Prezaduženi građani i finansijska pravda: Zašto BiH treba zakon o ličnom bankrotu

Bosna i Hercegovina i dalje nema zakon koji bi građanima omogućio lični bankrot, kontrolisani sudski postupak za rješavanje lične prezaduženosti. Time BiH ostaje među rijetkim evropskim zemljama bez ovog mehanizma, što građanima koji se suočavaju s ovim problemom uskraćuje formalni put ka finansijskom oporavku. U takvom pravnom vakuumu stvara se svojevrsno "crno tržište" potraživanja: agencije za naplatu dugova otkupljuju i utjeruju dugovanja bez jasnih pravila i nadzora.

Prema podacima Centralnog registra kredita Centralne banke Bosne i Hercegovine, evidentiran je otkup preko 168 miliona KM nenaplativih kredita fizičkih lica (građana) tokom 2023. godine.

Sanjin Arifagić direktor Outbox Consultinga u razgovoru za Bloomberg Adriju kaže kako ova situacija ukazuje na hitnu potrebu da se zakonski uredi oblast ličnog bankrota radi zaštite i građana i povjerilaca.

"Ovo je posebno bitno uzimajući u obzir da su finansijska opterećenja građana kod domaćih banaka dostigla 12,88 milijardi KM krajem 2024. godine, uz dodatnih preko jednu milijardu KM duga kroz mikrokreditne organizacije. Preko dvije trećine tog zaduženja odnosi se na nenamjenske potrošačke kredite", pojašnjava Arifagić.

Prema njegovim riječima, zakonsko uređenje ličnog bankrota bi predstavljalo jednu vrstu spasa za prezadužene građane, jer bi im omogućilo kontrolisani izlaz iz prezaduženosti i određeni "novi finansijski početak".

Ovakvo rješenje zagovaraju i organizacije za zaštitu potrošača jer smatraju da bi takav zakon pružio zaštitni mehanizam građanima koji više nisu u mogućnosti servisirati svoje obaveze prema povjeriocima, dodaje on.

"Trenutno se banke i drugi povjerioci vode vlastitim pravilima, a dužnici su, na drugoj strani, prepušteni sami sebi. Uvođenje ličnog bankrota dalo bi prezaduženim građanima mogućnost da na zakonit i vremenski ograničen način izađu iz dužničke krize, umjesto da se dugoročno guše u dugovima ili budu izloženi agresivnoj naplati potraživanja", navodi Arifagić.

Konvertibilna marka - KM (Centralna banka BiH)

Pored toga što bi bio od pomoći građanima, zakonsko uređenje bi dodatno unaprijedilo proces usklađivanja sa evropskim standardima. Gotovo sve zemlje Evropske unije su propisale institut lične nesolventnosti ili potrošačkog stečaja.

Bez obzira što lični bankrot ne predstavlja formalni uslov za članstvo u Evropskoj uniji, njegovo uvođenje bilo bi korisno radi zaštite tržišta i građana i stvaranja uravnoteženijeg odnosa između povjerilaca i dužnika.

Međunarodni monetarni fond (MMF) je, na primjer, zahtijevao od Srbije donošenje zakona o ličnom bankrotu kao dio finansijskih reformi, a nema razloga da slične preporuke ne bi važile i za Bosnu i Hercegovinu.

Očekivani efekti u pravnom i ekonomskom kontekstu

Uvođenje instituta ličnog bankrota imalo bi brojne pravne i ekonomske posljedice. Kao pozitivni pravni efekat ističe se stvaranje jasnog vansudskog i/ili sudskog postupka u kojem bi se precizno odredila prava i obaveze i dužnika i povjerilaca.

 

 

Istovremeno, potrebno je sagledati i moguće negativne ili izazovne efekte, i to - moralni hazard i zloupotrebe - postoji rizik da pojedinci neodgovorno uđu u dužnički odnos, znajući da mogu proglasiti bankrot. Zakon će morati postaviti stroge kriterije (npr. da se lični bankrot odobrava samo u slučajevima nesolventnosti koju dužnik nije namjerno prouzrokovao).

Također, uticaj na finansijski sektor - banke strahuju da bi lakši otpust dugova doveo do većih gubitaka. U kratkom roku to može značiti pooštravanje uslova kreditiranja ili više kamatne stope dok se tržište ne prilagodi novim pravilima.

Tu su i operativni troškovi - sprovođenje postupka ličnog bankrota zahtijeva obuku stečajnih upravnika ili lica ovlaštenih za nadzor potrošačkih stečajeva (povjerenik), te administrativne kapacitete suda. Ovo iziskuje vrijeme i novac da bi sistem profunkcionisao efikasno; u protivnom, stvorili bismo dodatne probleme uslijed neprovodivosti zakona;

"Također, djelimično namirenje potraživanja - povjerioci (banke, komunalna preduzeća, dr.) u postupku ličnog bankrota vjerovatno neće biti u mogućnosti naplatiti 100 posto potraživanja, što može stvoriti otpor kod povjerilaca i zahtijevati balansiranje interesa kroz zakon (npr. da dužnik ispuni razuman dio obaveza prije otpusta duga)", pojašnjava.

