transparentnost, ali i sve izraženiji pragmatizam koji kratkoročne učinke stavlja ispred ambicije. Bosna i Hercegovina prolazi kroz tranziciju bez jasnog vodstva, oslanjajući se na lokalne inicijative i suočavajući se s ozbiljnim infrastrukturnim ograničenjima. Sjeverna Makedonija, donedavno najambicioznija, vraća se fosilnim ulaganjima i gubi vrijeme na projekte koji teško nalaze mjesto u dekarboniziranom sustavu. Srbija pak stoji između zakona i stvarnosti. Gradi temelje, ali promjene dolaze sporo, sputane energetskom ovisnošću i fiskalnom neodlučnošću.  

Sve ih povezuje isto pitanje – gdje su danas okolišne i klimatske politike u praksi i koliko dugo mogu opstati u strategijama ako ih iz stvarnih odluka potiskuju kratkoročni interesi. Odgovor ne ovisi samo o propisima, nego o kapacitetima, spremnosti da se mjere stvarni utjecaji kroz lance vrijednosti, o mrežama koje mogu podnijeti obnovljive izvore i o povjerenju da podaci služe promjeni, a ne samo izvještajima. 

Hrvatska je u posljednjih nekoliko godina formalno uhvatila korak s europskom klimatskom i ESG regulativom. Na papiru, napredak je vidljiv: sve više kompanija izvještava o održivosti, otvaraju se ESG odjeli, a jezik korporativne odgovornosti postao je dio standardne poslovne komunikacije. No iza urednih tablica i ESG slogana i dalje stoji pitanje je li to stvarni zaokret ili tek birokratska prilagodba europskim propisima. 

"Kompanije navedene na listi Ministarstva financija, posebno one iz prvog i drugog kruga obveznika, pristupile su ozbiljno, ako ni zbog čega drugoga, zbog zakonske obveze", kaže Andreja Pavlović, voditeljica Zavoda za održivost i klimatsku otpornost i Zavoda za zaštitu prirode. "Napredak je postignut zahvaljujući novom regulatornom okviru, ali taj napredak sada dolazi pod veliki upitnik zbog promjena kroz Omnibus i to prije nego što je uopće dobio priliku zaživjeti u praksi."

Pavlović upozorava da se Hrvatska tek počela prilagođavati zahtjevima europske taksonomije, a sada bi mogla izgubiti kontinuitet u prikupljanju i usporedivosti podataka. "Najava smanjenja broja obveznika izvještavanja i podizanje praga na tisuću zaposlenika i 450 milijuna eura prihoda potkopava interese investitora i same Unije. Europska središnja banka jasno je rekla da su standardizirani podaci ključni za procjenu klimatskih rizika i provedbu monetarne politike, no za ta upozorenja nije bilo sluha. Prevladali su trijumfalistički tonovi, kao da će EU postati konkurentnija jer se 'riješila administrativnog tereta' održivosti."

Za brojne kompanije prelazak na ESRS standarde bio je veći izazov nego što se očekivalo. 

"Pokazalo se da su čak i one kompanije koje su prije izvještavale po GRI standardima imale problema s primjenom ESRS-a. GRI se često koristio kao 'meni' iz kojeg su birali samo ono što im ide u prilog, dok ESRS traži stvarno razumijevanje i međuresornu suradnju. To znači da se u proces moraju uključiti i financije, nabava, ljudski resursi, uprava i odbor – nije dovoljno da to radi jedan odjel komunikacija", objašnjava Pavlović. 

Dodaje da su kompanije prvi put suočene s činjenicom da ESG nije samo izvještavanje, već i sustav analize utjecaja, rizika i prilika.  

"Pretpostavka ESRS-a je da poduzeće već ima definirane ciljeve, metrike i alokaciju kapitala za njihovo ostvarenje. Kod nas je situacija obrnuta – većina je tek kroz izvještavanje otkrila koliki im je stvarni okolišni otisak i gdje su im najveći problemi", dodaje Pavlović. 

U tome se vidi i najveći pomak u praksi. "Kompanije konačno shvaćaju gdje su im stvarni utjecaji na okoliš i ljude", kaže Mirjana Matešić, direktorica Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj (HR PSOR). "Ali najveći otpor i dalje postoji kad se analiza mora proširiti na lance vrijednosti. Za većinu kompanija u Europi više od 80 posto emisija nalazi se upravo tamo."

