Bosna i Hercegovina (BiH) se već godinama suočava s paradoksom da s jedne strane želi privući strane investitore, a s druge strane ih odbija administrativnim procedurama koje su u Evropi već odavno rasterećene i modernizirane. Među ključnim preprekama koje stranci ističu posebno se izdvaja procedura priznavanja javnih isprava. Iako zvuči kao tehnički detalj, u praksi se upravo tu gubi dragocjeno vrijeme, resursi i volja stranih ulagača da se upuštaju u poslovanje u BiH.
Advokat Armin Hadžić, partner u DMB, za Bloomberg Adriju objašnjava da cijeli postupak priznanja i upotrebe stranih dokumenata u BiH zavisi od zemlje iz koje dokument potječe i od postojanja bilateralnog sporazuma između te države i BiH.
Prvi korak za svakog investitora je provjera postoji li sporazum, što se može utvrditi putem javno dostupnog registra Ministarstva pravde BiH. Sporazumi koje je još SFRJ imala s određenim državama ostaju važeći ako ih je BiH preuzela kroz postupak sukcesije, što mnogi investitori uopće ne znaju.
DMB - advokat Armin Hadžić
Ako bilateralni sporazum postoji, dokumenti iz tih zemalja priznaju se bez dodatne legalizacije, pod uslovom da ih je prethodno ovjerio nadležno organ u zemlji porijekla. Tek kada sporazum ne postoji, provjerava se je li ta država potpisnica Haške konvencije iz 1961. godine, kojom je uvedena apostille ovjera kao skraćeni vid međunarodne verifikacije javnih isprava.
Za zemlje potpisnice Konvencije primjenjuje se apostille, nakon čega je dokument potrebno prevesti kod stalnog sudskog tumača u BiH. U suprotnom, za države koje nisu ni potpisnice Konvencije niti imaju bilateralni sporazum s BiH, primjenjuje se najduži i najkompleksniji postupak, puna legalizacija, koja uključuje diplomatsko-konzularna predstavništva BiH i nerijetko, provjeru reciprociteta preko nadležnih ministarstava.
Hadžić pojašnjava da je razlika između apostille ovjere i pune legalizacije ključna za razumijevanje problema.
"Apostille potvrđuje samo autentičnost potpisa i pečata izdavača dokumenta, a primjenjuje se isključivo između država koje su potpisnice Haške konvencije. Puna legalizacija, s druge strane, predstavlja višestepeni postupak provjere autentičnosti dokumenta kada bilateralni sporazum ne postoji, a zemlja porijekla nije potpisnica Konvencije. To znači više institucija, više vremena i naravno više troškova", kazao je.
Više od dvadeset bilateralnih sporazuma
Iako BiH trenutno ima više od dvadeset bilateralnih sporazuma o međusobnom priznavanju javnih isprava, u praksi se radi o relativno kratkoj listi zemalja.
Među njima su Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Turska, Austrija, Belgija, Bugarska, Francuska, Grčka, Italija, Poljska, Mađarska, Rumunija, Rusija, Ukrajina, Bjelorusija, Mongolija, Alžir i još nekoliko država.
Ovi sporazumi znatno olakšavaju život i građanima i kompanijama jer njihove javne isprave vrijede bez apostilla i dodatne legalizacije.
Međutim, za države poput Njemačke, iz koje dolazi veći broj investitora i potencijalnih investitora u BiH, apostille je obavezan.
Depositphotos
Upravo tu nastaje najveći problem. Iako je apostille zamišljen kao pojednostavljeni mehanizam, u državama poput Njemačke izdavanje apostille ovjere može trajati i do dva mjeseca.
Kada se tome doda činjenica da banke i druge institucije u BiH, zbog Zakona o sprečavanju pranja novca, traže da dokumenti ne budu stariji od šest do dvanaest mjeseci, investitor iz Njemačke svake godine ponovo prolazi isti proces pribavljanja apostilla.
Dokument koji je potpuno isti po sadržaju i dalje se mora iznova apostilirati, jer se domaći propisi fokusiraju na formalnu starost dokumenta, a ne na njegovu pravnu valjanost. Rezultat je frustracija i odgađanje poslovnih procesa.
Mnogi investitori, kako kaže Hadžić, u jednom trenutku jednostavno zaključe da je racionalnije ulagati u neku drugu zemlju, gdje ih birokratija neće kočiti.
Neujednačene institucionalne prakse
Uz sporu proceduru, u BiH postoji dodatni problem, a to je neujednačena praksa institucija.
"Iako apostille potvrđuje samo autentičnost potpisa i pečata, pojedine institucije pogrešno ga tumače kao potvrdu pravne ispravnosti sadržaja dokumenta. Zbog toga nerijetko traže dodatne potvrde ili odbijaju dokument ako prijevod nije urađen kod sudskog tumača u BiH, ili čak u određenom entitetu", kazao je Hadžić.
U bankarskom sektoru pravila su najstrožija, dokumenti s apostille ovjerom, iako formalno nemaju rok trajanja, često se odbijaju ako su stariji od godinu dana.
Dešava se da jedan dokument sud prihvati bez problema, a banka isti dokument odbije, što stvara pravnu nesigurnost i dodatne troškove.
Rješenja su, prema Hadžićevom mišljenju, jasna i dostižna, ali zahtijevaju političku volju i modernizaciju pravnog okvira. Prije svega, BiH bi morala znatno proširiti mrežu bilateralnih sporazuma o priznavanju dokumenata bez apostille ovjere, posebno sa zemljama iz kojih stiže najveći broj investitora.
Potrebno je modernizirati zakon koji regulira pravnu snagu javnih isprava i omogućiti priznavanje elektronski izdatih dokumenata, kao i uvođenje e-apostille sistema, koji već funkcionira u brojnim državama.
Slovenija i Hrvatska pokazuju kako digitalna verifikacija može ubrzati procedure i smanjiti opterećenje institucija i korisnika.
Centralizirani državni portali za elektronsku provjeru autentičnosti dokumenata dokazali su se kao efikasni i sigurni modeli, koji bi bili značajan iskorak za BiH.
Pored toga, Hadžić naglašava da je nužno ujednačiti praksu svih institucija kroz jasne smjernice i edukaciju službenika. Bez jedinstvenog pristupa, ni najbolji zakon neće dati rezultate.
Sve dok se administrativni procesi u BiH ne moderniziraju i ne usklade s praksom država iz kojih investitori dolaze, problemi poput apostille ovjere neće biti tek birokratski detalj, nego stvarna prepreka koja određuje hoće li kapital doći u BiH ili će izabrati jednostavnije i uređenije tržište.
.webp){kind=icon}