Arifagić kaže da sve u svemu, očekuje se da bi zakon o ličnom bankrotu, uz dobro definisane uslove i adekvatnu pripremu, donio više koristi nego štete, s obzirom da bi prezaduženim građanima omogućio novi početak, a ekonomiji dugoročno vratio finansijski rehabilitovane potrošače.

Banke bi, nakon početnog prilagođavanja, dobile čišće bilanse i brže rješavale nenaplative plasmane, umjesto da vode dugotrajne sporove. Ključ je u tome da se zakonodavac preciznim odredbama pobrine da olakšice važe za “savjesnog, a nesretnog dužnika”, dok bi se svaki pokušaj zloupotrebe ili prikrivanja imovine strogo sankcionisao.

Rizici od zloupotreba i komparativna iskustva iz EU i regiona

Iskustva evropskih zemalja i regiona pokazuju da se dobro osmišljen sistem lične neolventnost može provesti uz kontrolu zloupotreba. 

"Rizici od zloupotrebe svakako postojem, na primjer, mogućnost da dužnik fingira nesolventnost, prikriva imovinu ili učestalo koristi bankrot kako bi izbjegao plaćanje. Međutim, moderna zakonska rješenja su postavila mehanizme zaštite na način da je dužnik u obavezi detaljno prijaviti svu svoju imovinu i prihode pod prijetnjom krivične odgovornosti, sud imenuje stečajnog upravnika (povjerenika) koji nadzire proces, a samo jednom u određenom periodu (često 10 godina ili duže) dužnik može dobiti otpust preostalih dugova", pojašnjava.

Depositphotos

Tako se onemogućava da neko višekratno iskorištava prednosti/koristi bankrota na štetu povjerilaca.

Također, tokom postupka se obično provodi plansko namirenje - dužnik u periodu od nekoliko godina mora uložiti napor da otplati dio duga iz svojih prihoda (osim egzistencijalnog minimuma koji mu je zaštićen), prije nego što bude oslobođen preostalog duga. Na taj način se održava ravnoteža između društvene empatije prema „nesretnim“ dužnicima i disciplinske funkcije koja će garantovati izvršenje obaveza do granica mogućnosti dužnika.

Komparativna iskustva iz Evropske unije i susjednih zemalja pružaju korisne pouke. Većina zemalja Evropske unije već dugo ima institute potrošačkog stečaja.

Primjera radi, Njemačka i Austrija omogućuju pojedincu otpust dugova nakon što prođe određeni period nadzora (obično tri do pet godina) u kojem dužnik mora dokazati odgovoran odnos prema dugovanjima i preostaloj imovini. Slovenija je uvela lični stečaj još prije više od decenije i njime je obuhvaćen i značajan broj građana, što je pomoglo jačanju finansijske discipline uz istovremeno pružanje "drugе šansе". 

Hrvatska je još 2016. godine donijela Zakon o stečaju potrošača koji je doživio širu primjenu tek nakon amandmana koji su pojednostavili primjenu, posebice u slučajevima nižeg iznosa dugovanja koji se mogu riješiti u vansudskim postupcima. Dosadašnja praksa pokazuje da lični bankrot nije masovna pojava bez kontrole, već mjera za izuzetne situacije koja djeluje kao sigurnosna mreža za dužnike, ali i za povjerioce.

"Kroz komparativnu analizu, BiH može izraditi zakone koji sadrže najbolje evropske prakse, ali i specifične zaštitne mjere prilagođene našem okruženju. Time bi se rizici sveli na minimum - svaki pokušaj zloupotrebe bankrota bi bio preduprijeđen strogim provjerama i sankcijama - dok bi se savjesnim građanima pružila prijeko potrebna šansa za finansijski oporavak", kaže on.

Prema njegovim riječima, zaključak je da zakon o ličnom bankrotu u Bosni i Hercegovini predstavlja nužan iskorak ka modernijem i pravednijem pravnom poretku: on bi istovremeno uveo red na tržištu potraživanja, smanjio nenaplative kredite na održiv nivo i uskladio se sa evropskim standardima zaštite dužnika i povjerilaca.

"Upravo takav balansiran pristup vidimo i u zemljama Evropske unije, gdje lični bankrot funkcioniše bez potresa za finansijski sistem, uz jasna pravila koja onemogućavaju zloupotrebe i stimulišu odgovorno finansijsko ponašanje građana", dodaje Arifagić.  

Sve navedeno ukazuje da bi i Bosna i Hercegovina, donošenjem ovog zakona, zaštitila najugroženije dužnike, stabilizovala bankarski sektor i poslije mnogo godina uvela transparentnost u oblast koja je do sada bila obilježena pravnom i socijalnom nesigurnošću.