Drugim riječima, kompanije su naučile mjeriti, ali ne još i mijenjati. "Najvažnija motivacija u Hrvatskoj i dalje je usklađivanje s propisima", kaže Matešić. "To može biti koristan poticaj, ali i opasnost jer se previše pažnje stavlja na 'compliance', a premalo na upravljanje održivošću. Pozitivno je što su kompanije kroz taj proces počele prepoznavati prednosti. Sada prvi put imaju konkretne podatke na temelju kojih mogu prilagoditi poslovne modele." 

Matešić naglašava da se najveći otpor javlja kod procjene emisija u lancima dobave jer to traži dubinsku analizu koja nadilazi okvire pojedine firme. "Tvrtke koje ne mjere svoje stvarne utjecaje teško mogu donositi odluke koje vode smanjenju emisija. To znači da ćemo i dalje imati situaciju u kojoj se klimatski ciljevi zadovoljavaju kroz deklaracije, dok se istodobno nastavlja poslovanje kao i prije." 

Pavlović u tome vidi i širu slabost regulatornog okvira. "Dok velike kompanije mogu investirati u savjetnike, softvere i interne timove, za male i srednje poduzetnike sustav je previše kompleksan. Ako ih izuzmemo iz obveze, gubimo dosljednost podataka, ali ako ih ostavimo bez podrške, riskiramo neprovedbu. Rješenje je u prijelaznim mjerama i potporama koje bi morale doći iz javnog sektora."

No upravo tu, kažu sugovornici, dolazimo do problema političke volje. "U Hrvatskoj nema dovoljno znanja ni razumijevanja za ove teme", upozorava Matešić. "Regulative smo prihvatili jer smo morali, ali provedba je prepuštena gospodarstvu. Javne institucije nemaju kapacitete, a bez sustavnog obrazovanja donose se paušalne odluke koje stvaraju otpor prema zaštiti okoliša."

Slično misli i Galinović. "Formalna spremnost postoji, ali provedbena razina kasni. Naš problem nije samo nedostatak volje, nego i nedostatak ljudi koji razumiju kako održivost povezati s ekonomijom. Manje zemlje poput Hrvatske imaju ograničene institucionalne kapacitete, pa se ESG još uvijek svodi na administrativni zadatak. A to je propuštena prilika jer održivost nije birokratska forma, nego alat modernizacije gospodarstva." 

U "E" komponenti slika je i dalje neujednačena. "U nekim kompanijama 'E' je stvarno integriran, osobito u onima koje su u ETS sustavu ili ovise o prirodnim resursima", kaže Pavlović. "Ali većina još nije izračunala emisije prema GHG protokolu. Bez toga nema ni znanstveno utemeljenih klimatskih ciljeva."

Matešić dodaje da njezina kritika nije u tome što su ciljevi deklarativni, nego što su često nedovoljno ambiciozni. "Pomaci postoje, ali premali su za stvarni doprinos klimatskoj neutralnosti. Kompanije koje žele biti konkurentne morat će prepoznati da klimatska politika nije prepreka, nego okvir koji ih vodi prema većoj otpornosti i dugoročno nižim troškovima energije."

Hrvatska se nalazi između ambicije i izvedivosti. Regulativa otvara put, ali provedba i dalje posrće. Veliki sustavi imaju resurse, manji još traže način da ih stignu. "Održivost nije luksuz, nego nužnost", podsjeća Matešić. "Ako se na to ne gleda strateški, svaka će sljedeća promjena biti skuplja i teža."

Slovenija – između ambicije i pragmatizma 

Nakon hrvatske tranzicije u kojoj je regulatorni okvir glavni motor promjene, pogled prema Sloveniji otkriva zrelije, ali i pragmatičnije tržište. Na prvi pogled, slovenske kompanije djeluju sigurnije u tom prostoru – visoka razina formalne usklađenosti, bolja transparentnost i dublje razumijevanje povezanosti između održivosti i konkurentnosti. Ipak, ispod urednih izvještaja vidi se isti izazov koji muči i ostatak Europe, a to je razlika između onoga što piše u planovima i onoga što se stvarno događa na terenu. 

"Razina praksi je različita i često je reakcija na regulativu i poticaje", kaže Tina Štrukelj, direktorica i suosnivačica Infinite Pure Solutions. 

"Najveći napredak vidimo u mjerama koje izravno snižavaju troškove – energetske sanacije, ulaganja u obnovljive izvore energije, učinkovitost i elektrifikaciju voznog parka – osobito kad postoje subvencije. Mala i srednja poduzeća u lancima većih kupaca brže se prilagođavaju jer ih zahtjevi partnera tjeraju na akciju", objašnjava Štrukelj. 

Takav pristup najbolje opisuje slovenski ESG pejzaž: promjene se događaju kada postoje konkretni poticaji, dok strateški, dugoročni pristupi i dalje čekaju svoj zamah.  

"Premalo se ulaže u istraživanje i razvoj, osnovna produktivnost ostaje niža od prosjeka EU, a prečesto se održivi potezi i dalje doživljavaju kao trošak umjesto prilike", dodaje Štrukelj. "Prema podacima Europske investicijske banke, tek petina slovenskih poduzeća strože standarde vidi kao poslovnu priliku. To znači da većina još uvijek reagira defenzivno – na regulativu, a ne na tržišne trendove."

U Sloveniji se, kao i u ostatku Europe, entuzijazam koji je pratio prve godine ESG okvira smirio.  

"Entuzijazam iz 2021. i 2022. zamijenila je tiha računica", kaže Štrukelj. "Poduzeća više ne trče za oznakama održivosti, nego biraju poteze koji donose izravne uštede i stabilnost poslovanja."

Taj novi ton ne znači povlačenje, nego prilagodbu. "Nema povlačenja iz zelene tranzicije, ali brzina promjene više nije ista. Sada se svaka odluka, svaka investicija i svaka strategija najprije preračunava. I to nije nužno loše, pokazuje da održivost više nije ideal, nego poslovna realnost." 

Unatoč pragmatizmu, formalne ambicije ostaju visoke. Slovenija je među rijetkim zemljama u regiji koja je zakonski definirala svoj klimatski put. "U Europi trend 'hlađenja' ne znači smanjenje ciljeva", objašnjava Štrukelj. "Europska unija je potvrdila put do klimatske neutralnosti do 2050. godine, a Slovenija je novim Klimatskim zakonom postavila cilj neutralnosti najkasnije do 2045. godine. Taj okvir daje poduzećima dugoročnu predvidljivost koja je ključna za ulaganja." 

To znači da slovenska tranzicija nije stala, nego se pretvorila u precizniji, racionalniji proces. ESG više nije pitanje imidža, već planiranja troškova i prilagođavanja rizicima. "CSRD, ESRS i taksonomija bili su katalizatori promjena", kaže Štrukelj. "Tjerali su poduzeća na transparentnost, ali sama transparentnost ne donosi promjenu ako iza nje ne stoji stvarna strategija."

U praksi, razlike među poduzećima su sve vidljivije. "Vidimo dvije grupe", objašnjava Štrukelj. "Prvi su u ranoj fazi: rade osnovni obračun ugljičnog otiska, razumiju opsege 1 i 2, postavljaju prve ciljeve. Drugi već imaju mjerljive investicije, tranzicijske planove, prate provedbu i povezuju rezultate s poslovnim pokazateljima. Ključno je da tranzicijski planovi budu povezani s poslovnim modelom, ulaganjima i očekivanim povratom." 

Ta povezanost između strategije i brojki ono je što razlikuje formalnu usklađenost od stvarne transformacije. "Nije dovoljno mjeriti – potrebno je razumjeti što brojke znače za dugoročnu održivost poslovanja", dodaje. "ESG se prečesto svodi na izvještaj, a trebao bi biti alat za donošenje odluka." 

U idućih pet godina, kaže Štrukelj, slovenski će se ESG okvir dodatno polarizirati: na one koji iz ESG-a izvlače stvarnu konkurentsku prednost i one koji ga i dalje doživljavaju kao obvezu.  

"Očekujem da će se proširiti prikupljanje podataka i izvještavanje, da će rasti praktične mjere s izravnim financijskim učinkom te da će se postupno razvijati ulaganja u istraživanje i razvoj. Ključno će biti dostupno financiranje, pritisak dobavnih lanaca i rast unutarnjih kompetencija." 

U tom procesu, naglašava, presudna postaje unutarnja motivacija. "Poduzeća koja su ESG ugradila u strategiju lakše privlače kapital i zaposlenike. Ona koja su ga ostavila na razini formalnog zadatka sve teže pregovaraju s bankama, partnerima i kupcima. Financijske institucije više ne traže ESG podatke zato što moraju, nego zato što ih smatraju indikatorom stabilnosti i otpornosti." 

Zbog toga se u Sloveniji sve jasnije vidi pomak. Naime, održivost se više ne promatra kroz moralni okvir, već kao pitanje poslovne logike.  

"Održivost nije više kampanja, nego poslovna stvarnost", zaključuje Štrukelj. "Na kraju dana, sve se svodi na jednostavno pitanje – donosi li zelena odluka niže troškove, veću učinkovitost i sigurnost poslovanja. Kada odgovor postane 'da', ESG prestaje biti obveza i postaje prednost." 

BiH – između inercije i improvizacije 

Dok se Slovenija nosi s pragmatičnim pristupom održivosti, Bosna i Hercegovina živi tranziciju bez kormila. Na papiru, klimatska i energetska politika postoje, no u praksi funkcioniraju više kao zbir deklaracija nego kao putokaz. Zemlja koja ima jedan od najvećih udjela ugljena u energetskom miksu u jugoistočnoj Europi danas zapravo prolazi kroz dekarbonizaciju po inerciji – ne zbog strateškog plana, već zato što ugljena jednostavno nestaje. 

"Proces izlaska iz ugljena u BiH događa se prirodno, a ne strateški", kaže Mirza Kušljugić, predsjednik Upravnog odbora Centra za održivu energetsku tranziciju ReSET i profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Tuzli. "Ugljena je sve manje, pa je manja i proizvodnja. Vlade su bile opredijeljene za borbu protiv klimatskih promjena, ali bez ozbiljnih pomaka, pogotovo ne u elektroenergetskom sektoru." 

Kušljugić objašnjava da je ono što se u Hrvatskoj i Sloveniji događa kroz propise i planove, u BiH rezultat spontanih okolnosti.  

"Dekarbonizacija se ovdje ne događa zato što postoji strategija, nego zato što postoje ograničenja – nedostatak resursa, zastarjela postrojenja, manjak radne snage i rast cijene ugljena. To je pasivni prijelaz, a ne aktivna tranzicija." 

Takav proces ima i svoje paradokse. Rudnici i termoelektrane koji su desetljećima bili okosnica industrije danas rade s minimalnim kapacitetima, a država još nije pripremila plan pravedne tranzicije za regije koje će ostati bez tih poslova.  

"Dekarbonizacija se događa, ali bez plana, bez socijalne komponente i bez koordinacije", kaže Kušljugić. "To znači da će trošak promjene pasti na radnike i lokalne zajednice, umjesto da bude raspodijeljen kroz javne politike." 

Unatoč institucionalnoj inertnosti, u zemlji se ipak događaju pomaci – odozdo, ne odozgo. "Energetska efikasnost napreduje 'sama od sebe'. Građevine se rade kvalitetnije, izolacija je bolja, iako to u BiH nije propisano kao u EU", objašnjava Kušljugić. "Dio projekata događa se pod pritiskom međunarodnih financijskih institucija poput Svjetske banke i EBRD-a. Vidimo sanacije škola i bolnica. Nije spektakularno, ali pomaci postoje, a svijest je veća." 

Kuće s boljom izolacijom, škole s novim prozorima, bolnice sa solarnim panelima – to su, paradoksalno, najkonkretniji oblici klimatske politike u zemlji.  

"Cijene solarnih panela danas su takve da njihovo postavljanje više nitko ne može zaustaviti“, kaže Kušljugić. „Skoro da nema firme u BiH koja nema na krovu 30, 50 ili 100 kilovata. To je stvarni pokret prema obnovljivima, ali bez ikakve koordinacije. Dekarbonizacija se događa na lokalnom nivou, bez državne strategije." 

Drugim riječima, država više prati nego što vodi. Regulatorni okvir kasni, energetske strategije su zastarjele, a odgovornost raspršena između entiteta. 

"Institucije nemaju kapacitete za implementaciju europskih politika, a entitetske vlade često imaju oprečne prioritete. To stvara institucionalni vakuum u kojem svaka inicijativa ovisi o pojedincima, općinama ili vanjskim donatorima." 

U isto vrijeme, infrastruktura zemlje teško može pratiti promjene koje se događaju. "Kasnimo u pripremi prijenosne i distributivne mreže, kao i u digitalizaciji – pametne mreže, monitoring, energetski menadžment. Bez toga tranzicija će biti spora i neefikasna", upozorava Kušljugić. 

Posljedice tog kašnjenja su konkretne. Stotine novih fotonaponskih sustava ne mogu se priključiti jer mreža nema kapacitet. "To usko grlo već ima i ekonomske posljedice. Energetski intenzivne industrije – čelik, cement, aluminij – uskoro će biti najpogođenije mehanizmom CBAM. Investitori traže garantiranu zelenu energiju, a naše države je ne mogu ponuditi. Zbog toga strane kompanije odlaze. Povlačenje Arcelor Mittala iz BiH dijelom je povezano upravo s tim", dodaje. 

Kušljugić smatra da nedostatak zelene infrastrukture više nije samo klimatsko pitanje, nego pitanje konkurentnosti. "Bez ulaganja u modernizaciju mreže, BiH riskira da ostane energetski otok, izvan europskih tokova kapitala i trgovine." 

Kada je riječ o transportu, situacija je još nepovoljnija. "Elektrifikacija kod nas još nije ni počela", kaže Kušljugić. "Bez poticaja, bez punionica i bez prilagođene mreže, teško da će se pokrenuti sama od sebe. Trenutačno električni prijevoz u BiH postoji samo u tragovima, a sve dok država ne uvede mjere poticaja, neće ih biti više." 

To znači da BiH i u ovom segmentu ostaje na rubu regionalne tranzicije – dok Hrvatska gradi infrastrukturu i poticajne modele, a Slovenija širi e-mobilnost kroz lokalne inicijative, BiH još nije definirala osnovne korake. 

"Nedovoljno informiranja i edukacije najveća je prepreka", kaže Kušljugić. "Nismo uspjeli klimatske promjene predstaviti kao razvojnu šansu i ekonomsku neminovnost. Ljudi i dalje misle da je to pitanje ekologije, a ne ekonomije." 

Zbog takve percepcije klimatska politika ostaje bez političke potpore. BiH još uvijek nema nacionalni plan za klimatsku neutralnost, a entitetske energetske strategije su međusobno nepovezane. U međuvremenu, tržište se mijenja – EU uvodi strože standarde, industrijski partneri traže niskougljične proizvode, a financijske institucije sve češće odbijaju projekte koji ne ispunjavaju ESG kriterije. 

"Ako se ne uspostavi koordinacija između entiteta, javnih kompanija i lokalnih zajednica, tranzicija će ostati skup parcijalnih inicijativa", zaključuje Kušljugić. "A svaka godina neodlučnosti povećava cijenu budućih promjena. Kad jednom dođe vrijeme za prilagodbu, bit će kasno i preskupo." 

Bosna i Hercegovina tako ostaje zemlja u kojoj se dekarbonizacija događa, ali bez plana. Promjena dolazi kroz privatne investicije, lokalne projekte i rastuću svijest građana. No bez državne strategije, bez ulaganja u mrežu i bez političkog vodstva, taj tihi pomak ostat će nedovoljno snažan da promijeni cjelinu. 

Sjeverna Makedonija – između obećanja i povratka na staro 

Prije samo nekoliko godina Sjeverna Makedonija bila je primjer zemlje koja razmišlja ispred svog vremena. Nacionalna energetska strategija i Plan za energiju i klimu najavili su zatvaranje termoelektrana Bitola, Oslomej i Negotino do 2029. godine, a politička retorika tada je bila jasna: zemlja se odmiče od ugljena i kreće prema klimatskoj neutralnosti do 2050. godine. To je bilo jedno od najhrabrijih obećanja na Balkanu – prvi put da je zemlja izvan Europske unije postavila konkretan rok za potpuni prestanak korištenja ugljena. 

Danas ta slika izgleda bitno drukčije. "Ne vidimo čekanje, nego korake u suprotnom smjeru", kaže Davor Pehčevski, koordinator za energiju za Balkan pri CEE Bankwatch Networku. "Zbog energetske krize termoelektrana Negotino ponovno je pokrenuta, što je koštalo milijune eura. Oslomej je davno trebao biti zatvoren, a mi i dalje uvozimo ugljen za njegov rad. Ove godine ESM je čak pokrenuo formalni postupak za otvaranje novog rudnika ugljena u Živojnu." 

Time je Sjeverna Makedonija napravila zaokret koji nije samo vremensko odgađanje već i simbolički povratak na staro. "Ovo su koraci koji koštaju mnogo novca, ali i mnogo vremena koje je izgubljeno", upozorava Pehčevski. "Umjesto da se realiziraju konkretni projekti u skladu s ambicioznim planovima, država ulaže u zastarjele sustave koji će uskoro postati beskorisni."

Za razliku od zemalja koje su krizu iskoristile da ubrzaju ulaganja u obnovljive izvore, Makedonija je ponovno uložila u fosilnu energiju. U trenutku kada su solarne i vjetroelektrane postale jeftinije i brže rješenje, država je potrošila milijune eura na održavanje termoelektrana.  

"Proizvodnja iz fosilnih goriva prevladava jer država ne uvodi mjere za smanjenje i kontrolu onečišćenja", kaže Pehčevski. "To su obveze koje su trebale biti ispunjene još 2017. i 2018. godine, ali su 'oproštene' investicije u elektrane i rudnike omogućile da ugljen ostane nerealno jeftin i konkurentan." 

Formalno, ciljevi i dalje stoje – do 2050. potpuna dekarbonizacija, do 2030. godine 38 posto energije iz obnovljivih izvora. No svaka nova investicija u fosilna goriva udaljava zemlju od tog puta. "Ako svakoj velikoj investiciji u fosilna goriva treba tridesetak godina rada da bi bila isplativa, onda je svaka nova takva investicija ekonomski neisplativa", kaže Pehčevski. 

U zemlji se sve češće govori o "prijelaznom plinu", ali Pehčevski smatra da je i to promašen smjer. "Velik dio prostora za zajmove i državna jamstva već je potrošen na novu plinsku infrastrukturu", objašnjava. "To je potpuno nekompatibilno s obvezom dekarbonizacije. Tim pristupom samo smo produbili ovisnost o fosilima." 

Taj zaokret prema plinu posebno zabrinjava jer dolazi u trenutku kad Europska unija sve otvorenije ograničava javno financiranje plinskih projekata. To znači da će makedonske investicije uskoro ostati izvan europskih razvojnih prioriteta, a time i bez pristupa ključnim fondovima. 

"Umjesto da koristimo europske fondove za modernizaciju i energetsku učinkovitost, mi ih trošimo na produženje životnog vijeka fosilnih sustava", kaže Pehčevski. 

Dok država ulaže u plin, obnovljivi izvori rastu zahvaljujući privatnom sektoru. "Rast proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora trenutačno pokreće privatni sektor", kaže Pehčevski. "Državna elektroprivreda ESM u velikoj mjeri tapka u mjestu sa zastarjelim planovima i projektima. Za dugoročnu stabilnost sustava moramo se usmjeriti na decentraliziranu proizvodnju iz obnovljivih izvora." 

Ta decentralizacija, objašnjava, nije samo tehničko pitanje nego i politička odluka. "Ako država zadrži fokus na velikim, centraliziranim postrojenjima, propustit će priliku da razvije mrežu manjih, otpornijih sustava koji mogu odgovoriti na klimatske rizike i tržišne šokove." 

No ni privatna ulaganja nisu dostupna svima. "Postoje krediti za energetsku učinkovitost koje nude neke banke, uglavnom kroz program GEFF Europske banke za obnovu i razvoj", kaže Pehčevski. "Ti krediti uključuju i grant koji pokriva kamate, ponekad i dio troškova, ali oni su dostupni samo srednjoj klasi. Više od polovice stanovništva ne ulazi u tu skupinu i njima je potrebna mnogo ozbiljnija podrška." 

Drugim riječima, zelena tranzicija u Makedoniji postaje klasno pitanje. Dok srednji sloj ima pristup kreditima i subvencijama, siromašniji građani ostaju izvan tog kruga. "Bez programa koji omogućavaju građanima s nižim prihodima da ulažu u energetsku učinkovitost i obnovljive izvore, tranzicija će biti spora i društveno nepravedna", kaže Pehčevski. 

Uz to, nova europska pravila mogla bi imati ozbiljne posljedice za makedonsko gospodarstvo. CBAM, mehanizam granične prilagodbe cijene ugljika, koji u potpunosti stupa na snagu 2026. godine, značit će da će izvoznici u EU morati plaćati porez na ugljik. "Kako je EU naš najveći trgovinski partner, to može biti snažan udar koji se može ublažiti samo uklanjanjem fosila iz proizvodnje", upozorava Pehčevski. 

No svijest o tome još uvijek je niska. Dok pojedine kompanije razmatraju ulaganja u obnovljive izvore da bi izbjegle dodatne troškove, državna politika i dalje promovira plin kao "prijelazno rješenje."  

"Dodavanje plinskih elektrana i plinifikacija kućanstava samo će pogoršati situaciju. Čak i ako uvedemo nacionalni porez na ugljik da izbjegnemo CBAM, posljedice po profitabilnost ESM-a bit će iste", kaže. 

U konačnici, Pehčevski smatra da će upravo regulativa postati glavni pokretač promjena, jer tržište više neće tolerirati odgode. "Glavni poticaj neće dolaziti iz svijesti, nego iz nužnosti. Regulativa će definirati koje su investicije dugoročno isplative i održive, a koje više nisu." 

Tako se Sjeverna Makedonija našla u paradoksalnom položaju – zemlja koja je među prvima obećala odmak od ugljena sada ulaže u plin. Ideali su ostali, ali praksa se vratila na staro.  

Unatoč tome, privatni sektor pokazuje otpornost. Solarne farme niču u Pelagoniji i Štipu, lokalne zajednice pokreću energetske zadruge, a energetska učinkovitost postaje sve češća tema i u urbanim i u ruralnim sredinama. Kao i u BiH, tranzicija se događa, ali bez potpore države. 

Srbija – između zakona i fiskalne stvarnosti 

Srbija u klimatskoj tranziciji i dalje kaska, a kako upozorava predsjednik Fiskalnog savjeta Blagoje Paunović, klimatske i energetske politike moraju postati apsolutni prioritet Vlade ako zemlja želi početi hvatati korak s europskim ciljevima. Fiskalna politika pritom bi, po njegovim riječima, trebala postati važan alat tranzicije i to kroz reforme na prihodovnoj strani putem naplate emisija CO₂ te usmjeravanje većeg dijela sredstava na rashodovnoj strani prema klimatskim i energetskim ciljevima. 

Prema Pariškom sporazumu, Srbija se obvezala smanjiti emisije stakleničkih plinova za 33 posto do 2030. u odnosu na 1990. godinu, no od 2010. do 2023. emisije su smanjene za svega tri do četiri posto. U istom razdoblju Europska unija smanjila ih je za oko 30 posto u odnosu na 2005. i priprema uvođenje CBAM-a, mehanizma koji će od 2026. naplaćivati porez na ugljik za uvozne proizvode iz zemalja koje nemaju slične sustave oporezivanja. 

Za Srbiju to znači da će izvoznici u sektorima čelika, aluminija, cementa, gnojiva i električne energije morati dokazivati razinu emisija svojih proizvoda, a trošak se procjenjuje na 150 do 200 milijuna eura godišnje do 2030. godine. Najveći teret nosi elektroenergetski sektor, u kojem EPS i dalje proizvodi većinu električne energije iz lignita, što opterećuje i čitav niz industrija koje ovise o toj struji. 

Zbog toga je u pripremi novi sustav oporezivanja emisija, koji bi od početka 2026. godine trebao uvesti porez od četiri eura po toni CO₂ za domaće proizvođače, prema prijedlogu Zakona o porezu na emisije stakleničkih plinova. Time bi Srbija prvi put dobila nacionalni okvir za naplatu ugljika, no tek treba vidjeti hoće li EU priznati taj sustav i omogućiti domaćim izvoznicima umanjenje CBAM obveza. 

Istodobno, ESG praksa u Srbiji još je u ranoj fazi. Prema podacima Ministarstva financija, izvještavanje o održivosti obvezno je za 221 veliku kompaniju, ali analize pokazuju da je komponenta upravljanja (G) i dalje najslabija karika. U 2021. i 2022. godini više od trećine izvještaja nije sadržavalo nikakve podatke o upravljačkim praksama. Novi europski standardi (ESRS) mogli bi dodatno opteretiti sustav koji se još uvijek prilagođava postojećim zahtjevima. 

Srbija se, dakle, nalazi u fazi u kojoj klimatske obveze postoje, ali provedba ostaje fragmentirana. Regulatorni okvir polako se gradi, no bez odlučnije fiskalne politike i modernizacije energetskog sektora tranzicija će ostati više zakon nego stvarnost.